четвртак, 10. јун 2021.
Opal - Happy Nightmare Baby - Full Album (1987)
среда, 9. јун 2021.
NISAM BIO TU: "Sve uz pivo sa votkom…" 05 (Autobiografski Roman u Nastavcima ) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
NISAM BIO TU:
"Sve uz pivo sa votkom…"
05
Kada sam video red ispred muzeja, dugačak
skoro pedesetak metara, momentalno mi pade na pamet da nestanem odatle. Uz
Jeleninu molbu i par piva koje sam poneo ja pristadoh da čekam. Uostalom gledao
sam svet naokolo, dan je bio nekako svečano lep i na kraju sam shvatio da se
čekanje isplatilo.
Meri Grosholc, poznata kao Madam Tiso, je
bila vajarka koja je osnovala muzej.
Figure koje se nalaze u muzeju su izrađene u prirodnoj veličini. Zapanjujuće su realistične, to je veliki,
precizan rad, koji je zaista zaslužio svoju reputaciju , bio sam hipnotisan.
Kada se figuri malo približite, mogu se primetiti suzice u oku, bore, mladeži,
ispucali nokti. Ispred nas su sinule verne voštane replike poznatih ličnosti –
glumaca, umetnika, naučnika, sportista, književnika, naučno-fantastičnih likova,
članova kraljevskih porodica, političkih lidera, duhovnih vođa, raznoraznih
ljudi koji su na razne načine obeležili svoje vreme. Veoma sam se razveselio,
pipkao sam Hitlera, smejao sam se Daliju i nekoj kokoški koju su mu stavili na
rame, Anštajn mi je izgledao potpuno blesavo, kao nekakva skitnica koja bi
mogla da kopa po kantama naših ulica.
Tu su bili svi na jednom mestu. Ljudi koji su
u životu nešto ostavili iza sebe i zaslužili da budu zapamćeni, bilo po dobru
ili zlu. Pokušaj da se ličnost u istoriji predstavi i telom i karakterom je
uspeo. Ušli smo u "Tamnicu" u kojoj je verno prikazano 500 godina
zločina, od Francuske revolucije preko Viktorijanskog Londona do savremenih
serijskih ubica, uz verodostojne zvučne efekte prilikom izvršavanja smrtnih
kazni. Kada smo izašli iz ovog mraka i prostorija zbog kojih se Elena malo
namrštila, provozali smo se, malim crnim taksijem kroz istoriju Londona (Spirit
of London) – od perioda vladavine Tjudora pa sve do Svinging Londona. Ja sam se dobro zabavljao,
sve vreme je naše kretanje u muzeju kontrolisano, i imali smo osećaj kao da smo na nekakvoj pokretnoj traci. Elena
je stala nasuprot Van Goga, nije treptala par sekundi.
Da, veliki posao za dobru i kvalitetnu
zabavu. U katalogu sam kasnije pročitao podatak - da bi se napravila jedna
figura, potrebno je šest meseci, stotine prezicnih merenja stvarnih modela i
neshvatljivo velika količina voska (oko jedne tone). Kosa, brada nastaje
strpljivim lepljenjem jedne po jedne vlasi. Figure se prave dva posto veće od
stvarnih veličina modela jer se toliko vosak vremenom skupi.
Tri sata u muzeju voštanih figura. Dosta je
bilo. Napolju dan nije izgubio na svojoj magičnoj lepoti. Na ogromnom trgu
sedeli su pankeri pozeri, čiroki frizure u najrazličitijim bojama, autentične
majce, sa likovima poznatih punk bendova u pantalonama, kariranim ili
pocepanim, sa zihernadlama, bezbrojnim bedževima i okićeni lancima u svojim
neizbežnim cokulama. Posebno našminkani i mladići i devojke oslikavali su
period sedamdesetih godina kada se rodio punk, kao muzički ali i kao modni
novitet. Turisti su im bacali novac.
Iza njih je sijala velika fontana, voda je
prskala na sve strane, uređeno je tako da se u malim betonskim usecima slivala
pored kaldrme kuda smo hodali. Deca su se prskala , dosta njih je letelo sa
svojim skejtovima, izvodeći svoje veštine.
Došli smo do Big Bena, još jednog simbola
Londona. Naziv Big Ben se odnosi na toranj koji ima satove na sve četiri
strane, mada je tehnički Big Ben ime dato za masovno zvono unutar tornja sa
satom, poznato i kao veliko zvono koje teži više od 13 tona. 2012. godine
preimenovan je u Elizabetin toranj, u čast 60. godišnjice vladavine kraljice
Elizabete druge.
