понедељак, 5. јул 2021.

NISAM BIO TU: "“Muzički Praznik: Nick Cave & The Bad Seeds - SKC-u12. 06. 1990” (Autobiografski Roman u Nastavcima 26) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1990 godina

    Muzički Praznik:  Nick Cave and Bad Seeds - SKC-u12. 06. 1990

  Malo njih u  Beogradu je znalo za Nik Kejva u to vreme. Bila je to specifična grupa ljudi koja je jako dobro poznavala alternativnu muzičku scenu. Ipak dovoljno ljudi. Karte nisu bile rasprodate sve ali je velika sala SKC-a bila puna.

Kejva sam prvi put video i čuo u filmu Nebo nad Berlinom (Der Himmel uber Berlin) nemačko-francuskog filma, kojeg je 1987. Koji je režirao Wim Wenders. Film sam odgledao u Kinoteci dve godine pre koncerta. Sa projekcije sam izašao potpuno zbunjen. Sećam se da sam bez razloga šetao po Beogradu i pod uticajem filma, razmišljao, vraćao slike, pokušavajući da pohvatam i shvatim šta sam to zapravo gledao. Film je na mene ostavio veliki utisak. Normalno da sam se odmah pobrinuo da nađem šta se može naći od tadašnje diskografije benda Birthday Party. Niko ništa od mojih poznanika nije imao nasnimljeno ni na kaseti a tek ne ploču. Uopšte za bend su znali samo Zokac, Vanja i Bogi. Na berzi ispred SKC-a sam zato našao kasete "From Her to Eternity" , "Kicking Against the Pricks" i ploče "Your Funeral... My Trial" i "Tender Prey". Album koji je promovisao 1990  na ovom koncertu u SKC-u, "The Good Son", na berzi nisu imali.

  Posle ovog koncerta bend se nije u Beogradu dugo nije pojavio.  

  Zokac se za to veče pobrinuo za sebe da bude na bek stejdžu. Leo i ja smo kupili karte. Koncert je počeo gromkim pozdravima. Oni koji su voleli Kejva su ga voleli svim srcem. Eksplozivno, iskreno, snažno, emotivno nabijeno, lirski opijeno, vizionarski nestvarno, zahvalno, sa poslednjim dahom date energije publici koja je to razumela i znala da vrati., tako se može kratko opisati koncert.

  Na bek-u su se posle koncerta dogodile i neke nepotrebne ružne stvari. Zokac nam je kasnije prepričao šta se otprilike desilo. Gužvu je napravio momak koga sam spomenuo kada sam opisivao performans Satana Panonskog , koji se odigrao mesec dana ranije. Opisao sam, podsetiću Vas, da je izvesni Džoni Dž.. na performansu Satana, šetao i pokazivao Satanove crteže. Isti taj Džoni Dž. je posle koncerta po rečima Zokca prišao Kejvu i uradio nešto što je ovoga nateralo da ga pljune. Džoni Dž. je hteo da mu poljubi cipelu, to je Kejvu bilo gnusno. To su sada ružni detalji i ne bih da završim ovaj deo sa time.

  Hoću da zaključim da je Kejv imao ogroman uticaj na moj muzički senzibilitet, da mi je te večeri dao puno energije i ne samo to, sa tim legendarnim koncertom su se pomerile neke granice koje su davale veliko otkriće o umetnosti preživljavanja i borbe za ono što smo otkrili da volimo. Taj čovek, Nik Kejv, koga sam do koncerta smatrao odličnim muzičarem ali i teškim narkomanom, mi je pokazao na izvestan način šta znači boriti se za sopstveni život i opstati. Ja to tada nisam jasno znao, mada sam podsvesno to u sebe upio - danas znam šta sam dobio. 

