субота, 24. јул 2021.

Best Albums Ever: The B-52's - Planet Claire (1995) - new wave - pop rock - synth pop - dance rock - post-punk - art pop - electronic


The B-52s (styled as The B-52's prior to 2008)[8] is an American new wave band formed in Athens, Georgia, in 1976. The original line-up consisted of Fred Schneider (vocals, percussion), Kate Pierson (vocals, keyboards, synth bass), Cindy Wilson (vocals, percussion), Ricky Wilson (guitar), and Keith Strickland (drums, guitar, keyboards). Ricky Wilson died from AIDS-related illness in 1985,[9] and Strickland switched from drums to lead guitar. The band also added various members for albums and live performances.

The group evoked a "thrift shop aesthetic", in the words of Bernard Gendron,[ by drawing from 1950s and 1960s pop sources, trash culture, and rock and roll. Schneider, Pierson, and Wilson sometimes use call-and-response-style vocals (Schneider's often humorous sprechgesang contrasting with the melodic harmonies of Pierson and Wilson), and their guitar- and keyboard-driven instrumentation comprises their trademark sound, which was also set apart from their contemporaries by the unusual guitar tunings used by Ricky Wilson[10] on their earlier albums. The band has had many hits, including "Rock Lobster", "Planet Claire", "Party Out of Bounds", "Private Idaho", "Whammy Kiss", "Summer of Love", "Wig", "Love Shack", "Roam" and "(Meet) The Flintstones".

"Planet Claire" is the second single released by The B-52's from their self-titled debut album. The single was their second to chart anywhere, at no. 43 in Australia and no. 24 on the US Hot Dance Club Play chart, along with album tracks "Rock Lobster" and "Dance This Mess Around".




"Planet Claire"
Songs:
Planet Claire
Rock Lobster
Lava
Downtown
6060-842
52 Girls
Give Me Back My Man
Strobe Light
Loveland
Nip It In The Bud
Future Generation
Girl From Ipanema Goes To Greenland




NISAM BIO TU: “Počeo Je Rat” (Autobiografski Roman u Nastavcima 37) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1991 godina

 

“Počeo Je Rat”

  Stvarnost oko sebe ne mogu da opišem kao gomilu "slučajnosti", nepovezanih događaja koji se dešavaju samo usled uzročno-posledičnih veza. Slučaj se odigrao, da, ali slučajnosti su, smatram, događaji koji iskaču ispred nas iznenada I neočekivano. Ukoliko nismo mogli da ih predvidimo ili da predpostavimo da će se odigrati, to ne znači da su se oni dogodili "slučajno", već da se par neočekivanih slučajeva podudarilo i tako stvorilo nezavistan slučaj. Ovo pojedinca ne bi mnogo ni pogađalo da se slučaj ne tiče njega samog. Dogodilo se i tako je trebalo da se dogodi.  

   Buntovan duh, obično kod mladih ljudi i njihova velika želja da se nešto promeni, da se dogodi nešto novo,  jaka kolektivna svest i želja, neminovno, rađa najeksplozivnija i najneočekivanija, dela sa velikim odjekom na globalnom svetskom nivou.   Krajem osamdesetih i početkom devedesetih rađa se novi muzički žanr, “Grunge” , bend “Nirvana”, postao je najslušaniji bend na svetu. Odjek ovog novog muzičkog talasa će biti veliki i u puno čemu će uticati i na svetsku muzičku scenu. 

   Sa druge strane, daleko od Sijetla na "drugoj strani sveta", u najnepovoljnijem istorijskom trenutku, u maloj zemlji i malom gradu, gde mlad čovek unapred oseća svu težinu  predstojećih događaja u svojoj zemlji, se rađa, isto veliki i značajan umetnički, muzički preobražaj, koji svojim novim i isto tako autentičnim zvukom, zaslužuje da bude zapamćen u istoriji naše muzike.

*

   Katastrofa je već bila tu, nazirale su se ekonomske sankcije, moguća međunarodna intervencija,  pa je i organizacija Festa bila pod znakom pitanja. Ipak, pod sloganom, “Snovi Otvorenih Očiju”, održan je program. Bili su tu “Barton Fink” Džoela Koena, Vendersov “Do Kraja Sveta” ; “Kum 3”, “Telma i Luiz”, posebno zanimljiv Džarmušev “Noć na Zemlji”… Džim Džarmuš, reditelj ovog film, je bio i Festov gost, zahvaljujući poznanstvu i prijateljstvu Emira Kusturice, sa njim i je došao i Džoni Dep. Pored njih, Žan Mark Bar, Nikita Mihalkov…  Ja ču opisati film meksičkog reditelja koji je na mene ostavio najveći utisak.

  Film Alejandra Jodorovskog "Sveta Krv" (Alejandro Jodorowsky "Santa Sangre"), sam odgledao pre odlaska na FEST 91’-te. godine. Posle odgledanog filma ostao sam bez reči. Trebalo je da film malo "odleži" da bih dobio povratni efekat, tako je bilo sa svim velikim filmovima koje sam gledao. Snimak sa video trake je bio toliko loš da sam  samo kroz "maglu" mogao da naslutim veličinu ovog remek-dela. Uopšte, piraterija je tada nudila, najvećom mogućom brzinom, najtraženije naslove. Snimci su bili ponekiput očajni. Ljudi su čitali tekst, ja ne bih mogao za to da kažem da je odgledan film. Zato sam čekao da se naslovi koji me interesuju pojave u najboljoj mogućoj verziji, dvd-ripu ili kupljenom od distributera original dvd-u. Apetit je bio ogroman i nije se sve moglo odgledati u bioskopu.

Za film, “Sveta Krv” je najavljeno da će se posle filma publici predstaviti i ekipa koja je snimala film,  Aksel Jodorovski (Axel Jodorowsky), glavna uloga i rediteljev sin i ostali uglavnom najbitniji deo ekipe, Alejandro, reditelj je bio sprečen da dođe.

  U polu praznoj sali Sava Centra, svetla su se ugasila i krik oral, sa kojim ide uvodna špica, mi je otvorio um jednog od meni bitnijih reditelja današnjice.  Čitav svet kao cirkus. Cirkus u cirkusu.

