Od Čoveka do Zupčanika: Kritika tehnološke kontrole i otuđenja - From Human to Cog: A Critique of Technological Control and Alienation/ Filozofija. Philosophy

 

Od Čoveka do Zupčanika: Kritika tehnološke kontrole i otuđenja

U današnjem dobu, tehnokratija - vladavina "stručnjaka" i tehnologije nad društvom - nije samo sistem zasnovan na naučnom znanju i tehničkoj stručnosti. Ona se sve više percipira kao proces koji oduzima čoveku suštinske karakteristike, pretvarajući ga u mehanizam podložan algoritamskim instrukcijama, zanemarujući i potirući emocionalni, etički i duhovni aspekt postojanja. Ovaj proces može se okarakterisati kao „dehumanizacija kroz različnošćavanje," gde tehnologija nametnuta spolja počinje da kreira otuđenost među ljudima i time nagriza temeljne vrednosti same Ličnosti a time se odvaja od zajednice, odnosa sa drugim i unutrašnje slobode. Tehnološka pismenost postaje merilo vrednosti čoveka, a sposobnost prilagođavanja novim tehnologijama određuje da li će pojedinac imati pristup resursima i mogućnostima.

Ovaj proces različnošćavanja vodi ka marginalizaciji onih koji ne prate tehnološke inovacije, dok se ljudski odnosi sve više temelje na digitalnim identitetima i algoritamskim preporukama koje fragmentišu, a ne povezuju. Rezultat je društvo u kojem individue sve više postaju samo funkcije u okviru većeg tehnološkog sistema, gubeći autentični dodir sa svojom ljudskom prirodom.

Digitalizacija identiteta predstavlja jedan od ključnih alata tehnokratije za dehumanizaciju. Pojedinac se sve više posmatra kroz prizmu podataka – profila na društvenim mrežama, preferenci na internetu, digitalne pretrage – dok se njegova stvarna, kompleksna ličnost, emotivna dubina i unutrašnje vrednosti svode na brojeve, statistike i modele ponašanja. Na taj način, osoba postaje puki rezultat algoritamskog proračuna, proizvod matrice podataka koja je daleko od istinskog ljudskog iskustva i složenosti.

Ovde se odvija specifičan proces različnošćavanja jer, dok tehnologija obećava povezivanje i širenje zajedništva, u realnosti ona stvara zasebne "tube" u kojima se ljudi zatvaraju u granice svojih interesovanja i mišljenja. Time dolazi do dehumanizacije kroz segregaciju identiteta i razdvajanja u odnosu na društvene grupe i sisteme verovanja.

Jedna od najopasnijih posledica tehnokratskog sistema jeste potiskivanje kritičkog mišljenja i kreativnosti. Kada se čovek sve više oslanja na algoritme i automatizovane procese, dolazi do gubitka unutrašnje slobode i sposobnosti za refleksiju. Umesto aktivnog učesnika u kreiranju realnosti, pojedinac postaje pasivni potrošač unapred definisanih izbora koje nude tehnološki giganti.

Kreativnost, koja je deo ljudske prirode, potisnuta je u korist „optimizovane“ produktivnosti. Pojedinac gubi dodir sa svojom jedinstvenom stvaralačkom snagom, dok društveni sistem koristi standardizaciju kao alat za ukalupljivanje mišljenja i ponašanja. Tako nastaje društvo koje funkcioniše poput mašinerije, bez mesta za slobodno izražavanje i istinsku kreativnost.

Etika i Tehnokratija – Nepomirljivi Sukob

S obzirom na to da tehnokratija operiše prema načelima funkcionalnosti i rezultata, pitanja etike i moralne odgovornosti bivaju zanemarena. Algoritamski sistemi su često nepristrasni u svojoj svrsi – ali su i bezosećajni, bez svesti o posledicama svojih „odluka“ na ljude i zajednice. Tehnokratija ovde izaziva etičku prazninu, jer u suštini poništava ono što je ljudski – slobodnu volju, saosećanje i kolektivnu odgovornost.

Kada se ljudsko biće pretvori u broj i statistiku, etička pitanja bivaju izmeštena u sferu tehničke efikasnosti. Na taj način se stvara sistem gde pojedinac postaje objekat bez ikakvog unutrašnjeg moralnog okvira, a društvo sve više naginje ka dehumanizovanom procesu upravljanja u kojem nema prostora za empatiju i solidarnost.