The Movie, Lesson About Life 33 - Сталкер aka Stalker 1979 - Andrey Tarkovsky - FULL MOVIE - science fiction - naučna fantastika - la science-fiction - philosophical - psychological - futuristic - drama



Stalker (Russian: Сталкер, IPA: [ˈstaɫkʲer]) is a 1979 Soviet science fiction art drama film directed by Andrei Tarkovsky with a screenplay written by Arkady and Boris Strugatsky, loosely based on their 1972 novel Roadside Picnic. The film combines elements of science fiction with dramatic philosophical and psychological themes. 
The film tells the story of an expedition led by a figure known as the "Stalker" (Alexander Kaidanovsky), who takes his two clients—a melancholic writer (Anatoly Solonitsyn) seeking inspiration, and a professor (Nikolai Grinko) seeking scientific discovery—to a mysterious restricted site known simply as the "Zone", where there supposedly exists a room which grants a person's innermost desires. 
Stalker was released on Goskino in May 1979. Upon release, the film garnered mixed reviews, but in subsequent years it has been recognized as a classic of world cinema, with the British Film Institute ranking it #29 on its list of the "50 Greatest Films of All Time".[6] The film sold over 4 million tickets, mostly in the Soviet Union, against a budget of 1 million Soviet rubles...





511nXx9YFhL



Recently restored, Andrei Tarkovsky's science-fiction masterpiece is "as necessary to the cinema as Mozart to music" (Gavin Millar, The Listener). Three men — the Writer, the Professor, and the Stalker — travel from a post-apocalyptic landscape into "The Zone," an area which the government declared off limits after a mysterious extraterrestrial event rendered it supposedly uninhabitable. Guided by the severe, shaven Stalker, the men navigate a treacherous landscape of shifting, invisible "traps," industrial debris, and subterranean passages to the threshold of the mysterious, wish-fulfilling room at the Zone's centre, which reveals (and, perhaps, materializes) one's deepest desires. Tarkovsky rarely achieved such an intense rendering of spiritual quest: the Christ imagery and intimations of Dante, the voluptuous sense of ruin, decay, and imminent catastrophe, the painterly references to Bosch, Rembrandt, and Flemish art, and the temps morts of dripping water, billowing fog, and slow wind all combine to make Stalker one of his most beautiful and mesmerizing films.


Andrei Tarkovsky’s final Soviet feature is a metaphys­ical journey through an enigmatic postapocalyptic landscape, and a rarefied cinematic experience like no other. A hired guide—the Stalker—leads a writer and a professor into the heart of the Zone, the restricted site of a long-ago disaster, where the three men eventually zero in on the Room, a place rumored to fulfill one’s most deeply held desires. Adapting a science-fiction novel by Arkady and Boris Strugatsky, Tarkovsky created an immersive world with a wealth of material detail and a sense of organic atmosphere. A religious allegory, a reflection of contemporaneous political anxieties, a meditation on film itself—Stalker envelops the viewer by opening up a multitude of possible meanings.




недеља, 4. јул 2021.

NISAM BIO TU / "“Maksimir” " (Autobiografski Roman u Nastavcima 25) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1990 godina

 “Maksimir”

Ne znam da  li Vam je poznat ovakav osećaj, gledate u vatru, vatra pred vašim očima proždire kuću, čujete plač i vrištanje, vidite gomilu ljudi oko sebe, koji posmatraju isti prizor, vidite i dovoljno ljudi, koji radi na tome da vatru obuzdaju i ugase, pored svega vama je pažnja usmerena na samu vatru, nekakav osećaj strahopoštovanja je prisutan u Vama. Ljude vidite van fokusa, vatra je u prvom planu, ona se diže ka nebu i vi ne možete skloniti pogled sa nje, kao da ste hipnotisani. Ona će možda nekoga i ubiti ali u tom momentu Vama to nije jasno tako da nije ni bitno, nejasna predstava. Vidite silu u vatri, ona Vam ispunjava dušu svojom veličanstvenošću. Kada vatra nestane, kada ostane samo dim i Vi  njemu okrećete leđa sa bujicom nagomilanih emocija i misli, gde se pitate da li ste trebali pritrčati u pomoć? Da li ima poginulih? Pred kakvim ste se to prizorom uopšte upravo našli?