 Film sam odgledao u dahu. Nakon filma je na binu izašla ekipa i govorio je Aleks Jodorovski. Objasnio je da je njegov otac, reditelj filma Alejandro, bio sprečen da dođe. Zatim je Aksel pričao o krvi. Sve vreme je u različitim kontekstima, dolazio do velike količine prolivene krvi. Nisam ga razumeo šta hoće da kaže, zapravo mislio sam ili da se folira ili da je lud.

Ekipa je dobila gromoglasan aplauz.

Bogi i ja smo proveli čitavo veče razmatrajući film.

Sutradan kada sam ustao dobio sam "feedback". Slon kome iz surle curi krv i koji polako i tužno umire pred Fenisovim očima. Orlov krik. Prašnjava, gladna, bela gomila najsiromašnijih ljudi, koja juri pobesnelo u rupu gde je bačen slon i kida delove njegovog mesa. Piton, koji  kao proizvod Feniksove halucinacije izlazi iz njegovog sakoa. Puste prašnjave ulice. Gomilica dece, imbecila, kojima lokalni diler daje kokain, kako bi se zabavio gledajući šta će drogirani imbecili raditi. Nevina devojčica iz čijih ruku izlaze i odleću golubovi.  Puno snage, velika vizija i kroz jasnu perspektivu ,dobro sagledan svet u kome živimo. 

 

***


Te, 1991. godine dogodilo se dosta toga. Slovenija 25.juna proglašava nezavisnost i 27. juna "slovenačka novoformirana narodna odbrana", izvršila je napad na kasarnu reguralne vojske Jugaslavije, ovaj datum se može se uzeti kao početak raspada bivše SFRJ. Ovaj napad se pretvorio u desetodnevni "mini rat". Završio se tako što je vojska bivše SFRJ, napustila Slovenačku teritoriju. Ubrzo počinje počinje ne mini već veliki rat...napad za napadom, počinje opšte ludilo, nenadano, krvavi i podmukli građanski rat, gde je komšija napadao i ubijao drugog komšiju zbog veroispovesti i nacionalne pripadnosti... to nije bilo normalno i kao vatra se proširilo... više se ništa nije moglo kontrolisati... mnogi su na to i računali... 

 

Hronologija 1991  

9. mart Velike demonstracije u Beogradu. Predsedništvo ovlašćuje JNA da izađe na ulice.

12. mart Sastanak jugoslovenskog Predsedništva u štabu JNA, tokom studentskih demonstracija. JNA zahteva da bude proglašeno ratno stanje. 

15. mart Borisav Jović dao ostavku.

15. mart Slobodan Milošević na srpskoj televiziji objavljuje "Jugoslavija više ne postoji".

17. mart Nakon što je srpska inicijativa poražena glasanjem u Predsedništvu, Milošević naređuje mobilizaciju srpskih specijalnih snaga i objavljuje: "Srbija neće priznavati odluke saveznog Predsedništva".

20. mart 200 srpskih pisaca, filmskih radnika i glumaca potpisuju peticiju protiv Slobodana Miloševića, jer se on odlučio za politiku rata.

25. jun. Slovenija proglašava nezavisnost.

27. jun. Početak desetodnevnog rata u Sloveniji.

7. jul.  Brionski sporazum prekida borbe u Sloveniji. Slovenija i Hrvatska "zamrzavaju" odluku o nezavisnosti na tri meseca. JNA pristaje na povlačenje iz Slovenije.

25. avg. Početak borbi u Vukovaru.

8. sep. Makedonija proglašava nezavisnost.

8. okt.            Hrvatska proglašava nezavisnost.

16. okt. Hrvatske snage na području Gospića započinju trodnevni masakr nad

18.-21. nov. Posle pada Vukovara, masakr u Ovčari.

11. dec. Ukrajina priznaje Hrvatsku.

12 - 13. dec. Voćinski masakr.

19. dec. Island priznaje Hrvatsku.

Počeo je rat…

Neko se od poziva sakrivao, neko se sam prijavljivao. Sedeo sam sam na zidu iznad autoputa, ispod petlje Franše Deparea. Gledao sam u hiljade nemih lica, koja napuštaju Beograd, u vojnoj koloni, praćeni vozilima za teška nauružanja koja su vukla tenkove i raketne bacače. Nemam pojma šta sam tu tražio i kako sam se tu našao. To je trajalo. Ustao sam i nekuda otišao. Meni je predstojala drugačija vrsta borbe, borbe sa samim sobom, u mom slučaju glavni neprijatelj meni, sam bio ja sam sebi.   

 Ovde negde počinje doba energičnijeg načina na koji se planira, ratuje i ubija. Trgovina organima. Trgovina drogom. Trgovina oružijem. Trgovina ženama i decom. Špijunaža. Novac i moć. Umesto jednog, sto ozbiljnih Hitlera, Staljina, Franka, Musolinija.

  Demonstracije na Trgu republike u Beogradu 9. marta 1991. godine

  I danas izađe po neka knjiga koja se bavi analizom ovog događaja. Svakako postoji i razlog za to. Posle drugog svetskog rata to je prvi put da su se tenkovi našli na ulice Beograda. Ovog puta je vojno naoružanje usmereno protiv sopstvenog naroda. Ni ovog puta, iako nas je neprijatelj razdirao spoja, mi nismo bili sposobni da se među sobom, sačuvamo iznutra. Pored cepanja Jugoslavije, cepala se i delila se i nova država. Kolateralna šteta je oduvek bio narod. Protiv  politike rata izašli su ljudi na ulice.  

  Demonstracije na Trgu republike u Beogradu 9. marta 1991. godine su bile prvi veliki miting opozicije protiv režima Slobodana Miloševića. Povod za demonstracije bilo je traženje ostavke generalnog direktora Televizije Beograd, D. Mitevića i ministra policije, R. Bogdanovića, ali su se kasnije pretvorile u demonstracije protiv Slobodana Miloševića. U masovnim demonstracijama na beogradskim ulicama dve

  Sećam se kada su nas u školi učili kako da vezujemo crvenu maramu, gde smo uz nju dobili i plavu kapu sa petokrakom. Kako su nas izvodili sa nastave, pakovali u autobuse, podeli nam zastavice, poređali u prve redove na ulicama i govorili nam da zastavicama mašemo, čim budemo videleli paradu luksuznih automobile, gde će nam iz jednog od njih, mahnuti naš veliki predsednik, drug Tito.

