Noć Slomljenih Strela / Ona je filmska zvezda ::: The Night Of Broken Arrows: She Is a Movie Star / knjiga. literatura. book. literature. književnost

"Megalopolis danas, mnogo je prozaičniji nego što smo se na početku dvadesetog veka nadali da će da bude. On je komforan ali nesiguran… pritajeno preteći. Hiper-urbanizacija nije nešto u šta se možemo u potpunosti pouzdati. To pisac nagoveštava svojom pričom Nešto kao Potop, gde nadolazeća voda na kraju priče vraća svog odbeglog junaka nazad u stan i tu ga ubija. Pričama dominira i pritajeni osećaj besmisla, ovo su priče o ljudima koji su na putu da izgube fantaziju i intimu, kada bi oni to dozvolili, kad se oni ne bi upravo za to borili…. Ovo su zato i priče o borcima, ljudima koji se bore za svoj identitet i kvalitet, uporno, iz lične snage i u ne-uslovima, zato su ove priče često i dirljive." Reč Urednika: Jadranka Ahlgren   

 Ona je filmska zvezda

 Martina je posmatrala sa svog balkona kako do malopre sva sila raznoraznih boja i oblika nestaje i kako u sumrak sve liči na pozornicu gde je predstava završena i zavesa se polako spušta.

Kada se već smrklo, ona se povuče u stan i raznorazne ne baš prijatne misli počeše joj se rojiti u glavi. U poslednje vreme bilo je dosta toga u njenom životu što joj nikako nije odgovaralo a prema čemu je morala da se ponese odgovorno i profesionalno. Ona, kao jedna od najpoznatijih i najtraženijih glumica, nije ni sanjala šta će se sve od nje tražiti. Šta se misli i šta se sve podrazumeva da čini kako bi se bavila svojim poslom, jednostavno, ona se osećala puno puta ucenjenom i prevarenom. Zamišljena, umalo da zaboravi da krene na zakazanu večeru.

Pozvana je od strane istaknutog italijanskog reditelja koji ce doći sa svojom suprugom, u nameri da razgovara o svom novom projektu gde ona zauzima značajno mesto. Ponuda je više nego primamljiva. Razmatraće se glavni ženski lik koji bi ona tumačila. Pored reditelja, za stolom će biti i scenarista sa suprugom, on Italijan a ona germanskog porekla, Nemica.

Društvo zaista otmeno, sa manirima i što je najvažnije veoma ugledno.

Reditelj i producent su našli da Martina ima sve što je potrebno za realizaciju tog lika.

Scenarista je imao potpuno poverenje u svog reditelja ali ipak je želeo da i on prisustvuje razgovoru, hteo je i da vidi devojku koja će oživeti lik iz scenarija na kojem je dugo radio.

Na večeru je pozvan i mladi glumac, Srbin poreklom, koji dobija bitnu sporednu ulogu.

Supruga reditelja bila je otmena gospodja  četrdesetih godina, koja je vežbom i dijetama održala vitalnost i mladalačku lepotu. Nekada je bila poznata manekenka. Poreklom Srpkinja.

Supruga scenariste nije toliko marila za svoj izgled, a čini se ni za ponašanje. Kada je Martina stigla ona je već bila poprilično pijana.

- Kako divno izgledate, mogu vam reći još lepše nego na onom vašem filmu.

A, kako se zove onaj drugi film… hajde mili pomozi mi… nije ni važno… nego mala Winona, kako beše onaj gde igra i Sigourney Weaver… znaš onaj sa onim životinjama … sa životinjama u svemiru…

Gospodja je već podosta zaplitala jezikom, mada se moglo primetiti da dobro govori italijanski.

Scenarista odmeri ženu strogim pogledom ali verovatno naviknut na njene ispade, ne udostoji je odgovorom već dočeka mladu Martinu.

- Sedite Martina, mesto za vas je pripremljeno , čeka vas.

Svi ustadoše. Martina zauze svoje mesto pa svi ponovo posedaše.

- Hajde molim Vas recite mi… proganja me taj film, a Winnona je tako divna… Martina me jako podseća…  - gospođa nije odustajala.

- Osmi putnik 4… taj, zar ne? – scenarista je sa podsmehom pokušao da joj zatvori usta.

- Da, da… Osmi putnik… mila moja, ali drugi put… - on skrenu pogled sa nje.

 Martini se prikazaše slike iz tog filma ali ona odluči da svima uputi samo blag osmeh.

- Uroš nije stigao? - Reditelj je pokušao da skrene priču, zaključujći da mladi glumac kasni. On pogleda svoju suprugu manekenku. Ona razumevši upita Martinu šta želi da popije i pritom pocrvene, zastidevši se nečega.

- Black night. - Martina je bila dovoljno samouverena ali atmosfera večeri je nosila nekakvu ošamućenost i ravnodušnost koju ona nije mogla da ne oseti ….

- Počećemo bez Uroša - reče reditelj, kada je Martina dobila piće i ispila prvi gutalj.

- Scenario ste pročitali?

- Da, naravno.

- Odlično, ne znam da li se slažete da je Katarina složen lik, koji zahteva duboku analizu. Radimo na ličnosti koja je pocepana. Vidimo da ona sa teškim halucinacijama koje je raspinju, sve manje raspoznaje šta je istina, šta laž, šta je dobro za nju a šta loše.

Zanima me šta mislite o tome i na koji način bi pokušali da zauzmete Katarinino mesto.

Martina ga pogleda ozbiljno i kratko razmišljajući reče:

  -    Mislim da, ako hoću da uspešno odigram Katarinu, moram uspešno da odigram i njene dve različite ličnosti. Znači, trebalo bi da igram i Violetu i Ninu i Damjana. Iako, na primer, Uroš igra Vitalija, mislim da je njegova uloga podjednako moja pošto on u stvari predstavlja Katarinu, tj. Katarininu halucinaciju.

 -     Odlično, moram da priznam da je ovo dobar početak. Evo još jednog pitanja:  šta mislite o razgovoru u vozu za Napulj?

Martina pitanje dočeka spremno.