Ispred tornja je veliki park, iskoristili smo
to mesto i uvalili se u mekanu travu. Pijuckao sam pivo polako, Elena
koka-kolu.
Gledao sam u veliki toranj i sat, zaspao sam
tu na travi naspram njega.
- Spavao si dva sata. Elena me je
gledala, žvakala je neki veliki sočan sendvič i pružala meni, drugi, lepo
zamotan u profidnu foliju.Njene zelene oči su nežno sijale dok je Sunce polako
zalazilo.
- Gde idemo sada ? - uzeo sam sendvič i
pogledao oko sebe. Nekako mi je sve izgledalo tiho. Moguće zato što nismo bili
u gomili već na stotinjak metara dalje u parku.
- Idemo na reku... važi ?
- Može...jel'
ima u rancu još piva?
- Ima
još dva.
- Odlično...
u povratku ću do one prodavnice, dobro im je ovo pivo.
- Ja
od sutra počinjem da radim pre-podne, ali ti se ovde kako vidim lepo
snalaziš... dolaziću kući do tri, pola-četiri.
Setio sam se
da mi je pričala nešto o tome, zaboravio sam šta a i sada kada mi je rekla
nisam osetio potrebu da pitam niti šta će raditi niti gde. Krenuli smo do reke.
Temza je jedna od najvećih reka u Evropi.
Teče izuzetno sporo. Nekako se sve uklapalo sa mirnim sumrakom koji se polako
utapao i prtvarao u prijatno sveže veče.
Toliko smo šetali da smo došetali i do
Tower Bridge-a, Londonskog mosta, jednog od najpoznatijih simbola ovog grada.
Most je prepoznatljiv po dva tornja. Turisti su se vrzmali tamo vamo i činilo
mi se kao da su se negde izgubili. I
zaista , mlada japanka nam je prišla i pitala nas na lošem engleskom kako da se
vrati nazad u centar. Elena joj je detaljno objasnila , da li je ona nešto od
toga razumela ne znam, ali se svejedno kulturno zahvalila.
Sa mosta se video London u punom sjaju. Sjajan, veličanstven grad, toliko raznobojnog svetla, velika reka ispod nas i puno brodova i brodića, poslovnih, privatnih. Dosta je bilo onih koji voze turiste, sa njih se čula muzika i odozgo se videlo kako ljudi sede, večeraju ili slikaju sve oko sebe.
Proveli smo tu nekih sat vremena i odlučili
da se vratimo kući. Išli smo metroom. Kakvo je bilo moje iznenađenje kada sam
shvatio da se spuštam pod zemlju čitavih deset i više minuta. Znači bio sam
duboko pod zemljom.. Ogroman veliki prostor. O tome sam čitao ali živi utisak
je bio zapanjujući. Voz je brzo stigao. Našli smo se u našem kraju za nepunih
deset minuta. Kako bi ovo bilo dobro za Beograd, razmišlljao sam uz put.
Svratili smo do "moje" prodavnice
i ja uzeh još jedan paket piva, riđi prodavac me je ovog puta čudno pogledao.
Elena je zaspala prva. Imala je običaj da
spava sasvim bez odeće. Lagani prekrivač je skliznuo sa njenog savršeno
izvajanog tela koje je blistalo ispod lampe. Gledao sam je i razumeo je. Ona je
bila još nevina, pametna glavica, velikog dobrog srca. Volela je tu igru i
dobro je bilo što je bila takva, senzualna, nenametljiva sa ipak jasnom i
čvrstom voljom. Znala je šta hoće i nisam sumnjao da će to u životu i
ostvariti.
Razmišljao sam šta ću sutra, dok Elena ne
dođe, sa tog njenog posla za koji sam unapred shvatio da nije nikakav ozbiljan
posao, već eto tako da se nešto radi, sigurno na očev prijateljski savet.
Odlučio sam da odem do centra u veliku
prodavnicu ploča. Rastao sam uz muziku, otac mi je strastan kolekcionar ploča i
ja sam se još kao dete naslušao svega i svačega. Voleo je da pušta Stonse,
Bitlse, Pink Flojd, uopšte, voleo je dosta hard-rock. Praznično raspoloženje je
bilo svaki put kada me je vodio u "Beograđanku" gde je tada u
prizemlju bila velika prodavnica ploča. Kupovao je svašta i stranu i domaću
muziku. Kod kuće sam sam najviše voleo da puštam prvi album Clash-a, B-52, koji
je kupio najverovatnije zato što mu se svidele devojke na prvlačnoj žutoj
pozadini. O muzici i mom iskustvu za sve ove godine ću detaljnije kasnije
pisati.