Povratak Ljudskosti kao Imperativ

Proces dehumanizacije kroz tehnokratiju je suptilan, ali duboko prožimajući. Tehnološka različnošćavanja i algoritamska standardizacija nisu samo pitanja produktivnosti; ona zadiru u samu srž ljudske prirode, transformišući društvene odnose i stvarajući distancu između pojedinca i njegovog autentičnog identiteta. Povratak ljudskosti u ovaj proces zahteva svesno odbacivanje slepe vernosti algoritmima i vraćanje pažnje na temeljne vrednosti zajedništva, kritičkog mišljenja i kreativne slobode.

Tek kada pojedinci prepoznaju opasnosti tehnokratske dehumanizacije, biće moguće izgraditi društvo koje tehnologiju koristi za unapređenje ljudskog potencijala, a ne za njegovo potiranje.

U savremenom društvu, tehnološki napredak donosi sa sobom ne samo koristi, već i brojne izazove i opasnosti po ljudsku slobodu i dostojanstvo. Mislioci, filozofi i pisci kroz istoriju suočavali su se s pitanjem kako tehnologija oblikuje naš svet, često s kritičkim i pesimističkim stavovima prema njenim uticajima. Iako se može smatrati da tehnologija predstavlja napredak, mnogi su upozoravali na njen potencijal da nas dehumanizuje, učini pasivnim potrošačima i odvaja od esencijalnih ljudskih vrednosti. 

Lewis Mumford je prvi analizirao fenomen "megamachine", društva koje se u potpunosti oslanja na tehnologiju da bi održalo svoju funkcionalnost, ali koje istovremeno uništava individualnost i kreativnost. U njegovim očima, tehnologija, koja je nekada bila instrument oslobođenja, postaje alat za kontrolu i dominaciju, gde ljudi postaju samo sastavni delovi ogromnog sistema. U sličnom tonu, Jacques Ellul se bavi problematikom "tehnološkog determinizma". Prema Ellulu, tehnologija nije neutralna; ona ima svoju unutrašnju logiku i neprestano se širi, postavljajući društvene norme i vrednosti prema svojim pravilima, često bez obzira na ljudske potrebe. Tehnika postaje nešto što nas oblikuje, gubi se svest o njenim društvenim i moralnim posledicama. Herbert Marcuse, filozof iz Frankfurtske škole, u svom delu "One-Dimensional Man", istražuje kako savremena tehnologija stvara "jednosmernog čoveka" - pasivnog, konzumerističkog potrošača koji je nesposoban da se odupre sistemu. Iako se tehnologija u početku činila kao potencijal za oslobađanje, ona sada služi samo da podrži status quo, stvarajući uniformnost i eliminaciju kreativnosti, autonomije i slobodne volje.

Sličnu kritiku može se naći i u delu Aldousa Huxleya, čiji roman "Brave New World", prikazuje distopijsku budućnost u kojoj su ljudi odgajani za "sreću" putem tehnologije, droga i masovne proizvodnje. Ovaj svet, u kojem je individualnost potisnuta u korist konformizma, postavlja pitanje - kakva je cena napretka ako gubiš svoju slobodu i identitet?

Neil Postman, u "Amusing Ourselves to Death" argumentuje da, dok smo se nekada plašili vlasti i cenzure, danas se plašimo trivijalizacije svega kroz medije i tehnologiju. Mediji ne samo da prenose informacije, već oblikuju način na koji ih konzumiramo, stvarajući površno društvo u kojem je duboko razmišljanje gotovo nemoguće. Tehnologija se pretvara u mehanizam kontrole pažnje, zamagljujući naše razumevanje stvarnosti.

Slično, Ivan Illich u delu "Tools for Conviviality", govori o potrebi za "prijateljskom tehnologijom", koja omogućava ljudima da preuzmu kontrolu nad svojim životima. U protivnom, tehnologija može postati ne samo opresivna, već i otupljujuća, stvarajući društvo zavisno od sistema koji ne podstiče autonomiju.

Marshall McLuhan, analizira uticaj medija i tehnologije na ljudsku percepciju i društvene strukture. Njegova teza da "medij jeste poruka" naglašava kako tehnologija ne samo da prenosi informacije, već oblikuje i naše društvene i kulturne vrednosti. Naše sposobnosti i način razmišljanja sve više postaju uslovljeni alatima koje koristimo.

I na kraju naravno George Orwell, kroz "1984", prikazuje post-apokaliptični svet u kojem je tehnologija ključni alat za potpunu kontrolu. Kontrola misli, telesna nadzora i manipulacija informacijama postaju način života. Orwellova distopija je upozorenje na to kako tehnologija može postati oruđe u rukama moćnih, dok ljudska prava i slobode nema.