   Dobro i zlo. Krajnosti koji potvrđuju dualnu, podvojenu percepciju stvarnosti.. Momentalno nivo naše svesti izgleda nije ništa mnogo napredovao, od onog čoveka koji je platio kartu, za poslednji red, u Rimskom "Koloseumu", naježen od uzbuđenja, gde će navijati za čoveka u arena, ali će se čitavim svojim bićem nadati, da će ga zveri rastrgnuti. Ovakva sam i slična pitanja postavljao tada sebi, kada su se dešavale stvari kao što je ova utakmica.  

  Zagreb 13. maja 1990.  Utakmica između “Dinama” iz Zagreba i “Crvene Zvezde” iz Beograda. Mnogi ljudi u bivšoj Jugoslaviji smatraju da je upravo ovaj događaj bio okidač, za raspad SFRJ. To je sada manje bitno ali je jasno da je mržnja koja se na stadionu rasplamsala, bila ogledalo, naše, tada sveukupne stvarnosti.

  Nereda i tuča je uvek bilo ali ovde je isplivala kao aždaja, strašna, kroz istoriju, već ranije rođena, sintetički stvorena mržnja, između dva nardoda, koja bi trebalo da budu sve, samo ne neprijatelji. Nažalost tako nešto, sa ovako fatalnim ishodom kao 13. maja 1990, kada utakmica nije ni odigrala a stadion potpuno demoliran, nije bilo viđeno.

   Oko 12 sati, voz je stao u predgrađu Zagreba, gde je preko 500 Zvezdinih navijača izašlo iz voza. Još dok su se tribine popunjavale publikom, krenule su verbalne čarke i standardne prozivke Zvezdinih i Dinamovih navijača, propraćene međusobnim uvredama na nacionalnoj osnovi.

  Samo što je odigrano nekoliko minuta utakmice, Dinamovi navijači "Bad Blue Boys", su vrlo lako srušili zaštitnu ogradu na severnoj tribini Maksimirskog stadiona.  Sledila je masovna tuča, policije i navikjača među sobom I sa policijom. Prvi put do tada zapaljena je od strane hrvatskih navijača, zastava Jugoslavije. Dinamovi navijači su zatim krenuli ka južnoj tribini da se fizički obračunaju sa Zvezdinim navijačima. Usledio je fizički obračun između Dinamovaca i Zvezdaša, koji je trajao gotovo sat vremena. Sledila je velika tuča i van stadiona, “Dinamovih navijača” i policije. Nakon utakmice Maksimirski stadion i centar Zagreba su izgledali vrlo tužno, jer su bili demolirani. Već sutradan. je krenuo "medijski rat".

  ***  

  Video sam pustoš, ispucanu zemlju i velike rupe u njoj. Čuo sam vapaj i molitvu iz mračnih dubina. Video sam lažno svetlo, smrt i krv…


Prošla je 31 godina od "utakmice zbog koje je POČEO RAT"! Detalji KRVAVOG DANA na Maksimiru i dalje ostavljaju ljude u neverici, ali taj 13. maj svi dobro pamte! /VIDEO/





субота, 3. јул 2021.

Live Performance: Elvis Presley (1968) Comeback Special 50th Anniversary - Rock. Cllasic Rock. Country Rock. Blues. Soul. Gospel. R&B


 Elvis Presley 
(1968) 
Comeback Special 50th Anniversary




For his 1968 television special, Elvis Presley reunited with Scotty Moore and D.J. Fontana, his first backing musicians, for a raw “sit-down” performance of his earliest and most favorite songs, including his very first single, “That’s All Right.” Though it did not feature in the original broadcast, you can experience every moment from the taping on ’68 Comeback Special: 50th Anniversary Edition, the new 5CD/2BD box set available November 30.