  Kada se otvorio prvi Mc.Donalds u Beogradu na Slaviji, sedelili smo preko puta sa sladoledom u rukama i tiho raspravljali o tome da li je naš drug Tito, špijun ili ne. Osvrtali bi se oko sebe, gledajući da slučajno neko ne čuje o čemu razgovaramo.  Pristvovali smo velikoj tuzi kada se plakalo "od Vardara pa do Triglava", kada nas je isti naš "veliki drug" napustio.

  Bili smo u klupama i gledali preko projektora slike Leonarda Da Vinčija, kada se oglasilo zvono i nastala velika uzbuna u V Beogradskoj gimnaziji. Rekli su nam da se nastava prekida i da svi moramo da izađemo i da prisustvujemo mitingu "velikog srpskog sina", Sloboana Miloševića.

  Devetog marta smo izašli na demonstracije protiv istog čoveka, želeli smo još Mc.Donaldsa i sve privilegije zapadnih komšija. Tada smo već bili svesni sopstvenog mraka i više se nismo mogli podsmevati Mađarima, Bugarima, pa čak ni Albancima. Nekada su šale na njihov račun bile uobičajene, ali kada se po jeftiniju hranu krenulo u iste zemlje, kojima smo se smejali,  jasno je bilo u kakvu su nas rupu pretvorili. Uvek smo se pitali ko? Nismo mogli predpostaviti da smo to uradili mi sami.

  Grof i Igi su sedeli u hotelu "Moskva" i odatle su ležerno pijuckajući demonstrilali. Leo i ja smo se zavukli u prljavi, ispišani pasaž, koji je danas dobio ime po našem bubnjaru Goranu Čavajdi - Čavketu, malo je doteran i nazvan - Čavketov sokak. Tu na gomili nabacane hartije, u zaklonu sokaka smo se komirali od alkohola.Posle toga svako svojim putem kroz gomilu u svim pravcima i u krug. Dočekali smo vodene tenkove, čuli smo kuršume. Ostali smo u krugu nezadovoljnih ljudi koji su tražili promene. Bili smo tu do jutra, iako smo se rastali, nekako smo se na kraju i sastali. Bogi je spavao na sred terazija sklupčan na žardinjeri.  Pozdravio sam se sa svima i otišao sam sam da besciljno lutam ulicama. Tako je bilo nežno to jutro i tako strašan odjek noći. Osećao sam se suprotnim samom sebi. U nekakvom dvomišlju, nesrazmernih misli, nejasnih pojmova i oblika. Na momente nisam znao ni u kojoj se ulici nalazim. Jako sam se začudio kada sam se zagledao u jedan butik u ulici Narodnog Fronta - Kraljice Natalije danas, činilo mi se da sam sanjao da ja tu nešto kupujem, istina tu jesam kupio davno neki crni sako.

  Stigavši do parka ispod SKC-a, izgubio sam svu snagu i zavukao sam se u žbunje. Zaspao sam na zemlji, osećao sam se kao krpa, iskorišćena i bačena. Nikada više nisam izašao ni na jednu demonstraciju nikada, što ne znači da neću, ako budem prosudio da bude trebalo.


****


Te, 1991. godine dogodilo se dosta toga. Slovenija 25.juna proglašava nezavisnost i 27. juna "slovenačka novoformirana narodna odbrana", izvršila je napad na kasarnu reguralne vojske Jugaslavije, ovaj datum se može se uzeti kao početak raspada bivše SFRJ. Ovaj napad se pretvorio u desetodnevni "mini rat". Završio se tako što je vojska bivše SFRJ, napustila Slovenačku teritoriju. Ubrzo počinje počinje, ne "mini", već veliki rat...napad za napadom, počinje opšti haos, nenadano, krvavi i podmukli građanski rat, gde je komšija napadao i ubijao drugog komšiju zbog veroispovesti i nacionalne pripadnosti... to nije bilo normalno i kao vatra se proširilo... više se ništa nije moglo kontrolisati... mnogi su na to i računali... 

 Ja sam zaista bio potpuno apolitičan čovek, kome je trebalo puno prostora i slobode. Sve što je počelo da se dešava oko mene kao da se pretvorilo u ludnicu iz koje nema izlaza.

Ja kao ni mnogi nisam naslućivao koje će razmere uzeti rat, živeo sam kao i do tada, dan za danom i pratio sve veću propast zemlje u kojoj sam rođen i naroda koji ničime nije prvi isprovocirao i koji nije želeo raspad zajednice naših naroda. Mi smo ovde u Beogradu voleli zagrebačku muziku, slikarstvo... voleli smo slovence, deda mi je Slovenac... zašto... zato što su na ovim prostorima prmane vrednosti sa strane ali ovde smo te vrednosti uvek preobražavali u svoju korist i uživali u tome. Uvek su se čudili toj kreativnosti i snazi da se identitet brani, ličnost da istrajava i opstaje. Sa druge strane bilo je obrnuto, kriza identiteta i vreme da se upali vatra čiji dim smrdi na nešto mnogo, mnogo veće nego što smo mislili.

Tada smo mislili da smo mi i to samo mi zbog nečega plen, ne, plen je bio mnogo veći i daleko od nas. Mi smo bili eksperiment. Veliki eksperiment. Od malo posle turaka do donedavno... eksperiment...

 



Bčack and White Photography by Seabstian Sava Gor


петак, 23. јул 2021.

Best Albums Ever - Disciplina Kičme "Svi za mnom!" -


Svi za mnom! (Everybody, follow me!) is the second album by the Serbian alternative rock band Disciplina Kičme, released by the Slovenian record label Helidon in 1986, and reissued on CD by the record label in 1997. A remastered version of the album was rereleased on CD on the compilation album Ove ruke nisu male... 2 in 2005.




Disciplina Kičme

Serbian rock band formed in 1981, one of the two spin-offs of the seminal new wave band Šarlo Akrobata, musically best described as an aggressive and artistic rhythmic explosion experimenting and seeking out new expressivness. During next 10 years, various additions to basic bass+voice+drums line-up appeared (additional drummer, 2 drummers + 2 trumpeters, sax + trumpet). Band released 7 LPs on the domestic market, constantly toured the country and played festivals in Yugoslavia, Austria and Italy.