U savremenom kontekstu, Jaron Lanier i Shoshana Zuboff analiziraju kako savremeni tehnološki sistemi, poput društvenih mreža i algoritamskog nadzora, postaju alati za manipulaciju i kontrolu. Lanier u svom delu:  "You Are Not a Gadget", upozorava na dehumanizaciju koju donose moderni digitalni sistemi, dok Zuboff u "The Age of Surveillance Capitalism" istražuje način na koji tehnološke kompanije prikupljaju i koriste podatke kako bi oblikovale ponašanje korisnika, stvarajući društvo pod stalnim nadzorom.

Ovi mislioci dele zajedničku zabrinutost zbog razvoja tehnokratskog društva koje zamenjuje ljudsku kreativnost, slobodu i autonomiju sa strogim sistemima kontrole. Tehnologija, koja je trebala da oslobađa čoveka, danas preti da ga pretvori u robota - "zupčanik" u ogromnoj društvenoj mašini. 

Dok smo još uvek suočeni sa uticajem digitalnih mreža i algoritama na naš život, razvoj nanotehnologije i robotike donosi sledeći korak u evoluciji tehnokratskog društva. Sposobnost stvaranja robota koji liče na ljude i nanočestica koje mogu da manipulišu materijom na subatomskoj skali otvara nova vrata ka naučnim dostignućima, ali takođe izaziva nova etička pitanja i strahove. Kroz ove tehnologije, granica između čoveka i mašine postaje sve nejasnija.

Nanotehnologiju ovde posmatram kao "kontrola na mkroskopskom nivou". Kako nanotehnologija omogućava manipulaciju materijom na molekularnoj i atomskoj skali, predstavlja jednu od najuzbudljivijih i najzagonetnijih oblasti modernog naučnog istraživanja. Tehnologije poput "nanobota" - minijaturnih robota koji mogu da obavljaju zadatke na nivou ćelija i tkiva - obećavaju revoluciju u medicini, industriji i čak svakodnevnom životu. Međutim, sa velikim moćima dolazi i velika odgovornost, a mnogi mislioci upozoravaju na opasnosti koje nanotehnologija nosi. Jedan od ključnih problema jeste pitanje kontrole. Ako nanotehnologija bude upotrebljena za masovno nadgledanje ili čak manipulaciju fizičkim telima, mi možemo postati žrtve tehnologije koja je sposobna da kontroliše najintimnije aspekte našeg postojanja. Takođe, postoji zabrinutost u vezi s njenim uticajem na životnu sredinu. Bez odgovarajuće regulacije, slobodna primena nanotehnologije može dovesti do stvaranja "nanotoksina" ili drugih neželjenih efekata koji bi mogli nepovratno promeniti biološke i ekološke sisteme.

Razvoj robota i veštačke inteligencije (AI) već je promenio mnoge industrije, ali tek sada ulazimo u fazu u kojoj roboti postaju sposobni za obavljanje kompleksnih zadataka u svakodnevnom životu. Uz razvoj humanoidnih robota, koji su sposobni da imituju ljudske emocije i ponašanje, postavlja se pitanje: kakvu ulogu će tehnologija imati u oblikovanju društva u budućnosti?

U mnogim industrijama, roboti već zamenjuju radnu snagu, čime postavljaju pitanje o budućnosti rada i zaposlenja. Dok jedni vide robote kao pomoćnike koji mogu osloboditi ljude od monotonih i opasnih poslova, drugi upozoravaju na potencijalnu dehumanizaciju i gubitak radnih mesta. Ovaj fenomen može izazvati ozbiljne socijalne i ekonomske nejednakosti, stvarajući duboke podele između onih koji poseduju tehnologiju i onih koji su iz nje isključeni. 

Međutim, opasnosti ne prestaju tu. Na horizontu se pojavljuje mogućnost razvoja robota koji nisu samo radnici, već i autonomni entiteti, sposobi za donošenje odluka na osnovu veštačke inteligencije. Ova mogućnost postavlja pitanje: ko će kontrolisati te entitete? Šta se dešava kada roboti, u skladu sa algoritmima, postanu pretnja ljudskoj sigurnosti? Ova pitanja su već postavljena u naučnofantastičnim delima, ali postaju realna sa napretkom tehnologije.