-    Violeta predstavlja sve ono iskonsko u čoveku što ga vodi ka samouiništenju, to nešto je prisutno po mom mišljenju u svim ljudima, ali ovde imamo slučaj da ženu poremećenog duševnog zdravlja u vidu halucinacija napada neizdrživ nagon za samoubistvom ili kako smo videli u nekim slučajevima čak i ubistvom. Ovaj nagon je kod ljudi poput nje tajnovit, patološki skriven, kao neka zver i neko se na takve poteze odluči svesno. Ovo svesno znači čak i planirano ili hladnokrvno “bistre glave”, ako tada glava uopšte može biti “bistra”, pa pri posmatranju takvih ljudi vidimo da su zločin ili neuspelo samoubistvo hteli da učine bez ikakvog nagovora sa strane, dok neko to radi potpuno nagonski, u bolesti. Kod Katarine, primećujemo, obradjujemo pitanje duhovne poremećenosti, shizofrenije, paranoidne, sa jakim halucinacijama i pošto je u pitanju ova teška i nerazjašnjena bolest mislim da neke stvari moramo da podvučemo…

Martina je i dalje govorila samouvereno, italijanski je dobro znala i sviđalo joj se što na tom jeziku razgovara. Scenarista se prosto topio slušajući kako je počela obrada njegovog dela i sa uživanjem je ispijao vec četvrtu čašu vina. Njegova žena se sve više dosađivala, pa kako bi to osećanje razbila, sve više je pila i počela da pravi neke čudne grimase. Nemica, žena reditelja, se zaista kulturno držala. Umereno je pila i blago se smešila. Činilo se ipak da pijana gospođa sve bolje čuje i razume od nje, iako je ona bila potpuno trezna i naizgled veoma prisutna u razgovoru.

 -   Molim vas nastavite. - Scenarista je sa nestrpljenjem slušao. Reditelj takođe.

-   Mislim da moram stalno imati na umu da je na primer Violeta na neki način glavna Katarinina muka, ako ne i u potpunosti odraz stanja njene duše. Kad u vozu kaže:          “… skoči, iskoristi ovaj trenutak, ako ga ne iskoristiš znaš da ćeš se strašno mučiti…” , mora da ostane jasno da Katarina razgovara sama sa sobom ili sa svojim demonom ako tako hoćete, ali u svakom slučaju ona odustaje, njoj Nina daje čvrste dokaze za svoje stavove. Ona joj govori ono što je duboko skriveno u njoj samoj. I kad se bude žalila na “glasove u glavi “, mislim da je jasno da nagon za samoubistvom može da ispliva kroz najrazličitije načine. U ovakvim slučajevima, a ja sam slušala da se i deca mogu tako razboleti, ostaje nam da tu borbu u njoj analiziramo i prikažemo sto realističnije.

 -   Ja mislim gospodine Moreti, reditelj se obratio scenaristi, da se ni Vi niste ovako daleko upustili.

 -   Nisam očekivao, zaista… - scenarista se i dalje osmehivao, videlo se da je bio više nego zadovoljan.

Martina se nasmešila ispivši svoj koktel. Reditelj je to primetio i ponudio joj još jedan. Nije odbila, trebalo joj je nešto što će je maksimalno opustiti.

 -   Da… hteo bih sada da vas zamolim da prokomentarišete scenu, Katarina i krvavo dete, naravno u malopređašnjem kontekstu.

Martina se malo zamisli i za čas joj na licu zaigra osmeh.

-   Možemo da primetimo jednu bitnu stvar, Katarina je potpuna enigma bez svojih likova. Ona sa svetom dolazi u kontakt samo preko samoodnosa tj. preko svojih likova. Katrarina je sedela potpuno ravnodušno i gledala kako bespomoćni dečak krvari i plače. Pojavljuje se Nina i tek tada, posle Nininog saveta ona ustaje, trči i neočekivanom snagom nosi dečaka do ambulante.

Sve je jasno, sedi i gleda, ne dotiče je potresan prizor, mislim da to pokazuje svu složenost njene bolesti. I ta naknadna energija posle Ninine rečenice: “ Uradi to , spasavaj dete, uradi to odmah, kajaćes se…”, pokazuje koliko takvi ljudi kao što je Katarina funkcionišu na bazi autoriteta, straha i samoljublja. Violeta kaže: “… strašno ćeš se mučiti…”. Nina kaže: “…kajaćeš se…”. Kasnije imamo i onu rečenicu kada Damjan savetuje: “…pokaži  ko si, slikaj, ne misli ni šta ćes jesti ni šta ćeš piti, samo slikaj, pokaži ko si…”. Strah od smrti se lukavo pretvara u bolestan odnos sa smrću gde se gube granice i gde smrt svakog časa može izledati kao izbavljenje. Osećaj  greha u bolesnoj uobrazilji dobija patološku dimenziju: činiti dobre stvari da se ne bi kajali, tj.pobeći od pokajanja što je moguće dalje, činiti dobre stvari ne zato što mi to tako hoćemo, već iz straha od kazne, ne menjati se, ne pokajati se istinski, već konstantno bežati i lagati, to znači teško propadati…

Martina stade i zamisli se.

 -   Šta ste mislili?  - Reditelj se posebno zagledao u svoju sagovornicu.

-  Šta ako je Damjan potpuno pozitivan lik. Znači Violeta je gura u smrt, Nina traži od nje iznuđeno, nasilno pokajanje, ali Damjan kaže: ne jedi, ne pij, slikaj, pokaži sebe. Pa zar svi mi ne težimo ka tome da pokažemo sebe drugima, da ostvarimo sebe kroz nešto, da se istaknemo i budemo svoji, originalni. Ne shvatam zašto je Damjan lik koji je izabran da uništi Katarinu.

Reditelj i scenarista se zagledaše u Martinu ispitivački. Svi su zaćutali.

  -  Gospodine Moreti, molim vas, izvolite, reč je vaša. Reditelj je pokazao šta znači biti čovek, svetski, kulturan, na nivou.

 -  Draga gospodjice, moram da se ponovim i da kažem da se nikako nisam nadao ovako delikatnoj obradi dela. Postavili ste jako dobro pitanje.

Vidite, mi težimo da sebe pokažemo drugima, ako može sa što više šminke. Mi težimo da sebe ostvarimo kroz “nešto”. Mi težimo da za sebe nađemo što je moguće bolje mesto pod suncem i što bolji komad mesa. Vidite teško je odreći se sebe, smatram da je to najteže od svega…

 -   A zašto bi se odricali sebe? - Martina je bila direktna.

 -   Ako govorimo o samoljublju kao što ste malopre spomenuli, moramo imati na umu da je ono što je suprotno samoljublju odricanje, neki put i teška žrtva.

-   To je ekstremno.