After the war in Yugoslavia broke out in 1991, Koja, who became almost legendary for his revolutionary use of the bass guitar as a lead instrument, moved to London, UK. Wanting to present the band more loudly in Europe, he found a new drummer and female vocalist, changed his alias to Black Tooth and name of the band to Disciplin A Kitschme.

Members:
Dušan Kojić Koja - bass, vocals (ex Limunovo Drvo, Šarlo Akrobata)
Srđan Đile Marković - drums (ex UKT, Radnička Kontrola, today Supernaut) (1981)
Nenad Krasavec Kele - drums (ex Urbana Gerila) (1981-1986)
Srđan Žika Todorović - drums (ex Radnička Kontrola, Centar) (1982-1986)
Zerkman - trumpet (1986-1991)
Dedža - trumpet (1986)
Jurij Novoselić Kuzma - sax (ex Film, Dee Dee Mellow) i (1987-1991)
Dušan Dejanović - drums (ex Limunovo Drvo, Katarina II) (1987-?)
Srđan Gulić - drums (ex Haustor) (1991)

Helidon – FLP 05-060
Format: Vinyl, LP, Album
Country: Yugoslavia
Released: 1986
Genre: Rock / Funk / Soul / Alternative Rock / Funk




NISAM BIO TU: "Najpijaniji Vozač Na Svetu" (Autobiografski Roman u Nastavcima 36) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1991 godina

 

"Najpijaniji Vozač Na Svetu"

 

  Februar,mart 91-a...jaka zima, štipa za nos i pecka obraze. Skakutao sam na autobuskoj stanici i čekao Igija i Grofa da se pojave. Gledao sam i pristiže li autobus iz kojeg je trebalo da izađe moja prijateljica Aleksandra.  Imao sam malu limenu "pljosku" i votku u njoj. Pijuckao sam pomalo i trljao ruke koje se nisu dale zagrejati u pamučnim rukavicama. Iza stanice na stepeništu je sedeo, podlaktivši glavu na ruku, čovek koji me je netremice posmatrao. Pogledah ga nezainteresovano i uzeh još gutljaj votke. Maleni, zdepast čovek sa stepeništa, zakrvavljenih očiju, crvenog nosa i obraza, osećajući se na težak zadah alkohola, obučen najobičnije, u farmericama, sa sivom jaknom, na kojima primetih tragove blata, se bukvalno stvorio pored mene.

  - Može guc...bratac...bem' ti paradajz... evo sedim ovde na stanici i ne znam šta ću sada ... dole me zaustavili i rekli da ne mogu da vozim dalje dok se ne otreznim... jebem im sve po redu!

  - Evo guc'... - gledao sam u njega razmatrajući u koliko je teškom stanju. On uze guc'.

  - Ah...valja na ovu zimu... ja iz Valjeva vozim al' eto dole me najuriše... oca im poljubim.

Gledao sam da ne ulazim u razgovor sa njim ali on se nije pomerao od mene. Imao sam u đžepu ono što mu je bilo potrebno.

  - Ma bem' ti paradajz ajd još guc pa nek ide... -dadoh mu još malo.

  - Ti si veliki čovek i ovo ću kao dobro da ti pamtim a ja znam da pamtim... i dobro pamtim i zlo pamtim, nema... mora tako.

Nisam mogao da ćutim svo vreme pa ga upitah.

  - I kako ćete sad... do jutra ovako. Smrznućete se.

  - Neću da mrznem idem neku kafanu da potražim, ovde sam sišao posle prve stanice al' gluvo doba... nigde čoveka... nema ko da mi kaže gde da idem.

  - Ali ovde nije baš neko mesto za trežnjenje….

  - Moram ja i da jedem. I kaži gde da idem...jel' znaš? A gde si pa ti pošao?

  - Ja čekam neke ljude pa u grad. A ti možeš još jednu stanicu odavde... ima kioska sa hranom gde možeš i da sedneš.

  - I kažeš jednu stanicu na gore a'?

  - Da.

On pređe ulicu i stade da čeka autobus sa suprotne strane. Dok je meni prilazio autobus u kojem sam očekivao da bude Aleksandra. Ona se pojavi na vratima i izađe. Poljubi me u obraz. Aleksandra je bila senzitivna devojka, srdačna u biti i svakako na svoj osebeni način atraktivna. Volela je da se druži sa nama.

  - Gde su Igi i Grof?

  - Sad će.

  - Užasno je hladno...

  - Uh...hoćeš votku?

  - Može malo.

Videh kako nam se približavaju Igi i Grof.

  - Evo ih napokon. - reče Aleksandra, duvajući sebi u ruke, kako bi ih zagrejala.

Kako su igi i Grof, prišli tako postade malo veselije.

  - Šta je ladno' a penzosi. - Grof je na sebi imao zelenu vijetnamku i lagane uske crvene pantalone. Nemam pojma kako mu nije bilo hladno.

  - Ajde gde je taj autobus... ili ćemo taksi... šta kažete?

  - Ako ga nema za pet minuta taksi ali daj samo malo da sačekamo, do grada smo za 15min. bezveze da bacamo pare. - Igi je uvek dobro računao.

Ja ih ponudih votkom. Tada videh kako čovek sa kojim sam pričao prelazi ulicu i prilazi.

  - E, ovaj je pijan ko' letva... vidi ga sad. - rekoh gledajući u njega.

Čovek priđe direktno meni, stavi mi ruku na rame i obrati se ostalima.

  - Bem' ti paradajz ali ovaj dečko zlata vredi da mi nije reko' gde da odem smrzo’ bi se ovde... ajd’ daj još guc’ dok čekamo. - On me molećivo pogleda. Ja mu pružih pljosku.

  - Ko ti je bre ovaj ? - upita Grof sa izrazom gađenja na licu.

  - Paradajz...hahaha.. iskočio iz mraka... izgleda da su ga zaustavili ispod mosta i uzeli mu ključeve... vidiš kakav je.

  - Pa što ga ne odvedoše na trežnjenje, budale... šta će sada ovakav... da se smrzne negde. - Igi ga je razmatrao od glave do pete.

Paradajz upade sa neočekivanom reakcijom.

  - Nisu mi uzeli ključeve... bem' im paradajz... evo su ključevi!

On izvadi ključeve od automobila i pokaza ih.

  - Kako ti nisu uzeli ključeve čoveče...šta je tim ljudima? - Grof se primetno začudio.