Elvis Presley, in full Elvis Aaron Presley or Elvis Aron Presley (see Researcher’s Note), (born January 8, 1935, Tupelo, Mississippi, U.S.—died August 16, 1977, Memphis, Tennessee), American popular singer widely known as the “King of Rock and Roll” and one of rock music’s dominant performers from the mid-1950s until his death.


elvis-presley-ca-1950s-everett













NISAM BIO TU / "Međ’ Javom Međ’ Snom" (Autobiografski Roman u Nastavcima 24) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1990 godina

 

Međ’ Javom Međ’ Snom

 

  Već je lepo svanulo kada smo izašli iz “rupe”, Vanja, njegova drugarica Nela i ja Prvi put sam tada video Nelu. Kratka crna kosa i nežne plave oči. Pogled uvek blag i pun neke sete. Visoka skoro kao ja i dosta mršava. Garderoba je videlo se bila stara. Crne farmerice , majčica sa nekom zanimljivom aplikacijom i stare sive starke. Svidela mi se ta devojka. Činilo mi se da je osećanje obostrano. Nakon par susreta u društvu sa Vanjom mi razmenismo telefone. Pozvao sam je jedno veče da izađemo bez Vanje. Seli smo na motor i otišli na Zemunski Kej. Poljubio sam je tamo. Bila je srećna. Počela je da priča o svojoj porodici. Otac joj je bio propali muzičar, koji više nije svirao svoju harmoniku. Majka domaćica. Nela je bila devojka kojoj su, činilo se, probijale kroz grudi jake i teške emocije. Videlo se da nije srećna među najbližima. Nikada me nije pozvala kod nje. Svaki put, iako je nikada nisam pitao,  je nekako naglašavala kako ne bi želela da se svraća kod nje. Shvatio sam. Prikriveni stid pred rođenim ocem i majkom ju je boleo. Nela je bila krhka i nežna devojka. Nije mi se svidelo jedino to što je volela da pije i guta pilule. Kada je raskinula samnom tj. ja sa njom, heroin joj je postao najbolji drug. Teško mi je bilo, jako teško da joj kažem posle par meseci da ne mogu više da budem sa njom. Gledao sam kako joj čupam srce iz grudi. Nije mi nikako bilo svejedno ali jednostavno nisam mogao više da imam odnos sa nekim na silu. Dobro nam je bilo dok je trajalo. Nikada ni jedne svađe ili nesuglasice. Sasvim dobro. Uživali smo dan za danom i to je trajalo dok ja nisam više video Nelu onako kako sam je video pri prvom bljesku našeg susreta. To više nije bilo isto i ja nisam mogao da lažem ni sebe ni nju. Nešto se dogdilo, kao što se to obično i događa. Tada sam počeo da kod nje vidim sve više onoga što mi se ne sviđa. Nije mi više bilo lepo ovo ili ono. To nisam želeo da se nastavi. Žao mi je što ona nije tako lako mogla da pređe preko toga. Mislim da je iz najgoreg očaja počela i da se bode posle toga. Upoznala je mog tadašnjeg dilera i počela da izlazi sa njim. Čovek je bio na igli već neko vreme. To joj nije trebalo. 