-   Ne, to je istina. Put kojim je išla Katarina je put potpunog duševnog rasula gde je na kraju ona kao priznata genijalna umetnica skončala pored svog platna izmorena glađu i žeđu. Za mene sasvim neoriginalno, apatično i naravno potpuno shizofreno. Nepotrebno je ovde više pominjati sebičnost, njen kraj prevazilazi sve to i slika je potpune praznine. Radim jedan takav lik baš zato da bih pokazao da ni velika dela koja ostaju iza čoveka ne mogu nikada da zamene njega samog.

Gospodin Moreti je zvučao zaista ubedljivo, iako malo “nakresan”, uspeo je da potpuno odbrani svoj rad.

Diht, supruga scenariste, se ubaci neočekivano.

 -  Ma vidi molim te… vi ste još i doktori. Po mom mišljenu nema tu ništa posebno, mračna šupa… tako je, šupa. Sve neke halucinacije, ludila… Zašto niste postavili radnju u neku ludnicu… Eto, na primer, onaj film sa ludim Džekom…  zašto njega da udaraju strujom… zato što je doveo u opasnost ostale, zato… i onaj Indijanac kako izlazi, a gde je on, molim lepo, krenuo, on nema gde… da nije krenuo na more… ha, ha… na slobodu, ma nemoj… trebao je da ostane pored Džeka, tu pored njega da bude slobodan … kako su lepo igrali košarku…

-  Diht, vi preterujete. - Reditelj je jedini bio potpuno trezan, čak se i njegova manekenka malo zagrejala, pa se ohrabrila.

-  Meni je to divan film, trebao je indijanac da pobegne, svi treba da budu slobodni.

Gospodja Diht se na ovo zaista od sveg srca nasmejala. Zasmejaše se tada svi, ali razgovor prekinu nemio prizor. Sa velikim zakašnjenjem stigao je Uroš, mladi glumac. Stigao je teško isprebijan, okrvavljen, sa masnicama na licu, oči su mu bile skoro zatvorene. Svi u restoranu su gledali u njega.

-  Ljudi sve je u redu. - on se obrati svojim poznanicima  ali i svim prisutnima.

-  Čoveče, Vi morate hitno u bolnicu, ah kako krvavo izgledate. Gospodja Diht Moreti se naceri neprikladno.

-  Strašno… Ja da kupim cigarete, dole kod mene, strašno… - mladić je bio vidno poremećen , govorio je plačnim glasom i isprekidano - … a sa ledja mi prilaze trojica i…    “glumčino”, viče jedan,” ti na našu malu, a!..”  i dum… a ja na ulici ležim ovakav…  dugo mi je trebalo da dodjem sebi… ja stvarno ne znam… ni ta mala, ni ti momci…

- Konobar - reditelj je reagovao brzo.                                                                  

- Odmah pozovite taksi, donesite led, ubrus!

- Duplu lozu… - Uroš je podrhtavao.

- Duplu lozu… - ponovila je Nemica.

- Sećate li se kako izgledaju ti ljudi… - scenarista je gledao u isprebijanog mladića

  zainteresovano ali ne previše uzrujano.

- To su bre deca… I, ne znam, ne sećam se više… strašno … devojka, kakva bre devojka…

  Konobar je odmah doneo narudžbinu, uplašen, neskidajući pogled sa krvavog mladića.

- Možda bi mogli da otkažemo večeru, ali ipak… - Diht očigledno nije prijalo da joj neko

  pokvari veče.

- Ne dolazi u obzir! Taksi je sigurno već stigao. – reditelj je bio odlučan. 

-  Ja sam samo došao da se izvinem zbog kašnjenja a sada idem na urgentni. – reče mladi glumac i tužno pogleda svoje sagovornike. Ispi lozu na iskap, i ustade.

-  Uživajte u večeri i oprostite… reče.

-  Mladiću čuvajte se i pokušajte da doznate ko Vam je to učinio, videćemo šta… - reditelj ne dovrši rečenicu i ustade a za njim i svi ostali, i svi se rukovaše  sa mladim glumcem, srdačno.

 Posle par uglavnom ravnodušnih komentara društvo kao da zaboravi na Uroša i njegov slučaj i dobro gladni, očekivaše večeru. Jedino je Martina delovala malo odsutno, neprimetno se mrštila.

Večera je bila pravo iskušenje. Rakovi, riba, školjke, bambus salata, pirinač salata, krompir salata, slatki umaci, ljuti umaci, roze umaci, morski čipsevi, vino , vino , vino …

- Ovaj italijanski restoran je pravo otkriće, zar ne mili… - Nemica se sve više oslobadjala i sve više crvenela.

- Diht, veruj mi, nema boljeg ni u Rumuniji, ni u Mađarskoj, a ni u Austriji … naravno tamo gde sam ja sedeo. - Reditelj je bio iskren.

- Izvinite gospodine Narc - Martina značajno pogleda reditelja i kao da se malo ukočila, upita ga:

- Zanimama me ako bi mi možda objasnili u vezi Uroša, ostao mi je utisak da ste hteli nešto da mu kažete, nešto ste… - ovim nedovršenim pitanjem Martina nekako iznenadi sve prisutne.

Reditelj prestade da jede i zagleda se,  očigledno zbunjen, u mladu sagovornicu.

- Mislio sam … svakako… ako mu treba pomoć u nekom pogledu.

- Da… u vezi pomoći…? Martina najednom kao da se uhvatila za nešto njoj bitno.

- Ne razumem baš šta tačno želite da pitate, ali, uveravam Vas da moja misao… nije bila zlonamerna i imala je za cilj samo da uputim Urošu… uostalom ja nisam njemu ništa  odredjeno ni rekao…

- Da, to razumem. - Martina se nasmešila… Trudeći se da na toj temi ne insistira, ona nastavi da gricka čips od rakova i ispija vino.

Izgleda ipak da je Martina postigla efekat koji je tražila. Reditelj se zamislio i pio je malo brže nego  do sada. Gospodja Diht Moreti i Sara Narc, supruga reditelja, prepričavale su neku anegdotu vezanu za Beograd i njihov prošli susret u njemu, da ih je neko slušao, primetio bi da je anegdota bila prepuna raznoraznih morbidarija ali to podsećanje je izgleda zabavljalo obe žene.  Antonio Moreti, scenarista je takodje bio malo zamišljen. U jednom trenutku njegov pogled se susreo sa Martininim i tu sinu nešto sasvim novo. On proguta malu školjku i nečim inspirisan upita Martinu:

- Ako mogu da budem malo slobodniji… ipak se malo poznajemo a ja bih naravno voleo da postanemo prijatelji … imate li neko mišljenje o natprirodnim pojavama … eto, da ne bude tako uopšteno, nego prosto, šta mislite o postojanju Boga…

- Gospodine Moreti, devojka je sigurno pravoslavni hrišćanka, mislim da se takva pitanja ne upućuju tek tako… - Reditelj je brzo prekinuo scenaristu.