Posthumanizam i Transhumanizam

Transhumanizam je filozofski pravac koji se zalaže za unapređenje ljudskih sposobnosti pomoću tehnologije. Veruje se da bi biotehnologija, nanotehnologija i AI mogli pomoći ljudima da prevaziđu svoje biološke limite, postajući "postljudi" - entiteti koji su fizički, mentalno i emotivno superiorniji od trenutnih ljudskih mogućnosti. Dok transhumanisti veruju da bi ovakva evolucija bila blagoslov, mnogi kritičari, među kojima su i mislioci poput Jean Baudrillard-a i Slavoj Žižeka, upozoravaju da bi ovo moglo dovesti do gubitka esencijalne ljudskosti.

U svetu u kojem su nanotehnologija, roboti i AI svakodnevna stvar, pitanje postojanja slobodne volje postaje ozbiljno ugroženo.

S obzirom na brzinu kojom napreduju nanotehnologija, robotika i druge oblasti, ostaje pitanje: da li će ove tehnologije zaista omogućiti ljudima veću slobodu i kvalitet života, ili će nas pretvoriti u "zupčanike" tehnološke mašine? Da li ćemo zadržati kontrolu nad tehnologijom, ili će ona postati ona koja nas kontroliše? Svi ovi mislioci, Mumforda do **Zubofa, upozoravaju nas da ne zaboravimo fundamentalnu vrednost ljudske slobode i autonomije dok oblikujemo svoju budućnost. Tehnologija treba da služi ljudima, a ne da ljudi postanu objekti pod njenom kontrolom.

From Human to Cog: A Critique of Technological Control and Alienation

In today’s era, technocracy—the rule of “experts” and technology over society—transcends a system based solely on scientific knowledge and technical expertise. It is increasingly perceived as a process that strips humanity of essential characteristics, reducing individuals to mechanisms subject to algorithmic instructions while neglecting and even suppressing the emotional, ethical, and spiritual aspects of existence. This process can be described as “dehumanization through differentiation,” where external impositions of technology foster alienation among people, undermining fundamental values of individual Personhood and distancing them from community, relationships, and inner freedom. Technological literacy becomes a measure of a person's worth, and the ability to adapt to new technologies dictates access to resources and opportunities.

This differentiation process leads to the marginalization of those who do not keep pace with technological advancements, as human relationships increasingly hinge on digital identities and algorithmic recommendations that fragment rather than unite. The result is a society where individuals increasingly become mere functions within a larger technological system, losing authentic touch with their human nature.

**Digitalization of Identity as a Tool for Dehumanization**

Digital identity represents a crucial instrument of technocracy for dehumanization. Individuals are increasingly viewed through the lens of data—social media profiles, online preferences, digital search histories—while their true, complex personalities, emotional depth, and inner values are reduced to numbers, statistics, and behavioral models. In this way, a person becomes merely the result of algorithmic calculations, a product of data matrices far removed from genuine human experience and complexity.

A specific process of differentiation occurs here as technology, while promising connection and communal expansion, actually creates separate “tubes” wherein people enclose themselves within the confines of their interests and opinions. This leads to dehumanization through identity segregation and separation based on social groups and belief systems.

**One of the Gravest Consequences: Suppression of Critical Thinking and Creativity**

One of the most dangerous consequences of a technocratic system is the suppression of critical thinking and creativity. As people increasingly rely on algorithms and automated processes, there is a loss of inner freedom and capacity for reflection. Instead of actively participating in the creation of reality, individuals become passive consumers of predefined choices offered by tech giants.

Creativity, a fundamental aspect of human nature, is suppressed in favor of “optimized” productivity. Individuals lose touch with their unique creative power, while the social system uses standardization as a tool to mold thoughts and behaviors. Thus, a society emerges that functions like machinery, leaving no room for free expression and genuine creativity.

**Ethics and Technocracy—An Irreconcilable Conflict**

Given that technocracy operates on principles of functionality and results, questions of ethics and moral responsibility are sidelined. Algorithmic systems are often unbiased in purpose—but they are also emotionless, without awareness of the consequences of their “decisions” on people and communities. Here, technocracy induces an ethical void, fundamentally negating what is human—free will, compassion, and collective responsibility.

When a human being is reduced to numbers and statistics, ethical concerns are relegated to the realm of technical efficiency. This creates a system where the individual becomes an object with no internal moral framework, and society increasingly leans towards a dehumanized process of governance with no space for empathy and solidarity.

**The Imperative Return to Humanity**

The process of dehumanization through technocracy is subtle but deeply pervasive. Technological differentiation and algorithmic standardization are not merely issues of productivity; they penetrate the very core of human nature, transforming social relationships and creating distance between the individual and their authentic identity. The return to humanity in this process requires a conscious rejection of blind faith in algorithms and a renewed focus on fundamental values of community, critical thinking, and creative freedom.