Te prijatne zvezdane noći, činilo mi se da
oko mene leti na hiljade nevidljivih dobrih duhova. Izašao sam i prošetao sam
našom ulicom. Mirisao je bagrem.
Kada sam se
vratio potrudio sam se da ne probudim Elenu. Rano ujutru, kroz polu-san, čuo
sam kako se Elena lagano kreće po stanu i ubrzo silazi niz stepenice I odlazi
na posao.
TOP SPANISH POST-ROCK ARTISTS (Spanish Post-Rock Mix)
уторак, 8. јун 2021.
NISAM BIO TU: "Beli Lav - Bruno" 04 (Autobiografski Roman u Nastavcima) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
NISAM BIO TU:
"Beli Lav - Bruno"
04
Sanjao sam kratak san. Na leđima sam Belog
lava, čvrsto se držim za njega. Jurcamo kroz košutnjačku šumu. Dolazimo do
kapije gde je nekada bila kuća moje bake koju joj je oduzela Socijalistička
partija bivše Jugoslavije i dodelila joj u zamenu dva stana u Resniku. Predivna
kuća sa baštom prepunom cveća, čitavo detinjstvo sam proveo tu u toj baštici.
Dakle sada u snu ja silazim sa lava i zovem ga da pođe samnom. Prelazimo baštu,
ja osećam da je lav zaostao iza mene, pogledam i vidim kako lav miriše ružu.
Bilo mi je čudno. Opet ga pozivam da bih ga upoznao sa bakom. Baka stoji i
gleda u nas, skida naočari i govori obazrivim tonom.:
- A, lep je lav ali pazi se puno, možda mu
dosadiš a vidi kolike kandže ima… - ja
pogledah u lava, on kandžama zaškripa po betonu.
Tada me
probudi piskav zvuk faksa. Na par metara ispred sebe sam video u prostoriji
čoveka od svojih četrdesetipet-šest godina. Stasit, lepo sređene crne brade i
ne mnogo dugačke, isto tako, crne kose. Elena je donosila kafu.
- Ovo je
Bruno - predstavi ga ona - on je tatin saradnik, ovde je faks i on mora ... -
zaboravio sam šta Bruno mora, ustao sam i u boksericama i majci sam seo za sto,
zapalio u cigaretu i prineo sebi kafu.
- Ovi moji hrvati dole... - poče Bruno, dubokim
glasom i hrvatskim naglaskom - nisu mi nešto zanimljivi , vas dvoje ste čini mi
se više po mom ukusu... Sebastian, lepo ime a odkuda, jesu li Vaši iz Beograda?
"
- Da svi su iz Beograda... deda je Slovenac ,
ostali su svi iz Beograda i prababa mi je iz Beograda… ime sam nasledio od
pradede on nije bio iz Beohgrada, Slovenac je bio.
- Aha... pa lepo, lepo… a eto vidite ja dole
mojim hrvatima da ponudim nešto lepo a oni meni - mi se ne drogiramo ...
On iz džepa
izvadi lep veliki cvet marihuane i rizle pa ih stavi na sto.
- A vi mladiću - pušite li ? - on me pogleda
nekako ispod oka sa malim osmehom.
- Pušim - rekoh kratko i dodadoh da je lepo što
će nas počastiti. Odgovor ga je zadovoljio i on poče da mota veliku spravu.
Jako dobra
marihuana, jako dobra, Sensimilija , jedna od najboljih. Setih se Jovana
Bukelića i njegove knjige, " Droga - Mit ili Bolest " , marihuana na
trećem mestu pored heroina i kokaina. Ah, Bukeliću, Bukeliću. Svoje misli sam kroz smeh prenosio Jeleni i
Brunu.
- A to Vam je Sebastiane, veliko, svetska
zavera, sa tim se neće lako izaći na kraj. Nego šta ćete Vi, sada će dole kod
nas rat ... jako ste mi već na prvi pogled veoma simpatični ... možda da
ostanete ovde ?
- Kakav rat ?! - šta priča ovaj čovek pomislih.
- Dole će strašan rat, raspad Jugoslavije i
svašta, ne smem ni da mislim o tome, ovde sam skoro tridest godina ali imam u
Hrvatskoj puno rodbine, strah me je od toga...