- Ja se ne izjašnjavam kao pravoslavni hrišćanin i nisam religiozna, ali ne razumem…  uostalom, gospodin nije ni završio pitanje.

Scenarista pogleda u reditelja. Shvatio je da njemu ne bi bilo po volji da se razgovor nastavi u tom pravcu i on samo nezgrapno zaključi:

- Ja sam sve u nekoj filosofiji, ali vi kao čovek koji nije religiozan naravno nemate potrebe o ovome što sam hteo, ni da razgovarate – sada je scenarista bio providno provokativan.

- Mislite da ako nisam religiozna ne mogu da govorim o npr. Bogu ili uopšte…

- Ne, nisam rekao da ne možete, ali nemate potrebe, pretpostavljam da Vas to jednostavno ne zanima –  scenarista se već malo zapleo.

 - Imam jedan predlog – reditelj je po svaku cenu želeo da priču skrene i povrati na malopređašnju letargičnu veselost – Zašto ne bismo otišli do Sare i mene, mi smo tu blizu i obećavam da čemo uspeti da se sporazumemo u vezi svih ozbiljnih pitanja koja smo pokrenuli.

Nekoliko kratkih rečenica i svi su se složili. Martina je nekako posebno živnula i večera se na sveopšte zadovoljstvo završila onako dostojanstveno kako je i počela.

Veče je zamenila nekako neuobičajeno gusta noć. Gospodin Julian Narc, reditelj , bio je za volanom i vozio je polako. Grad je disao teško. U tako lepljivo melanholičnoj noći, malo ko je polagao nadu da će svet sutra izgledati bolje. Ono malo ljudi na ulicama, kretalo se usporeno i nekako veštacki pokazivalo da zaista žive.

 Reditelj je uključio radio i tražio je neku stanicu, za sekundu Martina je čula: “ … zver je još uvek slobodna…”. Zvuci elektronske muzike dopratiše ih do vile koju je reditelj rentirao na neodređeno vreme.

Vila nije bila u potpunosti osvetljena, dovoljno da se primeti da je u prilično dobrom stanju. Bašta je takodje bila uredno sređena i ne previše “nakinđurena”. Prijatna atmosfera koja je vladala u dvorištu sasvim se promeni istog trenutka kada je reditelj otvorio vrata kuće i pozvao goste da uđu. Njih dočeka jeziva hladnoća i neki čudan miris, otprilike nešto kao miris starih ormara i odeće koja duže vreme stoji u njima.

Reditelj sprovede goste kroz jedan dosta dugčak hodnik, prepun slika i raznoraznih antikviteta. Martini tu, u hodniku, zapade za oko jedna dragocenost – na stočiću ispod stakla stajala je osušena, sasvim mala ljudska ruka. Ona se zgrozi, ali ne reče ništa.

Kada su stigli ispred velikih vrata koja vode u salon reditelj stade i obrati se Martini:

- Moji prijatelji su već upoznati sa situacijom, ali Vama želim da skrenem pažnju da prizor koji sledi možda neće biti uveseljavajući, ali ne znam da li da Vam odmah kažem o čemu se radi i tako pokvarim …

- Ne brinite za mene – Martina je bila više nego radoznala.

Vrata su otvorena i ona je zaista imala šta da vidi. Na sred velike salonske prostorije, stajao je na specijalnom drvenom stolu, drveni mrtvčki kovčeg. Bio je otvoren.

Martina nije mogla da se pomakne od zaprepašćenja.

- Hajde da pridjemo… ne bojte se Martina, u kovčegu je običan mrtvac. - Reditelju zaigra na licu mali osmeh.

- Ali šta Vi to… - prilazeći polako Martina naglo stade pred novim prizorom, nemajući snage da završi rečenicu.

Pred njom je u kovčegu ležao suvi, mrtvi Kinez.

- Ovaj čovek je… - reditelj je odmah počeo da razbija mračnu atmosferu koja je obuzela  dušu mlade glumice - … sluga mojoj porodici i meni punih četrdeset godina, preminuo je prosle noći, želeo sam da ovde, ovakav,  provede samnom još jednu noć.

- Ali čemu… Martina nije skidala oči sa odra.

- Sedite molim Vas, Saro budi ljubazna… - Sara je razumela da treba poslužiti goste.

Svetlosti u salonu je bilo malo. Sara je pri povratku upalila velike sveće koje su pripremljene stajale oko sanduka. Sa sobom je donela litar nekog starog konjaka i bokal vode. Smestili su se na udobnu i raskošnu bambusovu garnituru.

- Za mene je ovo što vidite, mislim na mrtvaca naravno, slika i prirodnog i natprirodnog i postojanja i ne postojanja, pred našim očima je i ljubav i mržnja i vrlina i oholost i znanje i neznanje i šta već  hoćete …

- Vi i dalje koristite ovog čoveka, on vam i mrtav služi… - Martina je govorila kao u groznici, pritom je ispila skoro pola čaše konjaka. Ona nastavi isprekidano.

- Ja ne znam o čemu pričate… odjednom… rekla sam da nemam odredjen stav… ali iako je on mrtav, nisam mrtva ja…  ja ću pričati da ste mrtvog slugu izložili da vam mrtav služi i zabavlja vam uobrazilju.

- To je zanimljivo, ali vidite, to što Vi nemate odredjen stav je prošlost. Danas svi imaju stav, Bog ili Đavo, Crno ili Belo, ili je od stakla ili od gvoždja, nema više prošlovekovne filosofije da je Bog mrtav ali možda i nije mrtav, da Đavo ne postoji ali da možda ima oko toga nešto. Takva filosofija je skupo koštala našu civilizaciju u prošlom veku, dužni smo da se odredimo i da shvatimo da ukoliko nema Boga, nema ni  Đavola,  i obrnuto, ili da nas naravno, za to sve nije briga, što bi od nas onda napravilo i fizičke i mentalne bogalje.

- Pa u šta Vi verujete? - Martini su se zenice naglo proširile.

