понедељак, 16. новембар 2026.

Ispod površine: “Crna Indija” Žil Verna kao preteča ekološke i socijalne kritike

 



Ispod površine: “Crna Indija” Žil Verna kao preteča ekološke i socijalne kritike


Godine 1877, kada je Žil Vern objavio „Crna Indija“ (francuski Les Indes noires, u prevodima poznat i kao „Dete pećine“), industrijska revolucija je uveliko pokazivala svoje dve strane: one sjajne, u vidu železnica i parnih mašina, i one tamne, u vidu iscrpljenih rudnika, zagađenih reka i čitavih krajeva lišenih života. Vern, koji se danas najčešće pamti kao prorok tehnološkog optimizma, u ovom romanu zakoračuje u mnogo sumorniju teritoriju. Spušta se u napuštene rudnike uglja u škotskom Aberfojlu i tamo, u potpunom mraku, pronalazi svet koji je istovremeno i mrtav i živ, i pust i naseljen – svet koji postavlja neka od najneugodnijih pitanja o ceni napretka.


Rudnik kao arheologija industrije

Radnja počinje tamo gde se ekonomska priča obično završava: u rudniku koji je zatvoren jer je ugalj iscrpljen. Inženjer Džejms Star dobija poziv od Sajmona Forda, bivšeg nadzornika, koji veruje da se u dubinama krije nova, bogata žila uglja. Kada se pretpostavka pokaže tačnom, rudnik se ponovo otvara i nastaje podzemno naselje – Ugljengrad. Vern ovde ne piše samo avanturistički roman o pronalaženju blaga; on piše o cikličnoj prirodi industrijske eksploatacije. Rudnik nije samo mesto gde se radi – on je arheološki sloj koji pamti prethodne generacije, njihove nade, njihov rad i njihov poraz. Kada se vrata rudnika ponovo otvore, ona ne otvaraju samo novi izvor energije, već i prostor u kojem su ostali zarobljeni ljudi, sećanja i, kako se ispostavlja, čitavi svetovi.


Nelli: dete mraka kao ogledalo površine


Centralna figura ovog podzemnog sveta je Nelli, mlada devojka koja je rođena i odrasla u rudniku, bez ikakvog znanja o suncu, nebu ili površinskoj civilizaciji. Ona nije samo zagonetka koju junaci treba da reše; ona je živi dokaz onoga što industrija ostavlja za sobom. Nelli je oblikovana odsustvom – odsustvom svetlosti, porodične istorije i veze sa svetom odozgo. Njeno postojanje postavlja pitanje koje prevazilazi okvire avanturističkog romana: šta se dešava sa ljudima koji ostanu u prazninama koje je kapital i industrija napustila? Vern je ne prikazuje kao čudovište niti kao objekat sažaljenja, već kao biće koje je razvilo sopstvenu logiku preživljavanja u uslovima koji bi za većinu ljudi bili nemogući. Kada Nelli na kraju izađe na površinu, njeno suočavanje sa svetlošću nije trijumfalno – ono je bolno i dvosmisleno. Povratak „gore“ ne poništava godine provedene „dole“.


Sabotaža, mit i granice racionalnog


Zaplet romana pokreće niz tajanstvenih pojava: kamenje koje se ruši samo od sebe, nestanak predmeta, jezivi zvuci i opasni incidenti. Iza svega, kako se ispostavlja, stoji Silfaks, stari rudar koji je izgubio razum i koji želi da zaštiti „podzemni svet“ od ponovnog prodora ljudi. Ovaj motiv je ključan jer uvodi fantastičnu i mitsku dimenziju u inače racionalistički Vernov univerzum. Silfaks nije samo ludak; on je čuvar jednog zatvorenog ekosistema, figura koja oličava granicu koju ljudska tehnologija ne sme da pređe. Njegovo prisustvo nagoveštava da rudnik nije samo geometrija hodnika i ugljenih slojeva – on je prostor sa sopstvenom voljom i sopstvenim stanovnicima, bilo ljudskim bilo simboličkim.


Utopija pod zemljom i njena cena


Kada se rudnik ponovo otvori i Ugljengrad počne da funkcioniše, Vern prikazuje nešto što je u njegovom opusu prilično neobično: stabilnu, gotovo konfliktno slobodnu zajednicu, osvetljenu veštačkim suncem električne energije. Ova podzemna utopija nije, međutim, Zolina Germinal – Vern ne piše o bedi rudara i klasnoj borbi, već o mogućnosti da se od iscrpljenog prostora stvori novo društvo. Ali ta utopija ima cenu: ona zavisi od nastavka eksploatacije, od vere u to da će novi sloj uglja trajati zauvek, i od potiskivanja činjenice da je podzemlje već jednom bilo napušteno. Vern ne nudi jednostavno rešenje. On pokazuje da svaka obnova nosi u sebi klicu novog iscrpljivanja.