- Pa kako to
rat, zašto rat... , upita ga Elena bojažljivo.
- Tako se
ovde analizira... a oni ne greše, nažalost ne greše. Ja sada moram da odnesem
ove papire... hajde da svratite kod mene ovih dana pa da se opuštenije
ispričamo.
Bruno se
brzo diže sa stolice i napusti stan uz pozdrave. Ostalo je da se vidimo kod
njega narednih dana.
- Jel' Bruno
ovako istripovan stalno ili šta ? - pitao sam bez nekog određenog mišljenja o
ovom čoveku, ipak sam ga video prvi put.
- Ne, nikada
ne priča gluposti, ovo me je stvarno iznenadilo...rat, kakav rat bre ? - Elena
se nekako više začudila nego ja, barem mi je tako izgledala.
Nakon nepunih
pola sata mi smo zaboravili Bruna i zloslutne prognoze koje nam je taj čovek
doneo. Planirali smo kako da provedemo dan. Elena je danas želala da ide u
Muzej Voštanih Figura. Složio sam se.
Garage A Trois - Emphasizer (Full Album 2003)
понедељак, 7. јун 2021.
NISAM BIO TU: "Majstor i Margarita" 03 (Autobiografski Roman u Nastavcima ) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
NISAM BIO TU:
"Majstor i Margarita"
- Elena, ja ne znam još uvek u šta verujem, čitao sam Krolija, Kastanedu , Crni Sabat, čitao sam malo budističke filosofije, razmišljao sam o reinkarnaciji i pokušao sam da razumem Novi Zavet, u našoj Crkvi nikada nisam bio, jednom doduše kada me je kao malog baka vodila pa smo tom prilikom sećam se nešto šetali oko Crkve. Kasnije sam na početku petog razreda Osnovne Škole, počeo da plačem svaki dan po čitav dan, zatvarao sam se u svoju sobu i puno čitao. Svako veče sam klečao ispred katoličkog ženskog manastira i tu sam se u senci krstio, ne znam otkuda to da se krstim pa mislim da sam se krstio jednostavno zbog toga što sam kao beba kršten i zato što sam video da se ljudi u neprilici krste. Roditeljima nisam govorio ništa o tome što me muči i jednosavno sam čekao da prođe. Potrajalo je pola godine i prošlo je. Posle toga sam upisao kung-fu, trenirao sam vredno i danas imam plavi pojas. Nisam dogurao do crnog, škola je bila primorana da se zatvori zbog nedostatka učenika a ja nisam odlučio da se prebacim u drugu. Do osmog razreda me osim knjiga, beletristike, raznih romana posebno iz kolekcije "Plava Ptica" i filmova koje sam gledao po dva, tri dnevno, ništa drugo nije ni interesovalo. Ovo pitanje smrti se naglo vratilo u prvoj godini srednje i imao sam veliku potrebu da napišem pesmu, prvu pesmu koja nije bila školski zadatak. Pesma se zvala "Smrt", bilo bi lepo da sam sačuvao te ranije pesme pošto i danas pišem ali više ništa ne bacam. U svakom slučaju tada je došao pod ruku Kroli i odmah zatim za njim sve ostalo. Ja ne znam puno… Boga postoji Elena, iskreno nemam ideju kako bih tu reč objasnio… ali sigurno ne kao sudbinsku preodređenost, niti kao "višu silu" , jednostavno, me ti me odgovori nikako ne zadovoljavaju." - odgovorio sam ozbiljno ali sa osmehom.
- Meni su pričali da si pomalo mračan i sada
vidim... ali ko još zna sve o tome i zašto bi te to mučilo ?
- Smejem se čitav dan Elena, vidiš to, ja možda jesam pomalo sujetan, gord, kako
hoćeš i možda tako delujem na okolinu tako, na neki način... kako si već
opisala ali veruj mi veoma sam radostan i volim život, možda baš zato što ga
volim postavljam sebi neka pitanja koja se ne tiču samo našeg plivanja iz dana
u dan... eto ta pitanja ... da kažem o čoveku i duhu, duši ako hoćeš ... ne
znam, zaista ne znam ... čitala si "Majstora i Margaritu" ?
- Da, zašto pitaš ?
- Pa šta ti misliš ... postoji li đavo,
satana, da li on postoji ?
- Uh bre, pa jesam pročitala i super je
knjiga, zanimljiva mislim ali sada... đavo,satana... nemam pojma ... - ona se
zakokota kao blesava, njoj je trebalo malo alkohola a vino je bilo jako.