- Ja … mene nije briga, ja zastupam ideju mentalnih bogalja i njihovih mutanata …

-  reditelj se jezivo nasmeja, pa malo zaprepasti i svoje sada već potpuno pijane prijatelje, koji ipak zajedno sa njim prsnuše u smeh.

- Ovo je potpuno neozbiljno, užasno… - Martina je osećala malu drhtavicu.

- Devojko, devojko, dajte da Vas pomirišem… - Diht koja je sedela do Martine nabi svoje lice u Martininu dugačku kosu. Uspela je da je malo počupa. Martina se brecnu i pogleda pijanu ženu i zapita se da li je ova počupala namerno ili slučajno.

- Dušo… ljudi moji, liander, bela noć na vrelom pesku pored okeana, ah kakvi se sve mirisi ne kriju u tebi… - Diht je počela malo da se ljulja.

- Mislim da bi trebalo da krenem. - Martini je već bilo dosta.

- Ne, ne, sada ćemo našem malom Liu da pustimo malo večernje muzike, dosta je on nas zabavljao… - scenarista ustade, pogleda reditelja i videvši da ovaj odobrava on ustade i stade gledati nakolo po sobi.

- Molim vas… - Martina više nije znala šta će. Sedela je u potpunom mraku sa ljudima koje maltene ne poznaje. Letargičnost sa početka večeri zamenjena je neočekivanom agresivnoću.

Njene i dalje nevesele misli poklopi žestok udar. Scenarista je pustio  muziku, neka od verzija Fantoma iz Opere.

On je prilazio stolu dok su Diht i Sara ustale i počele da igraju.

Reditelj je uzeo malu specijalnu lulicu, stavio je u nju mali komad nečega što je izvadio iz kutjice sa stola i zapalio. Njegovo lice se za sekund potpuno deformisalo, čvrste, karakterne crte kao da se istopiše i on zaista poprimi izgled mentalno poremećene osobe. Jedino su, kroz već poluspuštene kapke svetlucale nekim zlokobnim, floroscentnim sjajem, njegove oči. 

- Šta to radite … - Martina je zgrožena u potpunom rastrojstvu ustala od stola.

Scenarista koji je stajao pored nje joj pridje i prošapta.

- Možete li da POVERUJETE ja VERUJEM…. – on se zakikota, klateći se i pokušavajući da uhvati ritam.

Martina ga bez reči prostreli pogledom, pogleda i na dve sluđene žene i sada već potpuno poludelog reditelja koji je konjak ispijao iz flaše i izgledao kao očajnik pred svršenim činom, koji se sprema da učini nešto užasno, ali nije činio ništa, samo se smejao  znajući kakav utisak unakaženosti ostavlja.

Martina ne izdrža, ona izadje i ne pozdravljajući se.

 Put do kuće, u taksiju i posle malo pešice, bio je zavejan najrazličiitijim mučnim utiscima i ona je osećala potrebu da se što pre istrlja sapunom i okupa. Misli su joj se blokirale i nedovršene nestajale da bi ih zamenile druge, isto tako naporne ali potpuno nekompletne i nejasne.

Ispred svoje zgrade ona zastade. Pored ulaza, sasvim u senci, stajao je čovek. Ona je snažno osetila njegovo prisustvo. Njegove oči iz mraka kao da su je gutale. 

- Opet si tu? - Martina je očigledno poznavala mladića koji se krio u mraku.

- Zauvek sa tobom … - mladić je odgovorio teškim, potresenim tonom.

- Kako hoćeš, ali shvati da sve ima svoj kraj.

- Nema kraja, ti to znaš, ja te volim i dok god je to tako, ja mogu da budem “slobodan” sa tvoje strane, ali ti nikada nećeš biti “slobodna” – tako bolno “slobodna” sa moje strane, neću ti dozvoliti nikada da dobiješ takvu “slobodu” – ona bi te ubila, mislim da to čak i nije “sloboda” već “slobodni pakao”…

Mladić je govorio grcajuci, uočljivo potresen… usne su mu drhtale.

-      I gledaćeš …  - nastavi vidljivo van sebe mladić.

-      Šta ću gledati ? - pogleda ga značajno Martina

-      Zapaliću se ! - reče on sada već sa čudnim, zlokobnim sjajem u očima.

-      Šta ćeš !?

-      Poliću se i zapaliti… - mladić se već gubio.

         - Svi vi … bolesni… -  Martina ga prekide i utrča u zgradu.

 Posle tuširanja ona pogasi sva svetla i pokri se jastukom preko glave. Dugo nije mogla da zaspi. Odlučila je da raskine lance raznoraznih kompromisa, odlučila je da odbije uglednog reditelja i izazovnu ulogu, odlučila je da počne nekome ili nečemu da veruje, samo nije znala tačno kome ili čemu. Sve što je odlučila ostade u toj noći i ona sa prvim reskim nailaskom jutarnje svežine i mirisom bagrema koji ispuni njenu sobu utonu u san.

She Is a Movie Star

Martina watched from her balcony as the multitude of various colors and shapes disappeared, and how, in the twilight, everything began to resemble a stage where the performance had ended and the curtain was slowly descending.

As darkness fell, she retreated into her apartment, and various unpleasant thoughts began to swarm in her mind. Lately, there had been many things in her life that she found unacceptable, yet she had to approach them responsibly and professionally. As one of the most famous and sought-after actresses, she had never dreamed of all that would be demanded of her. What was expected, assumed, and taken for granted about her actions to sustain her career often left her feeling blackmailed and deceived. Deep in thought, she almost forgot about the dinner she was supposed to attend.

She had been invited by a prominent Italian director who was bringing his wife, intending to discuss his new project, where Martina would play a significant role. The offer was more than enticing. They would deliberate on the leading female character that she was supposed to portray. Besides the director, the table would seat the screenwriter and his wife—he an Italian, and she of German origin.

The company was indeed refined, well-mannered, and most importantly, highly esteemed. The director and producer had deemed Martina the perfect choice for the role.

The screenwriter trusted the director completely, but he still wished to attend the meeting. He wanted to see the woman who would bring to life the character he had worked so hard to create.

A young Serbian actor, who had been cast in a significant supporting role, was also invited.

The director’s wife was an elegant woman in her forties who maintained her vitality and youthful beauty through exercise and dieting. She was a former model, originally Serbian.

The screenwriter’s wife, however, cared little for her appearance and, it seemed, even less for her behavior. By the time Martina arrived, the woman was already quite drunk.