Zašto „Crna Indija“ danas zvuči aktuelnije nego ikada?


„Crna Indija“ je roman o rudniku, ali pre svega o tome šta ostaje kada rudnik prestane da bude isplativ. To je pitanje koje danas, u vremenu tranzicije sa fosilnih goriva i rasprava o „pravednoj tranziciji“, zvuči gotovo proročki. Vern je 1877. godine pisao o iscrpljenim ležištima uglja, o napuštenim prostorima i o ljudima koji u njima ostaju da žive. Njegov roman nije ekološka rasprava u današnjem smislu, ali jeste književni tekst koji pokazuje da je Vern bio mnogo pažljiviji posmatrač cene industrije nego što mu se to obično pripisuje.


Za čitaoce koji Verna poznaju samo po „Putu u središte Zemlje“ ili „Dvadeset hiljada milja pod morem“, „Crna Indija“ će biti iznenađenje. Ovde nema velikih putovanja kroz nepoznate kontinente; ovde je prostor skučen, klostrofobičan i intiman. Upravo ta intimnost – suočavanje sa mrakom, tišinom i ljudima koji su u tom mraku stvorili dom – čini ovaj roman jednim od najzrelijih Vernovih dela. On ne obećava beskrajna prostranstva; on obećava da će se, kada se svetlost ugasi, pokazati ono što smo pod zemljom ostavili.




Sebastian Sava Gor

✦ Zvanični sajt ✦

✦ Knjige · Nova Poetika ✦

✦ Wikipedia ✦

✦ Scribd & Društvene mreže ✦

✦ YouTube kanali ✦

✦ Dobra Knjiga · Izdanja ✦

четвртак, 12. новембар 2026.

Džejms Džojs: "Pisma Nori" | Imprint Bol

 

Imprint BOL






BOL je autorski urednički pečat i brend književnika Sebastiana Save Gora.

Predstavljamo knjige, priče i projekte s jasnom vizijom i toplim odnosom prema čitateljima.