- Dobro, ništa više o "mračnim
temama", gospođice. - podigao sam čašu i mi nazdravismo našem prvom danu u
velikoj svetskoj prestonici.
Napolju je bilo divno. Vedra noć. Spuštalo se
u mene nešto nalik veliko ushićenju, slično kao pred ushićenje pri odlučujućoj
utakmci u očekivanju pobedonosno koša. Slike su se menjale kao brzi kadrovi i
kao da me je pratila tiha muzika.
Video sam poznati Londonski "crni
taksi", oduvek sam želeo da sednem u taj automobil, ne baš zbog automobila
kao automobila, već to da budem
"mušterija" - "crnog taksija".
Brzo smo
stigli kući. Istušrao sam se i zaspao pre nego što mi je glava dodirnula
jastuk.
недеља, 6. јун 2021.
NISAM BIO TU: "Zoo-Vrt" (Autobiografski Roman u Nastavcima 02) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
NISAM BIO TU:
"Zoo-Vrt"
(Autobiografski Roman u Nastavcima 02)
Ponovo u
"dabldekeru". Elena i ja smo uživali u tim vožnjama i zalazili u
najrazličitije krajeve grada.
Bila je
velika gužva tako da smo dobro mogli videti nemio prizor koji se odigravao pred
nama. Na suprotnoj traci dogodila saobraćajna nesreća. Čovek krvave glave je
trčao od jednog do drugog automobila i zagledao unutrašnjost jednih pa drugih
kola. Nešto je glasno vikao i dizao je glavu ka nebu u isto vreme osvrćući se ,
očekujuči najverovatnije policiju i hitnu pomoć. Nismo mogli videti koga ima u
kolima ali na ulici je bio samo on, okružen nemim posmatračima sa strane.
Otpratio sam ga pogledom. Elena je spustila glavu.
Na ulazu u
zoo-vrt smo platili dosta skupe karte. Odmah po ulasku, nakon nekoliko metara
sam uzeo hot-dog i iz Jeleninog ranca prošvercovano pivo.
Uručene su nam reklame i karta za obilazak te
velike , najveće zelene oaze u Londonu.
Ta oaza zaslužuje i par reči o svom postojanju.
Vrt se nalazi na severnom delu Regent's Parka, jedne od najljepših zelenih
površina u Londonu. Otvoren je 1928. godine. Tokom svoje istorije, Londonski
Zoo, nekoliko se puta svrstao među najveće u Evropi. Akvarijum Zoo-a je bio prvi
svetski akvarijim otvoren za javnost. Broj posetioca kreće se oko jednog
miliona godišnje. Svoj dom u Londonskom Zoo-u pronašlo je više od 1150 vrsta.
Neke od posebno omiljenih jesu gorile, koje su smeštene u Gorilla Kingdomu, gde
se mogu posmatrati iz neposredne blizine, meni te životinje nisu bile preterano
zanimljive dok se Elena oduševljvala i nešto brbljala svo vreme dok ih je
posmatrala. Veliki bazen sa pingvinima, Penguin Beach je zato meni bio jako
zanimljiv, volim pingvine. Akvarijum je isto tako vrlo zanimljiv do njega smo
se spuštali pokretnim stepenicama duboko pod zemlju i utisak je bio,
podrazumeva se, fantastičan. Kuckao sam o debelo staklo ajkulama i piranama ali
me je Elena opomenula rekavši da je to zabranjeno raditi. Napokon sam se setio
koju sam životinju hteo da vidim a nisam imao prilike, o njoj sam gledao i
slušao samo u našoj poplarnoj emisiji " Opstanak ", želeo sam da
vidim Belog Lava. Te životinje imaju veliki prostor za šetnju, lavovi su na
primer imali i pećinu kada je vruće ili hladno, tako da je bilo potrebno
sačekati Lava da se pojavi. Mnogo Japanaca i još puno šarenih turista je čekalo
sa spremljenim foto-aparatima da se Lav pojavi. Seo sam na klupu i čekao, mada
okrenut leđima ali sam znao da će me ostali opomenuti kada se lav pojavi. Elena
je otišla da kupi balon napunjen helijumom. Video sam je kako mi prilazi i u
isto vreme čuo glasove pune uzbuđenja pored mene. Velika imozantna prilika
Belog Lava, ženke se nonšarlanto i polako prošetala ne okrećući se ka publici.
Danas mislim da i kod nas možemo da vidimo ovu retku životinju.