“You look lovely, I must say, even more beautiful than in that movie of yours.” She paused, slurring. “Oh, what was the name of that other film? Come on, darling, help me out… Never mind… Oh, little Winona, what was that one where she starred alongside Sigourney Weaver… you know, the one with those creatures… creatures in space…”

The woman’s speech was heavily slurred, although her Italian was surprisingly good.

The screenwriter gave her a stern look but, likely used to such outbursts, refrained from responding and instead turned his attention to Martina.

“Please, Martina, have a seat. A place has been prepared for you, it’s waiting.”

Everyone stood up. Martina took her place, and everyone else sat down again.

“Please, tell me… that film is haunting me. Winona is so divine… Martina reminds me of her so much…” the woman persisted.

“Alien: Resurrection… that one, isn’t it?” The screenwriter mocked her gently.

“Yes, yes… Alien... My dear, but the second one…” He averted his gaze from her.

Images from the film flashed through Martina’s mind, but she decided to respond with a soft smile to everyone.

“Has Uroš arrived yet?” The director tried to change the subject, concluding that the young actor was running late. He glanced at his wife, the former model. She understood and asked Martina what she would like to drink, blushing slightly as though ashamed of something.

“A Black Night,” Martina responded confidently. However, the atmosphere of the evening carried a certain lethargy and indifference that she couldn’t ignore.

“Let’s start without Uroš,” the director said once Martina received her drink and took her first sip.

“Have you read the script?”

“Yes, of course.”

“Excellent. Do you agree that Katarina is a complex character, requiring deep analysis? We are working on a personality that is fractured. She is tormented by severe hallucinations, losing the ability to discern what is true, what is a lie, what is good for her, and what is harmful.

What are your thoughts on this, and how would you attempt to step into Katarina’s shoes?”

Martina looked at him seriously, thought briefly, and replied:

“I believe that to successfully portray Katarina, I must also successfully portray her dual personalities. That means I would need to play Violeta and Nina, as well as Damjan. Even though, for instance, Uroš plays Vitaliy, I feel his role is equally mine since he essentially represents Katarina, that is, Katarina’s hallucination.”

“Excellent. I must admit, this is a good start. Here’s another question: what do you think about the train scene to Naples?”

Martina was ready for this question.

“Violeta represents the primal instinct within a person that leads to self-destruction. This instinct exists, in my opinion, in all people, but in this case, we have a woman with a disturbed mental state who, through hallucinations, is attacked by an unbearable urge for suicide or, as we see in some instances, even murder. This urge is mysterious and pathologically hidden in people like her, like a beast, and some decide on such actions consciously. This conscious decision is even premeditated or cold-blooded—‘clear-headed,’ if the head can ever truly be ‘clear’ in such cases. However, Katarina, as we observe, raises the issue of mental derangement, schizophrenia, paranoia, and intense hallucinations.”

Martina’s self-assured delivery captivated everyone at the table, particularly the screenwriter, who appeared utterly delighted, sipping his fourth glass of wine. His wife, however, grew increasingly bored, trying to mask her ennui by drinking more, and making strange faces.

The director’s wife maintained her poise, drinking moderately and offering gentle smiles. Surprisingly, it seemed the drunken woman had a sharper grasp of the conversation than the sober German woman, who appeared engaged but somehow less present.

“Please continue,” the screenwriter encouraged eagerly, the director nodding in agreement.

At that moment, Uroš finally arrived, but his entrance was anything but ordinary. The young actor was heavily beaten, his face bruised, eyes nearly swollen shut, and his shirt stained with blood. The sight froze everyone in the restaurant.

“People, everything is fine,” he stammered, addressing both his acquaintances and the other diners who couldn’t help but stare.

“You must go to the hospital immediately! Oh, how dreadful you look,” exclaimed the screenwriter’s wife, an awkward grin on her face.

“It’s terrible... I just went to buy cigarettes, near my place. Out of nowhere, three guys jumped me, shouting, ‘Hey, you actor, messing with our girl, huh?’ And then... bam! The next thing I know, I’m lying on the street... like this. It took me a while to even get here... I don’t know... neither the girl nor those guys...”

The director quickly took charge. “Waiter!” he called out. “Bring ice, napkins, and call a taxi immediately.”

“Double brandy...” muttered Uroš, trembling.

“Double brandy,” repeated the director’s wife softly.

The waiter promptly complied, his hands shaking as he kept glancing at the bloodied actor.

“Perhaps we should cancel the dinner,” suggested the screenwriter’s wife, visibly uncomfortable with the disruption.

“Absolutely not! The taxi must already be here,” the director asserted firmly.

“I just came to apologize for being late. Now, I’m heading to the emergency room,” Uroš said with a sorrowful look at his companions. He downed the brandy in one gulp and stood up.

“Take care, young man. Try to find out who did this to you. We’ll see what...” The director trailed off, leaving the sentence unfinished.

They all stood up and shook hands with the young actor, offering warm goodbyes. After a few mostly indifferent comments, the group seemed to forget about Uroš and his case entirely. Famished, they eagerly anticipated dinner. Only Martina appeared somewhat distracted, subtly frowning.

Dinner was quite the ordeal. Crabs, fish, shellfish, bamboo salad, rice salad, potato salad, sweet sauces, spicy sauces, pink sauces, seafood chips, wine, wine, wine...

“This Italian restaurant is a real discovery, isn’t it, darling?” The German woman was becoming more relaxed and increasingly flushed.

“Diht, trust me, there’s nothing better in Romania, Hungary, or Austria—at least where I’ve been.” The director spoke candidly.

“Excuse me, Mr. Narc,” Martina looked at the director meaningfully, as if slightly stiffened, and asked:

“I was wondering if you could explain something about Uroš. I got the impression you wanted to tell him something, you…” With this unfinished question, Martina surprised everyone present.

The director stopped eating and stared, obviously confused, at the young woman.

“I thought... in any case... if he needs help in some way.”

“Yes, about help...?” Martina suddenly seemed to latch onto something important to her.

“I’m not sure what exactly you’re asking, but I assure you my intentions were not malicious. I merely wanted to guide Uroš… in any case, I didn’t actually say anything specific to him.”

“Yes, I understand that.” Martina smiled. Trying not to insist on the subject, she continued nibbling on crab chips and sipping wine.