  Imam potrebu da objasnim moj stav u odnosu na psihoaktivne supstance. Smatrao sam da imam posebnu “privilegiju” u odnosu na sve to. Tetka mi je bolovala od paranoidne šizofrenije. Moja majka je rešila da se brine o njoj. To je bio težak , jako težak teret. Tetkina fioka sa lekovima je bila pored njenog kreveta. U fioci sam imao na "izvolte" , artane, bensedine, metoten i još neke lekove. Sa druge strane moja baka po ocu, je imala okoštavanje kostiju, što je jako bolelo, ona je isto tako imala fioku i uvek je uzimala iz apoteke, za "ne daj bože", brdo trodona, što u kapsulama, što u ampulama. Kod dede sam imao alkohola koliko god i kada god sam želeo. Bilo je momenata kada sam ga budio u sred noći i uzimao iz šporeta u rerni, po par boca piva, inače pokvarena rerna je uvek isto tako bila uvek puna kao i babine fioke. O čemu se radi tu? Ja se nikada ni na kojoj supstanci nisam osećao loše. Uvek mi je bilo jako dobro. Gledao sam ljude koji se napuše se marihiune, uplaše se i misle da će umreti, čak u paničnom napadu utrostruče strah i zaista dovedu sebe u stanje da im nije dobro. Posebno zato što u večini slučajeva marihuana nije išla bez alkohola, a to ne ide tako. To tada nismo znali i marihuana budući da nije droga, ali ima psiho-stimulativno dejstvo,  ne bi trebalo da se meša ni sa čim. Što se mene lično tiče “bad tripove”, jesam imao ali samo od težih supstanci, prvenstveno od  “acida”, čak retko i tada, ali sustizale su me izgleda halucinacije, koje su nekako bile naknadni “udari” na moju svest.

  Jedne večeri sam rešio da gledam filmove i čitam. Čitao sam obično u gradu po parkovima, filmove gledao u Kinoteci, ali to veče sam bez obzira na film i knjigu rešio da budem malo "miran". Umeo sam to da radim. Javio sam Neli da neću nikuda i dogovor je bio da se vidimo sutradan.

  Odgledao sam film i čitao sam do dva, tri noću. Tada sam video neki filmski poster kako se otkačio i visi sa zida. Uzeo sam rajsnadle i prikačio sam ga. Gomilicu rajsnadli sam ostavio na T.A. peći. Svetlo je ostalo upaljeno i ja sam zaspao razmišljajući kako da završim sa Nelom. To veče nisam ništa konzumirao. Zaspao sam.   Naglo sam se probudio i uspravio u krevetu. Činilo mi se da se nešto desilo u sobi. Sledeća misao je rodila osećaj da nešto nije u redu.. Gledao sam okolo i sve je bilo kao i pre nego što sam zaspao. Tada je počeo polako i sve više, od prstiju na gore, da me grčevito obuzima strah. Strašan jak strah. Pogledao sam ponovo oko sebe. U ćošku se vrtela u krug, oko svoje ose, moja kantica za đubre. Osećao sam da je u sobi strahovito hladno. Nisam mogao da se pomerim. Strah me je zakucao i paralizovao čitavo telo. Tada ugledah kako se sa peći dižu u vazduh rajsnadle koje sam tamo ostavio. Rajsnadle ogromnom brzinom jurnuše meni u lice. Počeo sam mislenom brzinom da se krstim, hoću reći realno nisam pomerao ruku, ali sam to zamišljo. Pre toga nisam imao običaj da se prekrstim. Rajsnadle padoše na krevet. Strah je i dalje bio prisutan, kao i hladnoća u sobi. Disao sam uznemireno i iz ustiju mi je izlazila para. Svestan sam bio da je bilo leto. Osetio sam da će naići još jedan napad. Ugledao sam pauka, velikog pauka, koji se vertikalno uspinjao ka plafonu pored mog kreveta. Ponovo sam se velikom brzinom, kao na ubrzanoj traci, zakrštavao. Pauk nestade. I hladnoća prestade. Strah se povukao. Trgao sam se i skočio sa kreveta. Šta je to bilo?  San? Šta se upravo dogodilo? Tada ugledah rajsnadle. Bile su na mom krevetu! Svakave sam "vožnjice" doživljavao ali ovo je nešto drugo, nešto sasvim drugo.

   Sa Nelom sam završio. To je bilo bolno iskustvo za nju ali i za mene. Još neko kratko vreme posle ovoga , do svoje dvadeste godine sam živeo na ovakav način. Dosta je bilo devojaka koje sam napustio uglavnom iz sličnih razloga, zbog kojih sam napustio i Nelu. Od svoje dvadesete godine rešio sam da više ne ulazim u odnos sa devojkama na prvi pogled ili za jedno veče. Takavi odnosi su mi se smučili.  Nisam više želeo da imam devojku. Nikako, svesnost i  težak udar savesti mi je govorio da moram da čekam, ma koliko god to dugo bilo, da se u mom životu pojavi žena za koju sam unapred bio siguran da ću prepoznati da je ona ta sa kojom ću provesti ostatak svog života.