To je bilo to, dan je polako prolazio. Prešli smo dvadesetak kilometara, okolo, naokolo po zoo-u. Vreme je bilo da se ode u neki restoran na večeru
.
PIXIES - Beneath the Eyrie (Deluxe) Full Album
субота, 5. јун 2021.
Ex-Yu: London | Ex-Yu: London | Sećanja | Memories - savremena proza. literatura. contemporary prose. literature. prose contemporaine. littérature.
Sebastian Sava Gor
“EX-YU”
“ Taština nad taštinama, veli propovjednik, taština nad, taštinama, sve je taština.”
Ps. 39:5, Ps. 62:9, Priče 4:4, Priče 4:6, Rim. 8:20
Poleteo sam. Ispod su mene zlatna
polja kukuruza i crna neobrađena zemlja. Odmah zatim sam iznad oblaka, veličanstven
prizor. Zamislio sam se na nekoliko minuta, barem se meni činilo da je u
pitanju nekoliko minuta, realno, prošlo je nekih sat vremena, pogledao sam
ispod sebe i video veliki grad. Neko vreme sam leteo iznad grada. Sledeće što
pamtim je glas koji objavljuje - " Dragi putnici, molimo Vas da vežete
svoje pojaseve. "
London 1989
Prvi utisak
je bio zapanjujući. Hitrow je zaista ogromno zdanje, veliki aerodrom u kome bi
neko mogao da živi i preživi svoj život bez potrbe da odatle izađe. Setio sam
se neizbežno Pekićevog "Besnila".
Dok sam
čekao Jelenu, koja je trebalo po dogovoru da dođe ubrzo. Rešio sam da razgledam
mnogobrojne izloge raznoraznih prodavnica i uostalom svega što je se oko mene
nalazilo. Rešio sam da nešto kupim. U
prodavnici slatkiša kupio sam punjene čokoladne kuglice, lepo zapakovane u
zlatni staniol. Nikada do tada nisam tako nešto probao. Danas se te čokoladne
kuglice mogu kupiti i kod nas iako su dosta skupe, onima koji vole slatkiše su
dobro poznate kao "Rošeove" crne ili kokosove bele kuglice.
Ugledah Elenu.
Ta devojka, godinu dana mlađa od mene, je išla samnom u istu školu, Petu
Beogradsku Gimnaziju. Ja sam gimnaziju tog leta završio, diplomu pijan potpisao
i “raspustio” sam se apsolutno. Ostavio
sam devojku sa kojom sam proveo čitavu četvrtu godinu. Bila je neka vrela,
pijana i naduvana noć u kafe-klubu, pored teniskog igrališta na Tašmajdanu,
kada sam malo bolje upozna Elenu. To
jutro smo samo ona i ja završili na 25-to’ majskim bazenima na Dorćolu. Tu sam pozvan
sam u London da dođem u goste kod nje,
te simpatične i razigrane devojke koju sam iskreno jedva i poznavao ali kojoj
je izgleda bila simpatična ideja da joj baš ja pravim društvo u dvospratnom
stanu na West Hampstead-u, čiji je vlasnik bio njen otac. Inače apsolutno
tinejdžerska posla, Elena je zapravo četiri godine išla u razred sa mojom
bivšom devojkom kojou sam pomenuo.
Ja takav
poziv nikako nisam mogao odbiti i sve se odigralo dan za danom. Jedne večeri
sam sa njene strane bio pozvan, na jutro tog dana sam poleteo iz Beograda.
Elena je
imala širok osmeh na licu. Kada me je videla, lagano je potrčala, plava
negovana kosa je igrala, kada je prišla ona me zagrli i nežno me poljubi u
obraz.
-
Divno...predivno, šta ćemo mi sve ovde da radimo a? - pevala je. Gledao sam je
iskreno i pomalo ravnodušno, pružio sam joj čokoladne bonbonice.
Desetak
minuta smo se vozili crnom pokretnom trakom pre nego što smo izašli sa
aerodroma.
Ubrzo sam
pored Elene sedeo u gornjem delu crvenog autobusa na drugom spratu, u tom delu
se moglo pušiti tako da sam u jednoj ruci držao cigaretu i u drugoj konzervu
polu-litarskog piva. Bio sam veoma zadovoljan. Prizori koji su leteli ispred
mene su bili takvi da sam imao želju da ih na čas pauziram i zauvek zapamtim.
Svaki detalj počevši od trotoara pa do vrhova zgrada je bio sređen i doteran.