Only when individuals recognize the dangers of technocratic dehumanization can we build a society that uses technology to enhance human potential rather than diminish it.

In contemporary society, technological progress brings with it not only benefits but also numerous challenges and threats to human freedom and dignity. Thinkers, philosophers, and writers throughout history have grappled with the question of how technology shapes our world, often with critical and pessimistic views of its impacts. While technology might be viewed as progress, many have warned of its potential to dehumanize us, render us passive consumers, and distance us from essential human values.

**Historical Reflections and Philosophical Critiques**

Lewis Mumford was among the first to analyze the phenomenon of the “megamachine,” a society wholly reliant on technology to maintain its functionality yet simultaneously destroying individuality and creativity. In his view, technology, once a tool of liberation, has become an instrument of control and domination, where people are mere components of a vast system. In a similar vein, Jacques Ellul addresses the issue of “technological determinism.” According to Ellul, technology is not neutral; it has its own internal logic and perpetually expands, establishing social norms and values according to its rules, often disregarding human needs. Technology becomes something that shapes us, obscuring awareness of its social and moral consequences.

Herbert Marcuse, a philosopher of the Frankfurt School, explores how modern technology creates the “one-dimensional man”—a passive, consumerist individual incapable of resisting the system. Although technology initially seemed a potential force for liberation, it now merely supports the status quo, fostering uniformity and eliminating creativity, autonomy, and free will.

A similar critique appears in Aldous Huxley’s work, with his novel *Brave New World* portraying a dystopian future where people are bred for “happiness” through technology, drugs, and mass production. This world, in which individuality is suppressed in favor of conformity, raises the question—what is the price of progress if it means losing one’s freedom and identity?

Neil Postman, in *Amusing Ourselves to Death,* argues that while we once feared authority and censorship, today we fear the trivialization of everything through media and technology. Media not only convey information but shape how we consume it, creating a superficial society in which deep thought becomes nearly impossible. Technology becomes a mechanism for attention control, clouding our understanding of reality.

Similarly, Ivan Illich, in *Tools for Conviviality,* speaks of the need for “convivial technology” that enables people to take control of their lives. Otherwise, technology may become not only oppressive but also numbing, creating a society dependent on systems that discourage autonomy.

Marshall McLuhan’s analysis of media and technology impacts on human perception and social structures posits that “the medium is the message,” highlighting how technology not only transmits information but shapes our social and cultural values. Our abilities and thought processes increasingly become conditioned by the tools we use.

And of course, George Orwell, in *1984,* depicts a post-apocalyptic world where technology is the key tool for total control. Thought control, physical surveillance, and manipulation of information become a way of life. Orwell’s dystopia serves as a warning about how technology can become a tool in the hands of the powerful, at the expense of human rights and freedoms.

**Contemporary Concerns and the Technocratic Future**

In the modern context, Jaron Lanier and Shoshana Zuboff analyze how contemporary technological systems, like social media and algorithmic surveillance, become tools for manipulation and control. Lanier, in *You Are Not a Gadget,* warns of the dehumanization brought by modern digital systems, while Zuboff, in *The Age of Surveillance Capitalism,* explores how tech companies collect and use data to shape user behavior, creating a society under constant surveillance.

These thinkers share a common concern about the development of a technocratic society that replaces human creativity, freedom, and autonomy with strict systems of control. Technology, which was meant to liberate humanity, now threatens to turn us into robots—a “cog” in a vast social machine.

As we continue to confront the influence of digital networks and algorithms on our lives, advancements in nanotechnology and robotics bring the next step in the evolution of a technocratic society. The ability to create human-like robots and nanoparticles that manipulate matter on a subatomic scale opens new doors to scientific achievements but also raises new ethical questions and fears. With these technologies, the boundary between human and machine becomes increasingly blurred.

Nanotechnology, seen here as “microscopic control,” enables manipulation of matter at molecular and atomic levels, representing one of the most exciting and enigmatic areas of modern scientific research. Technologies like “nanobots”—miniature robots capable of performing tasks at the cellular and tissue levels—promise revolutions in medicine, industry, and even daily life. However, with great power comes great responsibility, and many thinkers warn of the dangers posed by nanotechnology. One of the key issues is the question of control: if nanotechnology were to be used for mass surveillance or even physical manipulation, we could become victims of a technology capable of controlling the most intimate aspects of our existence.