*

   Bogi I ja smo sedeli kod mene u sobi. Bogi je bio zamišljen, pogled mu je negde odlutao. Utišao sam malo muziku i poželeo da pričam sa njim, videlo se da ima nešto na pameti.

  -  Gde si Bogi? - on rukom dodirnu lice i stisnuvši malo usne odgovori:

  -  Tu sam, tu sam... nešto razmišljam... jel se sećaš kada sam imao onu temperaturu, kada me je tvoja majka vodila kod nje da vide šta je?

  -  Sećam se.

  -  Da... imao sam godinu i više 37%2 ... jel' se sećaš?

  -  Pa sećam se... kažem ti, šta sa tim ?

  -  Sada više nemam temperaturu ali oni mi nisu rekli tačno zašto sam je imao.

  -  Dobro je da sada nemaš više.

  -  Da ali jel' ti znaš kakva je to temperatura?

  -  Znam gledali smo Betty Blue.

  -  Pa da, to je ludačka temperatura.

  -  Ali ti temperaturu nemaš više.

  -  Nemam a šta ako se opet pojavi ?

  -  Jesu li ti tamo rekli bilo šta... nisu valjda samo konstatovali da ne znaju ništa.

  -  Pa rekla mi je doktorka da može biti da je na nervnoj bazi.

  -  Šta sada misliš da ćeš da poludiš ili šta?

  -  Ne znam ali nekako nemam više toliko poverenja u ljude.

  -  Kakve sada to ima veze sa temperaturom čoveče?

  -  Ma sve mi se pobrkalo... nikako da prestanem da razmišljam o onoj žurci.

  -  Kakvoj žurci ?

  -  Mojoj... o ispraćaju.

  -  Šta sa time... ja se ničega ne sećam. Znam da me Leo nagovorio da se takmičim sa njim ko će pre da popije deset piva. Normalno on je pobedio ali ja se posle toga ničega ne sećam. Znam samo onako kao kroz maglu da sam padao na stepeništu i da su Ena i Isidora zvale taksi i odvele me kod Isidore.

  - Da a meni su ceo stan demolirali. - tužnjikavo je to izgovorio Bogi, mada meni bi malo smešno, posebno zato što on nije dobro izgovarao slovo r.

  -  Znaš... Grof je hteo da uđe u veš mašinu i polomio mi je vratanca.

  -  Šta pričaš bre'?

  -  Da... nabio je glavu i sve do hramena se uguhravao u veš mašinu.

  -  Nemoj da pričaš... hahaha ... jao majko mila.

  - Jeste , jedva smo ga izvukli iz kupatila nije hteo da izađe. A Klint mi je izčupao luster.

  -  Molim!

  -  Izčupao mi ceo luster ostali samo kablovi, mnogo sam se tada naljutio na njega.

  -  Pa šta je njemu bilo.

  -  Ne znam svi su poludeli. Klint je hteo i da se bije. I njega smo smihrivali. Šta je to, ja sam naphravio žurku što idem u vojsku, da se lepo pozdhravimo i izljubimo a ne ono... hrazumeš.

  -  Razumem čoveče ... glupo skroz.

  -  Vidiš i sada hrazmišljam...

  -  Šta razmišljaš više... zato si i temperaturu imao, prekini više da bilo šta razmišljaš, opusti se čoveče , mnogo si napet bre' nešto, a sve u sebi to misliš ... kažem ti ... zato si imao temperaturu.

  -  A oću' opet da je dobijem šta misliš ? Taj film…da nemam ja to…

  -  Pusti film bre' ona je imala tu genetsku predispoziciju pa je dobila šizofreniju. I vidi... ti da imaš takve predispozicije, već bi lepi moj teško odlepio.