  - Ništa mi nisu uzeli samo vozačku... rekli da dođem sutra i da ne diram auto... eto.

  - Svašta, stvarno budale... pa šta ćeš ti sada bre' ? - Igi mu se nekako upilji u lice.

  - Šta ću... sad ću da ti kažem, šta ću... ja idem dole po auto i idemo negde na piće... gde god 'oćete... može?

Paradajz je čekao odgovor.

  - Ajde idi po kola pa idemo. - Grofu je bilo do toga da se ovog nesrećnika što pre oslobodi, što mu se ne može zameriti.

  - Idem.

On zaista otrča od nas, izgleda da je bio blizu zaustavljen.

  - Meni ne pada na pamet da uđem u kola sa njim. - Aleksandra je bila skroz ozbiljna.

  - Sa kim... sa njim...on će ko zna gde da završi, sad će bus pa palimo. - Grof je uteši.

Bus nije dolazio, kasnio je, bio je to poslednji za grad i uvek je kasnio. Taksija isto, tako nigde. Pusto. Mi i mraz.

Najednom, videsmo "fiću" koji nam ide u susret. Uz neke bleskove i zaokret, "fića", se zaustavi ispred nas. Vrata se otvoriše i izađe Paradajz.

  - Šta sam reko' a ... bem' li vam paradajz...ajde upadajte idemo.

Nismo verovali očima.

  - Ne, ja ne mogu sa njim! Aleksandru je uhvatio razuman strah.

  - Ajde lepi... nemoj da zezaš, idemo pa ako se nešto glupira znamo šta ćemo. - Grof je bio ubedljiv, sa devojkama posebno. Aleksandra nekako pristade i mi krenusmo, da uđemo u kola.

  - Ne tako... on mora pored mene! On je moj najbolji prijatelj. - Paradajz ukaza na mene.

  - Dobro, dobro, to je najmanji problem. - procedi Igi, pogledavši ga iskosa.

Seli smo. Za volanom Paradajz. Ja pored njega, pozadi levo Grof, Aleksandra u sredini i desno Igi.

Odmah, po načinu na koji je krenuo da vozi, uvideli smo da vožnja neće biti baš prijatna. Dva puta sam mu vraćao volan, da bi se automobil vratio u svoju traku. Aleksandra je pozadi već počela paničiti. Histerična ali opravana reakcija sa njene strane.

  - Odmah mu reci da stane... Seb jel čuješ !!! Hoću momentalno da izađem. Momentalno!!!

  - Paradajz stani na ovoj stanici. - rekoh mu grubo.

  - Ne bre' idemo do centra ... jel' ste tako rekli.

  - Da idemo ali devojka hoće napolje... zaustavi kola.

Igi ga otpozadi uhvati za uvo.

  - Čuješ ti dobro ili ne? - Igi ga lepo uštinu.

Paradajz zaustavi kola i Aleksandra izađe napolje.

  - Nemoj da se ljutite, razumem ja vas ali morate i vi mene... ajde vidimo se na Akademiji ako preživite. - Ona se tu nasmeja sa grčom, još uvek pod uticajem stresa.

Mi nastavismo. Paradajz je vozio nenormalno. Malo, malo. pa sam mu ispravljao volan. U jednom trenutku. na usponu ka Banjici on potpuno pređe u drugu traku. U susret nam je išao automobil. Udarih ga po rukama, on ih skloni i ja vratih auto u traku kojoj pripada.

  - Nemoj ovo više da radiš jesi li čuo magarčino. - Grof nije izdržao. Paradajz kao da ga nije čuo. On je nastavio po starom u potpunoj hazarderskoj euforičnosti.

Na Banjici je već bila mala gužvica. Paradajz nije uspeo da ukoči na vreme i zakuca se u mercedesa ispred nas. Ne puno. ali je udario.

  - Šta sad da radim ... bem' ti paradajz šta da radim!!!???

  - Vozi!!! - Grunu mu grof na uvo.

Ovaj stvarno upali "fiću" , zaobiđe u drugoj traci čitavu kolonu ispred sebe i umesto na desno ka gradu on na semaforu preko crvenog svetla. okrete levo ponovo ka dubini Banjice.

  - Jel' smo pobegli... jel' nas juri neko?! - on je krivudao,  tamo-vamo,  vozio najbrže što je mogao.

  - Juri nas. - Igi je video kako nas mercedes prati i polako sustiže.

  - Ali čekaj malo, ovo je sivi mercedes?! - Igi je dao značaja ovom zaključku.

  - Pa šta? - upita ga Grof.

  - Čoveče mi smo udarili u crveni mercedes ne sivi. Vidi isti kao crveni onaj, "gastarbajterski", ali sivi bre' !?

  - Istina je, nismo udarili ovaj auto. - gledao sam pozadi..

  - To mu je prijatelj , sto posto... stići će nas, šta da radimo? - pitao sam mada mi je moram priznati bilo sve jedno. Mene je kao i ostale čitava situacija zabavljala. Grof izađe sa nemogućim predlogom.

  - Ovako. staćemo kod škole dole... ja ću da izađem i da mahnem ovom članskom kartom i da kažem da smo panduri u civilu a da ovoga sprovodimo.

  - Hahahaha ... jesi blesav čoveče pa ko će ti poverovati to? - nisam verovao šta je rekao.

Ipak rekosmo Paradajzu da stane kod Osnovne Škole. na Banjici. On je sada, sav preplašen stao i ostao da sedi u kolima. Mercedes nam je prišao. Iz njega izađe krupan čovek a unutra ostade da sedi najverovartnije njegova žena. Oko četrdesete i on i ona. Izađosmo i mi. Paradajz je ostao da sedi.

  - Pa šta se dešava ovo momci?! - upita čovek, nimalo prijatnim tonom.

Za ne poverovati ali Grof uze onu člansku kartu iz pozorišta, podiže je u vis i viknu.

  - Mirno, samo mirno ... olicija, specijalno odeljenje za narkotike.

On je prišao čoveku i nešto pričao sa njim.

  - Kumovi bre', on i crveni ova bitanga ovde ga udari, sad ćemo mi njega - doviknuo nam je sa najneverovatnijim izrazom lica. Grof, ne znam da li bi nešto postigao, ali svejedno, Paradajz izgubi strpljenje i viknu:

  - Dosta... bem' ti paradajz... nemamamo više vremena... ulazi u kola!!!