Nije bilo sivih kontejnera i razbijenih telefonskih govornica, starih osušenih
fasada i rupa u asfaltu.
West Hampstead je oblast koja je sređena za
dobrostojeću građansku klasu.
Raspakovao
sam se i odmah se osetio apsolutno slobodnim. Izašao sam napolje sam.
Insistirao sam na tome. Prošetao sam se ulicom i tražio prodavnicu u kojoj mogu
kupiti pivo. Moje iznenađenje je bilo veliko kada sam blizu stana našao upravo
ono što sam tražio. Ne velika ali bogato opremljena prodavnica alkohola je
nudila izbor kakav normalno nisam zamišljao. Jako me je obradovalo kada sam u
odeljku za vina na polici naišao na etiketu na kojoj je pisalo Jugoslavija. Tu
se nalazilo par buteljki nekih od naših najpoznatijih vina. Normalno nisam
kupio domaće vino, već sam tražio da mi daju najjače pivo koje imaju. Prvo su
mi ponudili pivo sa šest procenata alkohola ali nisam bio zadovoljan. Nakon
toga ljubazni riđi prodavac mi je izneo pivo sa dvanaest procenata alkohola.
Naglasio je da je to pivo sa votkom. Ljubazno sam se zahvalio i uzeo paket od
deset komada.
Pijuckajući
pivo naišao sam na lokalnu trafiku. Eto, ponovo malo iznenađenje. Na velikoj
gomili raznoraznih novina ležala je i "Politika", mislim da sam tada
prvi put u životu kupio taj dnevni list.
Pivo koje
sam kupio bilo je zaista bilo žestoko i imalo je ukus upravo onakav kakvim ga
je prodavac predstavio, to je bila mešavina votke i piva. Ogladneo sam i rešio
da se vratim u stan kako bih naručio pizzu.
- I...? -
dočekala me je Elena sa nestrpljenjem.
- Šta i ...
- nisam je odmah razumeo.
- Kako ti se
čini... za sada...napolju... - spustila je pogled na paket piva i nasmejala se.
- Odlično...
čisto, evo tu je i "Politika". Još jednom se nasmejala.
- Hoćemo u
Zoo-vrt?
- Normalo -
odgovorio sam lepo, sa tim da mi je bilo sasvim svejedno gde ću ići. Rekoh samo
da moram da jedem. Uzeo sam debele "Žute Strane", pronašao broj koji
mi trebao i objasnio kakvu pizzu želim. Pizza je stigla za pola sata. Bilo mi
je krivo što sam morao da je bacim, nešto su me razumeli pogrešno, tražio sam
bogatu pizzu sa pečurkama i pavlakom a dobio sam pizzu natrpanu lukom I kobasicama.
Rešio sam da kupim nešto na putu do zoo-vrta.
Sebastian Sava Gor
"EX-YU"
"Vanity of vanities, says the preacher, vanity of vanities, everything is vanity."
Ps. 39:5, Ps. 62:9, Proverbs 4:4, Proverbs 4:6, Rom. 8:20
I took off. Below me are golden cornfields and black uncultivated earth. Immediately afterwards I am above the clouds, a magnificent sight. I thought for a few minutes, at least it seemed to me that it was a few minutes, realistically, about an hour had passed, I looked below me and saw a big city. I flew over the city for a while. The next thing I remember is a voice announcing - "Dear passengers, please fasten your seat belts."
London 1989
The first impression was stunning. Heathrow is really a huge building, a big airport where someone could live and live their life without ever leaving. I inevitably remembered Pekić's "Besnil".
While I was waiting for Jelena, who was supposed to come soon according to the agreement. I decided to look around the numerous windows of various shops and everything that was around me. I decided to buy something. In the sweet shop, I bought filled chocolate balls, nicely wrapped in gold foil. I had never tried anything like that before. Today, those chocolate balls can be bought here, even though they are quite expensive, to those who like sweets they are well known as "Roche's" black or coconut white balls.
I saw Elena. That girl, a year younger than me, went to the same school with me, the Fifth Belgrade Gymnasium. I finished high school that summer, signed my diploma drunk and "dissolved" myself absolutely. I left the girl I spent the entire fourth year with. It was a hot, drunken and high-spirited night in a coffee club, next to the tennis court on Tašmajdan, when I got to know Elena a little better. That morning, only she and I ended up at the 25th of May pools on Dorćol. There I was invited to London alone to be her guest, that nice and playful girl whom I honestly hardly knew but who seemed to like the idea of me keeping her company in the two-story apartment in West Hampstead, whose owner he was her father. Otherwise an absolutely teenage thing, Elena actually went to class with my ex-girlfriend I mentioned for four years.