Године 1904, када почиње преписка сабрана у овој књизи, Џојс је имао двадесет две године и налазио се у оном крхком, преломном тренутку када се младић још увек није учврстио ни у једном од својих коначних облика. Иза себе је већ имао неколико објављених текстова и једну збирку песама у настајању, а пред собом је имао неизвесност коју је носио са готово изазовном лакоћом. Шетајући улицом Несау, 10. јуна 1904. године, срео је Нору Барнакл, девојку из Голвеја која је радила као собарица у Финовом хотелу. Тај сусрет, који ће се у његовој биографији и у историји модерне књижевности показати као један од оних ретких догађаја који мењају ток читавог живота, био је повод за настанак писама која су пред читаоцем. Нора је била млада, неписмена у књижевном смислу, али изузетно животна, непосредна и, што ће се показати као пресудно, потпуно имуна на оне ~ 3 ~ интелектуалне и естетске претензије које су красиле и мучиле младог Џојса. Управо у том сусрету двеју потпуно различитих природа, у којима се једна огледала у другој као у неком необичном, искривљеном, али истинитом огледалу, лежи језгро ове књиге. Џојсово дело, посматрано у целини, представља један од најутицајнијих и најсложенијих подухвата у историји модерне књижевности. Од раних приповедака сабраних у Даблинцима, преко Портрета уметника у младости, у коме је формулисао своју естетику и своју идеју о уметнику као ономе који у ковачници сопствене душе кује нестворену свест своје расе, па до Улиса, те монументалне паралеле између Хомерове Одисеје и једнодневног лутања трију Даблинаца кроз сопствене и туђе мисли, Џојс је изградио један затворен, самосвојан свет у коме се свака реченица, свака реч, свака интерпункцијска назнака могу читати као део ширег симболичког система. Његова проза је истовремено и микроскопски прецизна и митски опсежна; она бележи најситније покрете свести, најпролазније мирисе и звукове, а ~ 4 ~ истовремено их смешта у оквире који обухватају читаву историју, читаву религију, читаву културу. Финeганово бдење, последње дело, представља крајњу тачку тог подухвата, текст који се отима сваком уобичајеном читању и који је, како је и сам Џојс признавао, писан за идеалног читаоца који би провео живот изучавајући га. Међутим, оно што је у тој великој, херметичкој конструкцији често остајало по страни јесте Џојс као човек од крви и меса, Џојс као љубавник, супруг, отац, као биће које једнако снажно осећало и пожуду и нежност, и љубомору и самилост, и охолост и страх од сопствене ништавности. Управо у том слоју, који је у званичној биографији и у школским интерпретацијама понекад остајао у сенци, лежи значај ове књиге. Писма која је Џојс писао Нори Барнакл, а касније Нори Џојс, од 1904. до 1909. године, и у неколико наврата касније, представљају најнепосреднији и најнепосредније интимни документ који нам је остао од овог писца. Она нису само биографски материјал, нити само допуна или илустрација његовог књижевног рада. Она су текст у правом ~ 5 ~ смислу те речи: текст који има своју структуру, своју реторику, своју драматургију, своје врхунце и своје падове. У њима се Џојс појављује као писац у настајању, али и као човек који се служи писмом на начин на који ће се касније служити приповедачким поступком у својим романима. Он пише Нори као што ће касније писати Улиса: истовремено прецизно и опсесивно, истовремено нежно и брутално, истовремено узвишено и срамно. Први слој ових писама чини онај свакодневни, готово службени: обавештења о састанцима, о новцу, о здрављу, о породичним пословима, о путовањима. Тај слој је неопходан јер даје тексту временску и просторну координату. Али већ у првим писмима назире се други, много дубљи слој, у коме се Џојс обраћа Нори као неком божанству, као једином бићу које може да га спасе од њега самог. Тај однос има нешто од средњовековног обожавања, нешто од романтичарског култа жене као извора спасења, али и нешто тамније, опсесивније, што ће се у каснијим писмима развити у готово необуздану еротску фантазију. Џојс у Нори види, истовремено, невину девојку из Голвеја, мајку ~ 6 ~ своје деце, своју једину љубав али је истовремено види и као блудницу, своју курву и своју жртву. У тим противречностима, које су у овим писмима изнете без икакве заштите или стида, огледа се читав један поглед на свет, читава једна психологија и читава једна епоха. Посебан значај имају писма из 1909. године, писана из Даблина, у којима Џојс, нашавши се поново у родном граду, али овај пут у својству успешног човека који у Трсту покушава да отвори биоскоп, преживљава једну од најдубљих личних криза. Тада настају писма у којима се смењују екстаза и очај, најнежнија обожавања и најгрубље вређање, молбе за опроштај и претње, љубоморна испитивања и потпуно предавање. Та писма, која су у овој књизи сабрана и преведена, представљају јединствен случај у историји књижевности: писма једног од највећих писаца двадесетог века, писана у тренуцима када је био на врху и на дну себе самог, у којима се без икакве резерве откривају страхови, фантазије, пожуде и нежности једног изузетно сложеног бића. У њима се Џојс појављује не као икона модернизма, већ као човек који је, можда више од било ког ~ 7 ~ другог писца свог времена, знао да од сопственог живота начини књижевност, и од књижевности живот. Ова књига не претендује да буде исцрпна биографија, нити свеобухватна студија Џојсовог дела. Она жели да читаоцу пружи један аспект који је у нашој средини остао релативно непознат: Џојса као писца писама, Џојса као човека који се у писмима открива онако како се у делима никада није открио. Писма Нори јесу документ једне љубави, али и документ једног времена, једне културе, једног језика. Она су, у најбољем смислу те речи, књижевност која се чита као биографија, и биографија која се чита као књижевност. 

~ Себастиан Сава Гор~





"...Сећам се оне прве ноћи у Пули када си у
жару наших загрљаја употребила извесну реч.
Била је то реч изазова, позива, и видим твоје
лице изнад свог (била си на мени те ноћи) док си
то мрмљала. Било је лудила и у твојим очима, а
што се мене тиче, као да је сам пакао ишчекивао
тренутак када нисам био у стању да се уздржим.
Јеси ли онда и ти налик мени, једног
тренутка узвишена попут звезда, следећег
ниска попут најгорих бедника? Имам огромну
веру у моћ искрене, честите душе. Ти то јеси, зар
не, Нора? Желим да кажеш себи: Џим, овај
јадник кога волим, се враћа. Он је јадан,
слабашан, импулсиван човек који ме моли да га
браним и ојачам.
Другима сам давао свој понос и радост.
Теби дајем свој грех, лудост, слабост и тугу.
Џим..."




Preveo i priredio:
Sebastian Sava Gor




Sebastian Sava Gor

✦ Zvanični sajt ✦

✦ Knjige · Nova Poetika ✦

✦ Wikipedia ✦

✦ Scribd & Društvene mreže ✦

✦ YouTube kanali ✦

✦ Dobra Knjiga · Izdanja ✦

недеља, 1. новембар 2026.