It seemed, however, that Martina had achieved the effect she sought. The director grew pensive and began drinking faster than before. Mrs. Diht Moretti and Sara Narc, the director’s wife, recounted an anecdote about Belgrade and their last visit there. Anyone listening would have noticed the story was filled with various morbid details, yet it seemed to entertain both women. Antonio Moretti, the screenwriter, was also a bit lost in thought. At one point, his gaze met Martina’s, and something entirely new struck him. Swallowing a small shellfish, he asked Martina, inspired:

“If I may be a bit forward… we don’t know each other well, but I’d like us to become friends. Do you have any opinions on the supernatural? Let’s say, more specifically, what do you think about the existence of God?”

“Mr. Moretti, the young lady is surely an Orthodox Christian. I don’t think such questions are appropriate.” The director quickly interrupted the screenwriter.

“I don’t identify as an Orthodox Christian and I’m not religious, but I don’t understand... after all, the gentleman didn’t even finish his question.”

The screenwriter glanced at the director. Realizing he wouldn’t approve of continuing in this direction, he awkwardly concluded:

“I’m deeply into philosophy, but as someone who isn’t religious, you probably don’t have much need to discuss this, I assume.”

“You think that just because I’m not religious, I can’t talk about, say, God or anything related?”

“No, I didn’t say you couldn’t, just that you might not feel the need. I assume it simply doesn’t interest you,” the screenwriter faltered.

“I have a suggestion,” the director interjected, determined to steer the conversation back to its earlier light-heartedness. “Why don’t we go to Sara’s and my place? It’s close by, and I promise we can resolve all the serious topics we’ve raised.”

After a few brief comments, everyone agreed. Martina seemed particularly energized, and dinner ended with the same dignity with which it began, much to everyone’s satisfaction.

The evening transitioned into an unusually dense night. Mr. Julian Narc, the director, was behind the wheel, driving slowly. The city breathed heavily. In such a sticky, melancholic night, few held any hope that the world would look better tomorrow. The few people on the streets moved sluggishly, artificially showcasing that they were alive.

The director turned on the radio, searching for a station. For a second, Martina heard, “…the beast is still at large…” before electronic music filled the air and accompanied them to the villa the director had rented indefinitely.

The villa was not fully lit, but enough to notice it was in fairly good condition. The garden was also neatly maintained, not overly ornate. The pleasant atmosphere of the courtyard shifted entirely when the director opened the house’s door and invited the guests inside. They were greeted by a chilling cold and a strange smell—something like old wardrobes and clothes left standing for too long.

The director led the guests through a long hallway filled with paintings and various antiques. Martina’s attention was caught by a particular object: beneath a glass case on a small table lay a dried, tiny human hand. She recoiled but said nothing.

When they reached the large doors leading to the salon, the director stopped and addressed Martina:

“My friends are already familiar with the situation, but I want to warn you that the sight ahead may not be pleasant. However, I’m not sure whether to tell you now and spoil…”

“Don’t worry about me,” Martina was more than curious.

The doors opened, and she was truly taken aback. In the middle of the large salon stood a wooden coffin on a special table. It was open.

Martina couldn’t move from the shock.

“Come closer... don’t be afraid, Martina. There’s just a simple corpse in the coffin,” the director’s face broke into a small smile.

“But what are you…” As she approached slowly, Martina abruptly stopped before another sight, unable to finish her sentence.

Before her, lying in the coffin, was a dried-up, deceased Chinese man.

“This man...” The director immediately began to dispel the dark atmosphere gripping the young actress’s soul. “…was a servant to my family and me for forty years. He passed away last night. I wanted him to spend one more night with me, just like this.”

“But why…” Martina couldn’t take her eyes off the coffin.

“Please, sit down. Sara, if you’d be so kind...” Sara understood it was time to serve the guests.

The salon was dimly lit. Upon returning, Sara lit large candles that had been prepared around the coffin. She brought a liter of old cognac and a pitcher of water. They settled into a luxurious bamboo furniture set.

“For me, what you see here—I mean the corpse, of course—is a depiction of both the natural and the supernatural, of existence and non-existence. Before our eyes lies love and hate, virtue and arrogance, knowledge and ignorance… anything you can imagine.”

“Even in death, you’re using this man. He serves you even now…” Martina spoke as if feverish, downing nearly half a glass of cognac. She continued haltingly.

“I don’t understand what you’re talking about… suddenly… I said I had no defined stance… but even though he’s dead, I’m not… I’ll speak out that you displayed a dead servant to serve you and entertain your imagination.”

• That's interesting, but you see, the fact that you don't have a defined stance is a thing of the past. Today, everyone has a stance: God or Devil, Black or White, either made of glass or iron. No more of the old philosophy that God is dead but maybe isn't, that the Devil doesn't exist but maybe there's something to it. Such philosophy cost our civilization dearly in the last century. We must take a stance and understand that if there is no God, there is no Devil either, and vice versa—or, of course, decide that we don't care about any of it, which would turn us into both physical and mental cripples.

• So, what do you believe in? - Martina's pupils suddenly widened.

• Me? I... I don't care. I advocate the idea of mental cripples and their mutants...

The director let out a horrifying laugh, startling even his now completely drunk friends, who burst into laughter with him nonetheless.

• This is utterly absurd, horrible... - Martina felt a slight shiver.

• Girl, girl, let me smell you... - Diht, who was sitting next to Martina, buried her face in Martina's long hair. She managed to tug a little. Martina flinched, looking at the drunk woman and wondering whether she had tugged intentionally or accidentally.

• Darling... my dear, liander, a white night on hot sand by the ocean, oh, the scents you hide within you... - Diht began swaying slightly.

• I think I should leave. - Martina had had enough by now.

• No, no, now we'll play some evening music for our little Liu; he's entertained us enough... - The screenwriter stood up, glanced at the director, and seeing his approval, began looking around the room.

• Please... - Martina didn't know what to do anymore. She was sitting in total darkness with people she barely knew. The lethargy from earlier in the evening had been replaced by unexpected aggressiveness.

Her still somber thoughts were interrupted by a harsh blow. The screenwriter had started playing music—some version of The Phantom of the Opera.

As he approached the table, Diht and Sara stood up and began dancing.

The director took out a small, special pipe, placed a tiny piece of something from a box on the table into it, and lit it. Within a second, his face was completely deformed; his firm, distinct features seemed to melt away, and he truly took on the appearance of someone mentally deranged. Only his eyes, through half-closed lids, glowed with a sinister, fluorescent light.

• What are you doing... - Martina, horrified and distraught, stood up from the table.

The screenwriter, who was standing next to her, leaned in and whispered.

• Can you BELIEVE it? I BELIEVE... - He chuckled, swaying and trying to catch the rhythm.