On zaista upali fiću. Igi i ja momentalno uletesmo u auto a Grof dotrča pa ulete i on. Fića je "poleteo".

Gledali smo iza sebe. Čovek je stajao na ulici posmatrajući nas kako odalazimo. I žena je izašla iz kola. I ona je nemo posmatrala. Ubrzo ih izgubismo iz vida. Govorili smo Paradajzu kuda da ide. Sasvim naopako. Sa Banjice se vratismo u Košutnjak, odatle Rakovačkim putem do Senajaka i tu se spustismo, ne u Kneza Miloša već sa mosta, zaobilazno uđosmo u Sarajevsku, a odatle na Zeleni Venac. Stali smo.

  - Bem ti' paradajz ... jel vidiš... stigosmo...

  - Jebo te paradajz i ko te napravi idiote bolesni!!! - Grof izlete iz kola , za njim Igi i ja.

Nesrećni čovečuljak i sam izađe posmatrajući nas kako se brzo udaljavamo od njega, tužan.

  - Pa gde ćete... gde ćete bre' pa jel' sam vas lepo dovezo' ... čekaj bre’ malo ... ma bem' vam paradajz čekaj bre’...

Njegov glas se izgubi u buci. 

       

pogrešan put







Best Albums Ever: Tommy Guerrero "Lifeboats and Follies" (2011) - downtempo, art rock, alternative rock, electronic, jazz, soul, instrumental

Tommy Guerrero

"Guerrero was born in San Francisco, California. He is of Ohlone-native, Chilean, and Filipino descent from his father's side...







"It seems Tommy Guerrero may never radically change his style: heavily laid-back instrumental rock that echoes early-'70s maestros as varied as Shuggie Otis and Jackie Mittoo (funk and rocksteady being his clearest influences), and evokes only the most carefree,.."




Tommy Guerrero

American musician and professional skateboarder, born in San Francisco, California, USA, September 9, 1966.
Guerrero was a member of skateboard company Powell Peralta's Bones Brigade team in the 1980's and co-founded the Real Skateboards company in 1991. He followed up his skateboard career with music, joining Skate Rock band Free Beer and experimental group Jet Black Crayon, later becoming a solo artist playing Rock, Electronic, Hip Hop, Funk, Soul, and Jazz. The EA video game 'Skate' featured Guerrero compositions.



четвртак, 22. јул 2021.

NISAM BIO TU: "DMT "Više Nego Inače" (Autobiografski Roman u Nastavcima 35) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1991 godina

 

DMT "Više Nego Inače"


  Počinjala je Jesen, sukobi u Jugoslaviji su se sve više zatezali. Počelo je da puca sve po šavovima. Vesti su bile užasne. Četnici, ustaše, krv do kolena, svaki dan izveštaji o zakrvljenim narodima, Hrvatima, Srbima i Bosancima, ne prestaju.

 Pozvao sam Grgu. On je bio jedini čovek koga sam znao u to vreme da je imao LSD. Napominjem ponovo da ove beleške nikako ne smeju da utiču na čitaoca, tako da pomisli da je korišćenje supstanca koje navodim, “cool” ; “in”;”normalno”, ili bilo kako, osim da shvati da sam ja tada sa devetnaest godina, eksperimentisao sa teškim drogama, sa sobom i sa svojim životom, koji sam time stavljao na kocku, to mi je urušilo zdravlje i hvala dragom Bogu ja sam danas, što se toga tiče slobodan čovek.  

 Grga se javio i rekao mi da mogu da svratim. Razgovor je bio kratak. Grga je imao punu sobu gostiju i nisam želeo da se zadržavam.

  - Doneo sam nešto što do sada nisam imao...mnogo je jako ako nećeš kaži... eside imam... zmajeve naravno... skroz sveži. A ovo... - on izvadi iz ormara, punu teglu, belih tableta, - ovo sam doneo samo za nas, ne dajem nikom drugom. Ovo je mnogo jače... tableta DMT-a.

Ja ga pogledah, znao sam odlično šta je doneo, ali nikada do tada nisam probao.

  - Odlično Grgo! Daj tu jednu i dva zmaja.

  - Ok... preporučujem ti da za DMT nađeš nekoga ko je strejt, da bude pored tebe.

  - Super si Grgo, to si mi rekao i za prvi esid. - simpatičan mi je bio taj momak.

  - Dobro i evo kao i uvek kvoter, zlu ne trebalo.

Grga nije naplaćivao heroin, meni barem. Uvek kada je dobijao svežu "robu", dao mi je po kvoter dopa, da imam pri sebi, ako me esid previše "digne". Prvo sam mislio da time hoće da navuče ljude na dop, ali kada sam mu jedanputa tražio samo dop, nije hteo da mi proda. Kasnije su se svi navukli ipak na “dop”, neki umrli, neki se zamonašili, neki su otputovali. Svakako to nije bila moja bliska “ekipa”. Pilulu DMT-a sam popio odmah kod njega. Znao sam da će trebati barem sat do dva da počne da "radi". Odlučio sam da prošetam Kalemegdanom, pa kasnije da siđem u “rupu”. Nisam znao šta me je čekalo.

   Prvo sam kao i na esidu, osetio pojačan čulni intenzitet. Boje i mirisi i zvukovi su postajali jako izoštreni i jasni. Prostor oko mene dobjao je toplinu i sklad. Osećao sam "potpunost" sopstvenog tela.  Povezanost sa prirodom su takvi da sam imao osećaj da su biljke, nebo, zemlja, povezani i u neraskidivom odnosu. Odšetao sam u osamljenije deleove Kalemegdana, spuštao sam se ka reci. Čekao sam to jače, što je Grga napomenuo, ovo što sam opisao do sada su bili meni već poznati osećaji na LSD-u. Kod ovakvih iskustava ovo moram da naglasim mora čovek biti na "TI" sa samim sobom, nema laži, nema prevare. Shvatio sam da svaki izlet u svesno traženje "nečega više", može da dovede do” bad-trip-a”, tj. do odlaska u pogrešan perceptivni nivo svesti gde vlada strah i gde se sukobljavamo sa sobom. Tako da nijedan smer nije pogrešan, već je pogrešna naša percepcija njega. Kod psihodeličnih iskustava treba biti spreman i pripremljen za putovanje koje sledi, mora se biti fokusiran na svaki detalj i nijansu stvarnosti koja sledi pri oslobađanju svesti.  Osećao sam zemlju sve udobnijom, zvezde i lagan vetar stvarali su fantazmagoričnu atmosferu, počeo sam da čujem muziku koja je dirigovala čitavim predelom. Razumeo sam da biljke imaju sopstveni jezik kojim govore između sebe. Stigao sam do reke, zemljanim utabanim putićem. Siguran sam bio da je voda koja teče živa, na neki način. Javila mi se misao o tome da naša stvarnost, bez ovakvog podsticaja, nema svrhu, da nije realna slika, već da je obrnuto da vidim i posmatram stvarnost onakvom kakva bi ona trebalo da bude. Divio sam se tome. 