VESNA SPASIĆ ~ KAČKET

 

VESNA SPASIĆ 

"KAČKET"


Fotomonografija


 

 

VESNA SPASIĆ : KAČKET
VESNA SPASIĆ ~ KAČKET


Autor  ~ Vesna Spasić


“Dečak sa kačketom” je fotografija kojom otvaramo ovaj mali monografski osvrt. Kačket na ovoj fotografiji je prevelik. To je prva i najvažnija činjenica cele monografije Vesne Spasić. Dečaku je prevelik za dva broja. Spada mu preko obrva, mora da zabaci glavu da bi video objektiv. I u tom jednom detalju sabrano je sve ono što ova serija od osam slika pokušava da kaže o životu koji postoji i u predelima koji su pred nama, kući, selu i uopše čovekovom ostajanju i opstajanju u ruralnim sredinama.





Fotografska arhitektura odsustva


Vesna Spasić radi u dve fotografske tradicije koje se retko spajaju u istom autoru.


Prva tradicija je tradicija predmeta. Na tri fotografije - brvnara , kuća sa vešom, kuća u polju - nema ljudi. Ima samo onoga što su ostavili. To je ono što je Walker Evans radio u Americi tridesetih, a kod nas Branko Ćosić i Drago Tadić. Fotografija kao popis. Predmet kao dokaz da je neko postojao.




Spasićeva koristi crno-belo visokog kontrasta, sa naglašenom teksturom. Drvo se vidi kao drvo. Blato kao blato. Nema ulepšavanja. To je fotografska odluka koja duguje mnogo Josefu Koudelki. 

Kao i Koudelka u svom ciklusu “O Ciganima”, ona ne ulazi u kuću da je očisti za kadar. Ostavlja je takvu kakva jeste – kao dokument, sa žicom koja visi, sa travom koja je progutala prag.




Druga tradicija je tradicija magle. Reka, dolina, kuće noću sa jednom sijalicom. Ovde crno-belo postaje meko, sivo, skoro bez crne boje. Konture nestaju. To je blizu Pentti Sammallahti-ju i njegovim pejzažima samotinje. Pejzaž više nije geografija. To je stanje. 




I između te dve tradicije stoji treća fotografija - noćna sa žutom sijalicom. To je jedino mesto gde Spasićeva dozvoljava boju. Jedna žuta sijalica na fasadi koja se raspada, iza žičane ograde. To je postupak koji je Saul Leiter doveo do savršenstva - jedna boja u moru crno-belog postaje moralni znak. Dok je svetlo upaljeno, kuća nije pusta.


Ova monografija nema patetiku napuštenog sela. Ona odraražava težinu ali je i nosi. 




📷



Tu je i preko potreban osećaj za preciznost, ona kod fotografije ume da bude najteža. Lakše je napraviti tužnu sliku prazne kuće, nego dokument koji svedoći i ume da izdrži teret vremena, i izgleda da kuća, kao da još nešto čeka.





Istorija fotografije zna mnogo dece sa prevelikim kapama. Najpoznatije je kod Dorothee Lange i August Sander-a. Kod Sandera je seljak sa kačketom arhetip nemačkog društva. Kačket označava klasu, posao, pripadnost. Kod Vesne Spasić, kačket označava suprotno - nepripradnost koja tek treba da se desi.


Dete nosi kačket odraslog čoveka. To je gest koji svi znamo iz detinjstva - probanje dedine kape, kao nasleđe. Ali fotografski, ovde je to mnogo više. Kadar je blago iskošen, blic je direktan, lice je preblizu objektivu. Nema distance. To nije ulepšani dečiji portret za ram. To je sirova, dokumentarna fotografija, bliska Diane Arbus u načinu na koji gleda u subjekt bez milosti, ali sa nežnošću.

Dečak se smeje, ali mu oči gledaju ispod oboda. Kačket mu zaklanja pola čela. On ne nosi kačket - kačket nosi njega. I tu je cela filozofija monografije.

Kačket nije simbol prošlosti. Kačket je predmet koji se prenosi. Sa dede na oca, sa oca na sina. I svakom sledećem je malo prevelik, dok ne poraste. Ili dok ne ode.




I pitanje koje ova knjiga ostavlja nije da li će selo nestati. To pitanje je već odgovoreno na onih sedam fotografija. Pitanje je da li će neko dorasti do tog kačketa i da li će biti tu da oplemenjuje prostor koji mu je dat.