Martina shot him a piercing look, glanced at the two deranged women, and then at the completely mad director, who was drinking cognac straight from the bottle. He looked like a desperate man at the brink, ready to do something dreadful—but he did nothing. He just laughed, knowing the impression of grotesqueness he was leaving behind.

Martina couldn't take it anymore. She left without saying goodbye.

The journey home, partly by taxi and partly on foot, was clouded by a whirlwind of distressing impressions. She felt an intense need to scrub herself with soap and take a bath. Her thoughts were blocked, unfinished, fading away only to be replaced by others—just as exhausting but equally incomplete and unclear.

She paused in front of her building. Next to the entrance, completely in shadow, stood a man. She strongly felt his presence. His eyes, hidden in the darkness, seemed to devour her.

• You're here again? - Martina clearly recognized the young man hiding in the shadows.

• Always with you... - The young man replied in a heavy, emotional tone.

• Do as you wish, but understand that everything has its end.

• There is no end. You know that. I love you, and as long as that's true, I can be “free” from your side. But you will never be “free” from mine—so painfully “free.” I will never allow you to have that kind of “freedom.” It would destroy you. I don't even think it's “freedom” but rather “free hell.”

The young man spoke with a choked voice, visibly distressed... his lips trembling.

• And you will watch... - He continued, visibly out of control.

• Watch what? - Martina looked at him meaningfully.

• I'll set myself on fire! - He said, now with a strange, sinister glow in his eyes.

• What!?

• I'll pour it on and burn myself... - The young man was losing himself.

• You're all... sick... - Martina interrupted him and ran into the building.

After a shower, she turned off all the lights and buried her head under a pillow. She couldn’t fall asleep for a long time. She decided to break free from the chains of various compromises, to reject the prominent director and the tempting role, and to start believing in someone or something—though she still didn’t know exactly whom or what.

All her decisions stayed in that night. As the sharp freshness of the morning and the scent of acacia filled her room, she finally drifted into sleep.

_______________________

  Dobra Knjiga

Predstavlja:

NOĆ SLOMLJENIH STRELA

Iz Predgovora:

"...MEGALOPOLIS III

Mister anonimus, stanovnik velegrada, ponovo medju nama – kratke priče”Noć slomljenih strela” Sebastijana Sava Gor-a

 

Anarhizam se danas modernizovao a urbani buntovnik konformizovao. Svetska revolucija nije uspela, ostalo nam je da sami vodimo svoje bitke a ostao nam je i andergaund (underground). Pred nama je jedan  andergraund opredeljen mlađi beogradski pesnik, rok muzičar i pisac, Sebastijan Sava Gor, koji nam u ovoj svojoj seriji kratkih priča pripoveda o urbanizovanim ambijentima Megalopolisa III, megalopolisa nužnosti, za razliku od futurističko-tehnicističkog Megalopolisa I, megalopolisa želje – Metropolisa, Frica Langa (Fritz Lang, 1890-1976), nikad ne ostvarenog, i Megalopolisa II - tepih-urbanizacije iz šezdesetih godina prošlog veka koja je obećavala “posao i stan za svakog”, ali neuspešno, što se kasnije uspostavilo i kao utopija. Andergraund je ovde važan kao jedini nastavak ideja o Svetskoj /modernoj/ revoluciji, nastalih na zdravoj osnovi Spenserovog  konzervativnog anarhizma (Herbert Spencer 1820 –1903) sa krilaticom: “The Man versus the State / Čovek protiv države/”,  a koji  se takođe nikad nije realizovao kao “naivan”. Dok su se u medjuvremenu pojavile ideje o globalizaciji sveta i društvu bez države, ovaj umetnički pravac, mada naizgled globalistički, zapravo je jedini ostao anarho-podrivački  i ima za krajnji cilj da podrije sve društvene sisteme, aparature i establišmente, bilo koje vrste, pošto ih smatra za prodate i pokvarene..." 

***

Recension for the book - Sebastian Sava Gor: “The Night of Broken Arrows”, Belgrade, 2014, short stories about the urban man. Text is analyzing urban man today, and finds, that this short story is quite different from the urban man of Megalopolis I / Metropolis of Fritz Lang - a megalopolis of wishes/, and the urban man of Megalopolis II / massive felt-urbanization from 1960 - urbanization of disappointment/. The conclusion is that today we have Megwith cult of fun and games/ and that writer fights against that... fight for more nature and more "natural life"/ in yourself, everyday life, love.../

Free PDF - MEGALOPOLIS III Jadranka Ahlgren

***

Noć Slomljenih Strela

Cena : 880,00 RSD

Detaljne informacije o knjizi:

Autor: Sebastian Sava Gor

Žanr Savremena proza

Izdavač: Sebastian Sava Gor

ISBN: 9788691820503

Br. strana: 90

Povez: broširan

Jezik: Srpski

Pismo: Latinica

Format: 20cm

👇

Noć Slomljenih Strela (Savremena Proza) | Dobra Knjiga

****

Dobra Knjiga

Predstavlja:

ISHOD NA NIŠANU

Iz Predgovora:

„...da je na Zemlji sve racionalno, ništa se ne bi ni događalo...“

- Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Objektivna neracionalizacija je postala opšta pojava i u tom smislu egzistencija je ugrožena.

Tražeći, kao hodajući kroz mrak, autor uspeva da iracionalno, nadrealno, podsvesno, lično i kolektivno nesvesno, osvetli i da kroz sopstvenu prizmu, realizuje specifičnu i novu lingvističku formu, nov, literarni stil, kojim nam. predstavlja zbirku poezije, tako otvoreno slikovitu, bez poređenja, koketiranja, sa bilo kakvim

autoritetima, koja postavlja jako bitna pitanja, prvenstveno pitanja koja se tiču naše zajedničke egzistencje.

Na veoma jedinstven i snažno poetičan način, Sebastian Sava Gor uspeva da pretvari nadrealno u egzizstencijalno.

ISHOD NA NIŠANU

Cena : 880,00 RSD

Detaljne informacije o knjizi:

Autor: Sebastian Sava Gor

Žanr Poezija

Izdavač: Sebastian Sava Gor

ISBN: 9788691820510

Br. strana: 70

Povez: broširan

Jezik: Srpski

Pismo: Latinica

Format: 20cm

Datum izdavanja: 2022

👇

ISHOD NA NIŠANU:::DOBRA KNJIGA::: KUPOVNA VEZA