  -  Kako misliš?

  -  Pa jel' se sećaš kada smo bez razloga gutnuli dva esida odjednom.

  - Sećam se... jao kako je bilo dobhro.

  -  E vidiš, bilo ti je dobro ali da imaš predispozicije, razboleo bi se... ne bi te više nikada zakrpili... mozak bi ti eksplodirao.

  -  Misliš ?

  -  Znam.

  -  A jel' se sećaš kako smo tada gledali ptice.

  -  Sećam se a jel' se ti sećaš kako smo spasili devojku.

  -  Jao nešto se ne sećam ... ja sam samo gledao ptice.

  -  Gledao sam jednu devojku na stanici ...

  -  Da...

  - Znači gledao sam u nju i tačno sam predosetio da nešto nije u redu, da će se nešto dogoditi. Onda sam gledao sve oko sebe... bilo je rano jutro, mi smo bili na Banovom Brdu... neka sporedna stanica jel se sećaš toga ?

  -  Da... otprilike.

  -  Uh bre' samo si gledao ptice...

  -  Pa šta je bilo?

  -  Osetio sam u vazduhu problem. Na stanici je pored nas bila i devojka, izgledala je uznemireno. Ti si se odvojio malo od stanice i naslonio si se na trafiku. Pogledao sam da li ima još nekoga i video sam momka i neku babu, na par metara iza mene. Nije mi bilo jasno zašto osećam da će se desiti problem, ali tada se ispred stanice zaustavio beli mercedes, onaj stari gastarbajterski. U njemu proćelavi idiot. Gledam i vidim otvara susedni prozor, sa suvozačevog sedišta. Kada je otvorio prozor on je mahao devojci da uđe u kola. Pogledao sam devojku misleći prvo da se poznaju ali sam odmah po njoj video da nema pojma.ko je on.  Sva se ukočila i ćuti a on viče: "Ajde, ajde.. šta  stojiš... ulazi bre kad te zovem... " Gledam njega , gledam nju. Ona ne reaguje, gleda u njega širom otvorenih očiju i ne mrda. Ovaj kreten iz mercedesa izašao iz kola i čoveče… kada sam video nisam verovao očima. On nam je prilazio sa spuštenim pantalonama i gaćama. Jel veruješ ti to ... kako se bre’ toga ne sećaš.

  -  Pa sada kada mi phričaš ... kao kroz maglu i šta se ljutiš a ti kada si ceo autobus podigao na noge da nađeš svoj kofer , koji nisi naravno ni imao…

  - To je drugo... teška artiljerija ... i slušaj... prilazio je tako, sve mic po mic , smetale mu pantalone... tada sam shvatio da je pijan ko’ slon. Pogledao sam u tebe , pogledao u onog momka... niko ništa. I tada me spopade bes ... uh znaš kakav bes me napao ... " Šta je bilo magarčino matora bre' ... obuci gaće... mamu ti jebem, šta si izašo takav pred ljude ... debilčino jedna!!!" - kao da je neka zver vikala iz mene. On me pogledao pa se zbunio, ma čoveče, on kao da sve nas uopšte nije ni video ... samo je devojku snimio. "To je moja ćerka... ja imam pravo..." Neki bljutav glas iz njega. Ja sam prišao devojci i pitao je je da li joj je to otac. Devojka je drhtala celim telom kao prut. Neverovatno! Samo je tiho odgovorila ni ne pogledavši me, gledajući u onog majmuna. "Nije". Poleteo sam ka njemu i udario ga nogom u grudi. Prevrnuo se ko’ letva. Ali odmah je ustao i pobegao u kola i zapalio. I ti se brate mili svega toga kao kroz maglu sećaš a?

  - Kažem ti kao kroz maglu, moj trip su bile ptice... to su se tada ptice vraćale, bila su čitava jata i oblake sam gledao znaš kakve sam sve figure i znakove video.