I could not refuse such an invitation and everything happened day after day. One evening I was invited by her, on the morning of that day I flew from Belgrade.
Elena had a big smile on her face. When she saw me, she ran lightly, her blonde well-groomed hair was dancing, when she approached, she hugged me and kissed me gently on the cheek.
- Wonderful...wonderful, what are we going to do here? - she sang. I looked at her sincerely and a little indifferently, I handed her chocolate candies.
We drove on the black conveyor belt for about ten minutes before we left the airport.
Soon I was sitting next to Elena in the upper part of the red bus on the second floor, in that part you could smoke, so I was holding a cigarette in one hand and a half-liter can of beer in the other. I was very pleased. The scenes that flew in front of me were such that I had the desire to pause them for a moment and remember them forever. Every detail, starting from the sidewalk to the tops of the buildings, was arranged and polished. There were no gray containers and broken telephone booths, old dried-up facades and holes in the asphalt.
West Hampstead is an area designed for the well-to-do middle class.
The apartment looked modern and was clean. Elena met me, as she announced with a guy and a girl from Zagreb who will share the apartment with us. Personally, neither he nor she looked attractive at all. I think I only exchanged a few sentences with them in the entire time I was there. On the other hand, they didn't bother me at all, I don't seem to remember their names.
I unpacked and immediately felt absolutely free. I went outside alone. I insisted on it. I walked down the street and looked for a store where I could buy beer. My surprise was great when I found exactly what I was looking for near the apartment. Not a big but richly equipped liquor store offered a selection that I would not normally have imagined. I was very happy when in the wine section on the shelf I came across a label that said Yugoslavia. There were a couple of bottles of some of our most famous wines. Normally I didn't buy local wine, but I asked them to give me the strongest beer they had. First they offered me beer with six percent alcohol, but I wasn't satisfied. After that, a friendly ginger seller brought me beer with twelve percent alcohol. He emphasized that it was beer with vodka. I politely thanked him and took the package of ten pieces.
While sipping a beer, I came across a local tobacconist. Here, another little surprise. "Politika" was also lying on a big pile of various newspapers, I think that was the first time in my life that I bought that daily newspaper.
The beer I bought was really strong and tasted exactly as the seller presented it, it was a mixture of vodka and beer. I was hungry and decided to go back to the apartment to order a pizza.
- And...? - welcomed
Elena asked me impatiently.
- What and ... - I didn't immediately understand her.
- How do you think... for now... outside... - she looked down at the beer package and smiled.
- Excellent... clean, here is "Politika". She smiled once more.
- Do we want to go to the Zoo?
- Normal - I answered nicely, with the fact that I didn't care where I was going. I just said I had to eat. I took the thick "Yellow Pages", found the number I needed and explained what kind of pizza I wanted. The pizza arrived in half an hour. I felt guilty that I had to throw it away, they misunderstood me, I asked for a rich pizza with mushrooms and sour cream and I got a pizza stuffed with onions and sausages. I decided to buy something on the way to the zoo.
петак, 4. јун 2021.
Chet Baker - When Chet Baker Sings (Full Album) 🎺🎤🎧
четвртак, 3. јун 2021.
EKATARINA VELIKA: DUM DUM / Full Album (Remastered)
недеља, 23. мај 2021.
MASSIVE ATTACK / Music Videos
петак, 21. мај 2021.
The Stone Roses - The Stone Roses (1989 album)
четвртак, 20. мај 2021.
John Zorn - Naked City (Full Album)
понедељак, 26. април 2021.
Tommy Guerrero - Sunshine Radio (Full Album
Featured Post
Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Vasily_Perov_-_Портрет_Ф.М.Достоевского_-_Google_Art_Project Od Mraka Siromaštva do Svetlosti Besmrtnosti: Život Fjodo...
-
Љубичасти крак светлости сваке ништавности у нама Кратке приче већ дуго привлаче посену пажњу читалаца, а када се у њима нађу модерни еле...
-
Понекад, када човек пожели да се врати суштини, да се одмори од буке и вештачког света, који све више личи на сцену без глумца, најбољи на...
-
nebo_nad_gradom_photography Foto-Esej: “P otez koji menja sve ” -Sebastian Sava Gor- -Hromi pečat vremena- Ova fotografija, ...