Fotografija doline sa suncem koje probija oblake je fotografija nade, ali i ona čeka čoveka da je otkrije. - Sebastian Sava Gor





Sebastian Sava Gor

✦ Zvanični sajt ✦

✦ Knjige · Nova Poetika ✦

✦ Wikipedia ✦

✦ Scribd & Društvene mreže ✦

✦ YouTube kanali ✦

✦ Dobra Knjiga · Izdanja ✦

субота, 24. октобар 2026.

IMPRINT BOL: "IZVAN KADRA" - ANA MARS


IMPRINT BOL: "IZVAN KADRA" - ANA MARS



IMPRINT BOL: "IZVAN KADRA" - ANA MARS


Imprint BOL vam predstavlja novo digitalno izdanje - zbirku poezije "Izvan Kadra", autorke Ane Mars.

OTVORI KNJIGU

Zbirka sadrži blizu 50 odabranih pesama i prvo je autorsko izdanje Ane Mars u izdanju naše kuće.


"Izvan Kadra" je od danas dostupna u digitalnom izdanju.

OTVORI KNJIGU

POSETI PROFIL

Izdavač: IMPRINT BOL, Beograd

Godina izdanja: 2026.

Za izdavača: Sebastian Sava Gor

🎬


IZVAN KADRA - beleška o poetici



Ana ne priča priču. Ona seče. Kadar - rez - novi kadar. Borove iglice u kosi, naočare u korpi za pesme, čarape na staroj stolici, Dunav pun cipela i nepročitanih novina. Predmeti kod nje nisu dekor, oni su nosioci stanja. Njena poezija je ontologija svakodnevice. Ona ne traži velike metafore jer zna da jedna dobro postavljena stvar kaže sve.


Naslov "Izvan kadra" je ogledalo suštine.  Sva Anina pitanja su tamo:


Šta ostaje kada se ugasi svetlo reflektora?

Ko smo kada nismo u kadru koji su drugi napravili za nas?

Koliko nas uopšte staje u kadar?


To je poezija žene koja je svesno izašla iz kadra grada, brzine, buke - da bi konačno mogla da vidi sebe. Zato je odlazak iz grada ovde ključan, ali ne kao beg, nego kao poetski postupak. Tišina nije praznina, ona je novi ritam. U tom ritmu su i nastale ove pesme.


Tri stvari se posebno izdvajaju u ovoj zbirci:


1. Telo kao instrument, ne kao tema.

U stihovima poput "udaram u tvoju petu" ili "upaljene misli u strasti uma" telo nije opisano, telo svira, greši, kasni za otkucaj, traži disonancu. To je retko - da erotika i intelektualno budu isti ton, bez patetike. "Nominativ / genitiv / "pretesna im naručja" / bez ijednog zareza" - to je genijalno.


2. Odbijanje da se objašnjava.

Najveći broj pesnika danas ubije pesmu objašnjenjem. Ana ne objašnjava. Pesma "šuma naravno nije šuma" ili "karneval sudbina" ostaju otvorene, razlivena akvarel mrlja, kako i sama kaže. Fleka na papiru statistike. To poverenje u sliku, a ne u poruku, je ono što je čini potpuno savremenom i bliskom onoj najboljoj liniji ženskog pisma danas - asocijativno, a ne narativno.


3. Identitet kao glina, kao ilovača.

Ciklus sa Dunavom, gnječenjem zemlje - to je centralna metafora zbirke. Identitet se ne pronalazi, on se mesi. "glačam oblik koji si započeo / prekrajaš izglačano". Mi smo neprestana radionica iza očiju.


Zato i razumem njen izbor pseudonima. Ovo nisu pesme koje traže biografiju. One traže čitaoca koji će stati pored njih i dopustiti da ga pogledaju. Bez posrednika.


Ne vidim ovde početnicu. Vidim autorku koja već ima svoj rukopis. Impulsivan, introspektivan, ponekad namerno izgužvan, neispeglan - jer ne razmišlja u proporcijama, već u dimenzijama paralela, kako bi dobila prostor za svaku strofu i za svaku reč. 


To je ono što danas najteže nalazimo: autentičnost.


OTVORI KNJIGU

POSETI PROFIL




Sebastian Sava Gor

✦ Zvanični sajt ✦

✦ Knjige · Nova Poetika ✦

✦ Wikipedia ✦

✦ Scribd & Društvene mreže ✦

✦ YouTube kanali ✦

✦ Dobra Knjiga · Izdanja ✦

Featured Post

Ispod površine: “Crna Indija” Žil Verna kao preteča ekološke i socijalne kritike

  Ispod površine: “Crna Indija” Žil Verna kao preteča ekološke i socijalne kritike Godine 1877, kada je Žil Vern objavio „Crna Indija“ (fran...