 Za loš trip, kriv je loš stav i loše osobine ličnosti. Iskustvo zavisi od stanja svesti osobe pre uzimanja psihodelične supstance bio to LSD, DMT u tableti ili biljci. Reč je o setu i settingu', kako tumači dr. Timothy Leary i sa time se apsolutno slažem. DMT i LSD mogu biti okidači za šizofreniju, ali ništa više nego recimo alkohol ili zloupotreba psihoaktivnih lekova.

U jednom trenutku sam sebe upitao gde je to više? Tada mi se desilo da sam naglo poleteo u vis, velikom brzinom, našao sam se iznad oblaka i iznad sebe sam video, umesto neba, ogroman crveni oganj. Oganj me je pitao da li ću uskoro doći. Strah mi je obuzeo čitavo telo i imao sam osećaj da mi kroz vene teče ledena krv. Osećao sam da pričam sa živim organizmom. Odgovorio sam: "Ne još".  Moj odgovor je bio pogrešan. Zbog pogrešnog odgovora, sam se sunovratio nazad na zemlju. Vrištao sam dok sam padao. Kada sam ponovo video jasno krajolik, osetio sam stid. Jak stid zbog toga što nisam prihvatio poziv koji mi je od stane drugog svesnog bića bio upućen. Nisam imao pojma, niti predstave šta je biće predstavljalo. Bog ?! Univerzalna, jedinstvena energija svega stvorenog ?! Sve to u jednom ?! JA ?! Osećao sam se se izuzetno anksiozno. Stvarnost je poprimala zastrašujuće dijabolične oblike, drvo pored mene je najednom izgledalo strašno i ljutito, zlo, kao na crtanom filmu. Odmah zatim videh nekavu masnu crnu masu umesto oblaka, doživeo sam je strašno negativno, kao zlo koje plovi iznad mene i čitavog sveta, ujedno. Iz masnog oblaka se "iscedio", masni crni stvor. Pre nego što sam pomislio bilo šta o njemu on je već bio pored mene. Uhvati me neopisiva jeza ali u tom trenutku osetih punu usnu dublju pljuvačke. Jasno mi je bilo da trebam da pljunem na stvora ispred sebe. Pljunuh sa nekom posebnom važnošću. Stvor nestade. Više nisam želeo sa crnim nebom da imam kontakt, nisam želeo da gledam u njega, niti da se za njega interesujem. Svest mi se ponovo radosno "razbudi".

Krenuo sam sa reke prema "civilizaciji". Na "daljinu" sam osećao sintetiku stvarnosti kojom se živi. Sedoh na klupu.

Prošli su momak i devojka, zagrljeni. Izgledali su mi neopisivo savršeno. Obuze me velika radost što to primećujem kod njih. Te večeri su to bili prvi ljudi koje sam video od kako je DMT, počeo da "radi". Rešio sam da siđem na Akademiju.

To nije bila ista Akademija. Ja sam ovog puta video nešto drugo. Uživao sam u bogatstvu ljudske raznolikosti, fasciniran sam bio licima, osmesima, tugom, pokretima - u svima sam video po neko skriveno bogatstvo. Naježio sam se spoznajom kolika je lepota u svakome oko mene. Muzika! Muzika je bila iznad muzike , neverovatno.  Moj podsticaj jeste bila želja za suočavanjem sa samim sobom. Kratko sam ostao unutra, imao sam želju da budem napolju. Nisam mogao da se ne krećem i pod otvorenim nebom mi je bilo najprijatnije. U školskom dvorištu ispod Akademije neko je zapalio vatru. Osetio sam jaku želju joj se približim.  Kada sam prišao sledio je osećaj najintimnije povezanosti sa vatrom u koju sam gledao. Privlačila me je svakim svojim titrajem, vukla i grejala misli. U vatri sam video nešto izuzetno erotizovano, sa animalnom seksualnom energijom i na trenutke sam pomišljao šta bi bilo, kada bih je spoznao u njenoj potpunosti. Ali da je bilo "Vatro hodaj samnom", bilo je. Hteo sam videti ko sam zaista ja, a to je kao da se igraš sa vatrom. Opet, pade mi na pamet, da bih spoznao sebe, moraš spoznati vatru...  

Otišao sam na Kosančićev Venac i legao na travu. Vizije su postajale slojevitije, intenzivnije, brže sekvence i teže razumljive. Kao da sam se našao u bioskopu gde su se konstantno menjali filmovi, ispreskakano i nekontrolisano. Činilo mi se da nemam dovoljno snage da sve razumem.  Ovo je definisalo moje misaono stanje u stvarnosti - izuzetno teško sam držao koncentraciju, zbog priliva ideja.  

  Ustao sam da ponovo šetam. Penjao sam se ka osvetljenijim ulicama. Elektricitet je ulazio u mene, kao da me je oživljavao još snažnije.  Boja neona. Čudni oblici automobila, žardinjera.

Svaki put kada bih pomislio na spostveno ja, pojavljivalo se dete sa tipičnim dečačkim hvalisanjem: "Ja sam probao DMT i mislim da imam nešto pametno da kažem", specifično za dete koje još nije naučilo ni da govori kako treba.

DMT mi je govorio da sam arhetip "deteta koje se igra".