  -  Idem da donesem još soka.

  -  Važi. 


IMG_20201020_194352_645




SWANS: "To Be Kind" 2014 / Best Albums Ever / post rock - experimeltal rock

Swans are an American experimental rock band formed in 1982 by singer, songwriter and multi-instrumentalist, Michael Gira. One of few acts to emerge from the New York City-based no wave scene and stay intact into the next decade, Swans have become recognized for an ever-changing sound, exploring genres such as noise rock, post-punk, industrial and post-rock. Initially, their music was known for its sonic brutality and misanthropic lyrics. Following the addition of singer, songwriter and keyboardist Jarboe in 1986, Swans began to incorporate melody and intricacy into their music. Jarboe remained the band's only constant member except Gira and semi-constant guitarist Norman Westberg until their dissolution in 1997.

Swans (band) From Wikipedia, the free encyclopedia


Amazon / Swans: To Be Kind - Import. Digipack




KANTARION - Najmoćnije Biljke - Planeta Zemlja - antidepresiv

 Kantarion je od davnina svuda u svetu poznata lekovita biljka. Danas su veoma popularni biljni preparati na bazi kantariona. Pored toga što imaju različitu primenu u lečenju bolesti i tegoba, preparati od kantarinoa koriste se i u terapiji depresije.

Pa ipak, nova studija iz Australije navodi da prirodno nije uvek i sigurno. Koristeći različite izveštaje o terapijama kantarionom, istraživači su otkrili neželjene reakcije slične onima koje se javljaju usled upotrebe antidepresiva fluoksetina (prozak): anksioznost, napadi panike, vrtoglavica, mučnina i problemi sa krvnim pritiskom.

Istraživanja pokazuju da kantarion može olakšati blagu do umerenu depresiju, ali je problem u tome što ljudi, verujući da prirodnim preparatom rešavaju sve probleme, stvaraju sebi rizik za veće probleme. Istraživanja pokazuju i da preparati sa oznakom prirodno ili biljno u sebi sadrže sastojke koji mogu imati loš uticaj na naš organizam, a medicinski radnici upozoravaju na moguće komplikacije kada se kantarion koristi sa nekim drugim lekovima.

Pogrešno je mišljenje da je sve što se nalazi u prodavnicama zdrave hrane totalno bezopasno i sigurno za naš organizam. Nedostatak svesti kod ljudi još uvek je veliki problem.

Kantarion kao Antidepresiv - Krstarica




Kantarion je prirodini najefikasniji antidepresiv i idealan je za poboljšanje raspoloženja. U zemljama zapadne evrope deci se prepisuje kantarion za tretiranje blažih oblika depresije, a dokazano je da njegova lekovita svojstva imaju sposobnost prodiranja do krvnomoždane barijere.

On pospešuje proizvodnju serotonina u organizmu. Neke studije su dokazale da koncentrati kantariona imaju jednako dejstvo kao i medikamenti farmakoloških antidepresiva.

Takođe, pored blagotvornog dejstva na stanaj depresije, kantarion jednako dobro utiče u smanjivanju osećaja anksioznosti, opsesivno-kompulsivnih poremećaja, pa čak i alkoholizma.

Ipak, imajte u vidu da ne smete prekoračiti unos koncentrata ove biljke. Neželjena dejstva mogu se javiti u obliku stomačnih tegoba, alergijskih reakcija, nemir i anksioznost.

U nekim ekstremnim situacijama može doći čak i do seotoninskog sindroma što uzrokuje konfuziju, halucinacije, groznicu i tremor.





Featured Post

Od svakodnevnice do svetlosne odrednice | Analiza dela: Đavo u okovima tame - Zorana Anđelković | Sebastian Sava Gor

  Od svakodnevnice do svetlosne odrednice Autor: Sebastian Sava Gor Zorana Anđelković pripada mlađoj generaciji domaćih autora, a do sada ...