 Ono što bih još primetio je prisusustvo duboke mistične pozadine svega. Konstantno sam osećao tu mističnu prisutnost. Kao da neko zajedno samnom koriguje i nadzire prostor i vreme u kojem sam se našao. Tako da sam imao neshvatljiv pojam o tome da sabirem prošlost, sadašnjost i budućnost na istom mestu gde stojim. Ja sam bio i prvo i drugo i treće. Ući u okršaj sa sobom može biti fantastično iskustvo, ali isto tako i najgora noćna mora. Zato smatram da je za “LSD” i “DMT”,  jako bitna psihička postavka ličnosti. Sumnjam da bi osoba zavidnog, sujetnog, gordeljivog karaktera, imala prelepo iskustvo, u sukobu sa svojim stvarnim "JA". Možda bi čak zbog šoka ostala zarobljena u toj beskonačnoj petlji. Počeo sam nakon ovog iskustva da intenzivnije razmišljam o tome koliko je realni život išta više realan od nadrealnog. Ukoliko su stresovi, lepši od sreće i ljubavi - droga zvana "stvarnost" definitivno postaje zavisnost. Današnja civilizacija je predozirana samom “stvarnošću”, nazovimo je novom ili starom, svejedno je.  DMT se konstantno istražuje. Preko njega dobijamo informacije o višedimenzionalnom postojanju i našim ulogama u tome. Naučni projekti definišu težinu duše. Nauku sve više zanima nekadašnje "paranormalno", kako bi ga uvela u normalno. Na naučnom nivou se postavlja pitanje "Tvorca". O sopstvenoj telesnosti govorimo prezrivo. Bitno je odgonetnuti kuda duša "putuje" nakon smrti. Ipak, bez obzira na ovo "vladarima sveta", izgleda ne odgovara "uzletanje" ljudskog duha. Zadovoljni su ovakvom percepcijom svekolikog ljudskog roda.

  "Trip" je polako gubio na intenzitetu kada su u pitanju halucinacije. Svanulo je.

Otišao sam do Igija i do večeri sam se smejao u naletima, do suza. Sve mi je izgledalo jako smešno, likovi sa TV ekrana, muzičari, ozbiljni dijalozi o koječemu, sve mi je bilo jako smešno i kao nekakva ozbiljna karikaturna prevara. Igi mi je bio isto tako jako zanimljiv i ponajviše smešan sa svojim opaskama i komentarima. Smeh je bio zarazan tako da se zajedno samnom smejao i on. Negde oko podneva došao je i Grof. Igi i Grof su hteli istu stvar, okrenuo sam Grgu.

  - Jel' može da se svrati ?

  - Može ali nema više onoga što sam ti dao juče... kako je bilo?

  - Šta nema brate mili pa bila puna teglica... vi niste normalni.

  - Ja sam evo skroz normalan...hahaha... - Grga je isto kao i ja umirao od smeha.

  - Ništa tu sam za pola sata. - spustio sam slušalicu i rekao Igiju i Grofu kakva je situacija.

  - Ovom ludaku sve otišlo a bila skoro puna tegla juče. Ima zmajeve, evo imam ja dva, ovde za vas a ja odoh kod njega po još.

  - Uzmi svakom po pet... da ga ne jurimo. - Grof je vrteo glavom.

Pozvao sam taksi. Brzo sam obavio šta je trebalo i vratio se nazad. Igi i Grof su kada sam se vratio već imali blažene osmehe na licu. Tada neko pokuca. Igi otvori. Izvesni Bukva.

  - Momci jel' možete da mi sredite 'trip?

  - Ne možemo - odgovori Grof bez ustezanja.

  - Ajde bre' znam da možete vidi kolike su vam zenke' ko lubenice.

Igi došapnu Grofu da više nema kinte. Grof klimnu glavom.

  - Ok , reče Igi ... jesi guto trip' ranije.

  - Jesam naravno. - Bukva je lagao, nikada nije progutao esid pre toga.

  - Evo za početak pola. - Igi uze makazice i pažljivo ne dirajući karton rukama, već ga pridržavajući pincetom, stavi Bukvi na jezik pola esida. Bukva se pozdravio i otišao. Nastavili smo da brbljamo, kada posle dva sata, neko opet zakuca na vrata.

  - Šta je bre ovo?! - Igi nervozno pođe ka vratima.

Na vratima opet Bukva.

  - Momci nije u redu... ovo ništa ne radi.

  - Šta ti je bre' ? Pa i mi smo gutnuli po pola... radi brate, radi opasno hahaha... šta ti ništa ne osećaš? - upita ga Igi.

  - Ne. razočarano će Bukva.

  - Daj mu ceo... viknu Grof iz sobe... ne može to tek tako da probije svakoga!!! - on i ja skoro da padosmo na pod od smeha.

Igi mu dade ceo esid. Velikog zmaja. Bukva od tada nikada više nije pitao za esid i kada nas je sretao nije potezao to pitanje. Jednostavno eto postoje i ljudi koje LSD ne može tako lako ni da "uradi". Ne znam zbog čega je tako, ali slučaj sa Bukvom je jasan.



"AMAZON"   (konbinovana tehnika - glet masa - akril)




среда, 21. јул 2021.

Best Albums Ever: Sonic Youth: "Daydream Nation" (1988) - avantgarde - alternative - rock - noise - punk - indie

Daydream Nation is the fifth studio album by American alternative rock band Sonic Youth, released on October 18, 1988. The band recorded the album between July and August 1988 at Greene St. Recording in New York City, and it was released by Enigma Records as a double album. After Daydream Nation was released, it received widespread acclaim from critics and earned Sonic Youth a major label deal. The album was ranked high in critics' year-end lists of 1988's best records, being voted second in The Village Voice's annual Pazz & Jop poll. Daydream Nation has since been widely considered to be Sonic Youth's greatest work, as well as one of the greatest albums of all time, specifically having a profound influence on the alternative and indie rock genres. It was chosen by the Library of Congress to be preserved in the National Recording Registry in 2005.






"Sonic Youth made a major step forward with 1987's Sister, their first album where the songs were as strong as the group's visionary approach and they rocked with the force and authority they'd clearly sought since the beginning. If 1988's Daydream Nation didn't make as decisive a leap in terms of theory or style, as far as execution was concerned, it was Sonic Youth's first unqualified masterpiece..."



Daydreamnation



Featured Post

Sebastian Sava Gor: O Dostojevskom: "Život kao roman - roman kao ispovest"

  ФЈОДОР МИХАЈЛОВИЧ ДОСТОЈЕВСКИ: ЖИВОТ КАО РОМАН, РОМАН КАО ИСПОВЕСТ Фјодор Михајлович Достојевски (1821–1881) је један од „најгенија...