недеља, 1. август 2021.
Best Albums Ever: Johnny Thunders & The Heartbreakers "L.A.M.F." (1987) punk, punk rock, rock & roll
субота, 31. јул 2021.
"Nisam Bio Tu" Autobiografski Roman. 1989-1992 - Beogead, Srbija, bivša SFRJ. | "I Wasn't There" Autobiographical Novel. 1989-1992 - Beogead, Serbia, former SFRJ | "Je n'étais pas là" Roman autobiographique. 1989-1992 - Beogead, Serbie, ex-RFSY
Sebastian Sava Gor………………
Sebastian Gorenjak , rođen 1971 u Beogradu. Završio Petu Beogradsku gimnaziju u
Beogradu i započeo studije prava koje uskoro napušta. Upisuje filmsku režiju na
BK Akademiji u klasi Slobodana Šijana. Piše poeziju i kratke priče od prvog
razreda srednje škole.
Izdao
prvu zbirku poezije 2007. godine. Naslov zbirke je “ POLJUBAC ŽENE ZMAJA” u
ediciji: “Gospođe iz Vinče” , glavni urednik knjige je Jadranka Ahlgren ,
Recezent Boško Mandić. Promocija knjige
održana je u SKC-u 2008 godine.
Drugu
zbirku, kratkih priča izdaje 2014.godine. Naslov zbirke je “NOĆ SLOMLJENIH
STRELA” u ediciji “Mrak Štampa”, glavni urednik je Sebastiajan Gorenjak,
Recezent Jadranka Ahlgren. Promocija knjige je održana 2014 u Leila Records, sa
koncertom, autorovog benda EX EX.
Treću
knjigu, autobiografski roman, prvi tom,
izdaje 2021.godine. Naslov romana
je “NISAM BIO TU”, roman se za sada nalazi u elektronskom izdanju.
Reditelj
je kratkih filmovova:
"Ubio sam Kurvu i Kurvinog Sina ! "
aka "I'll Kill Whore and Son of a Bitch " ( 2002)
"Poslovni Kontakti aka " Business
Contacts " (2003 )
" Dečko " aka " The Kid "
(2010)
Muzikom se bavi od 2008 godine I frontmen je
benda EX EX.
петак, 30. јул 2021.
NISAM BIO TU: " Zlo I Naopako” (Autobiografski Roman u Nastavcima 42 - Kraj Prvog Toma) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1991 godina
Zlo i Naopako
1992.godinu, pamtim kao zbirku krvavih i
užasnih događaja koji su zauvek dali strašan pečat istoriji. Hronikom o
predhodne dve godine imao sam imao nameru da podsetim kako je došlo do sukoba u
bivšoj SFRJ. Sada kada se taj sukob razvio u veliki, besni i krvavi rat više
nemam potrebu da se zadržavam na detaljima, iako su detalji veoma važni,
dešavali iz dana u dan, to ostavljam istoričarima i njihovoj savesti. Momenat
kada su sve "velike sile" koje su nadzirale i podsticale dešavanje na
ovim prostorima napokon "bacile karte na sto", vodi u razmišljanje
šta će se dogoditi na osnovu onoga, što se već odigralo, dogovorilo i
pripremilo za godine koje slede. Kako to
danas iz ovog ugla vidim sve što je moglo krenuti naopako je
"iskoristilo" tu priliku i po zlu je naopako i krenulo. Čovek ne može
videti daleko ako ne vidi prvenstveno ono što je ispred njega. Tako da sam
morao dobro da sagledam sebe i svoje okruženje da bih uopšte shvatio, kako-tako,
šta se dešava.
Što se mene tiče, moram da priznam da sam ja
narednih par godina bio poprilično izgubljen.
Osećaj opšte šizofrenije nije se smirivao u meni. I dalje sam hvatao
sebe u najdubljim senkama beogradskih ulica, često samog, kako naprosto lutam,
puno puta bez određenog cilja, kao u začaranom krugu, gde se svaki novi
dan, dočekvao u "rupi". Ipak
moje traganje za istinom, koja je jednog trenutka, tako mi se činilo, nestala,
uopšte pitanjem, šta je to istina, se na kraju isplatilo. Istina je lek za
pomirenje sa samim sobom i lek za pomirenje naroda koji su se zakrvili. Suočiti
se sa istinom je jako teško.
Rata je već uveliko besneo, na ekranima smo
gledali monstrume, koji se šetaju i slikaju sa očima i ušima, zadenutim o
kaiševe, bili smo svedoci, najbrutalnijih vatrenih okršaja i masakra. Vreme
koje je nastupilo je bilo vreme zla, stradanja, nemaštine, raspadanje, ne samo
države, već i svakog sela. Država jeste bila mrtva, ali ljudi nisu nikada bili
življi. Jedni su dobrovoljno odlazili u rat, nacionalizam se pretvorio u
otvorenu mržnju prema onome ko ne misli isto, drugi su sve to iskoristili da bi
se obogatili, ostalima, ogromnoj većini, ostaju slike tuge i ratne pustoši. Rat
između dojučerašnje ujedinjenih i bratskih naroda se pretvorio u jedno od
najkrvavijih poprišta u istoriji ovih prostora. Teške godine, godine laži,
prevare, izdaje, beznađa, straha, godine krvi i mučeničke smrti, godine
razaranja i propasti. Sve se srušilo kao “kula od karata”, životi, snovi, sva
radost je nestala. Više nije bilo osmeha na licima. Te karte i ta kula nisu
bile naše, mi se nismo kockali, mi smo želeli da se ne raspadnemo, ali karte i
kocka, nisu bile u našim rukama, bili smo gledaoci igre koju su igrali sa nama.
Opet, verovao sam, da sigurno postoji skrovište i “tajni grad”, koji sam
delimično sam stvorio. Verovao sam i u to da postoji i onaj koji je karte za
sve nas zajedno napravio, verovao sam ali tada još nisam znao kako i na šta
tačno trebam biti usmeren. Verovati je za početak bilo dovoljno.
Svaki čovek,
donekle, zna šta je dobro a šta zlo, ali ih sve teže raspoznaje. Mentalno
osakaćen, dakle perceptivmo neupotrebljiv, emotivno nestabilan, čovek
budućnosti, sve manje želi da liči na sebe, tako da se sa njim sve lakše
manipuliše. Pitanje istine, ličnih sloboda i prava, će ostati jedno od
najslabijih tačaka, kada su u pitanju ne samo ovi prostori u pitanju, već će na
tom ispitu u budućnosti padati mnogo veći narodi.
Lično sam
ignorisao i izbegavao da učestvujem, raspravljam i uopšte razmišljam o zlu i
otrovu koji se nalazio oko mene. Nastavio sam, sam. Davo je odneo šalu, gde ću
ja nastaviti da se šalim i da se igram. To će sve imati svoju cenu. Ako se ta
cena plati, postoji mogućnost da se čovek vrati na svoje mesto. Ja sam
tinejdžera, tj. sebe, iz tog vremena dao, kao primer mladog čoveka, koji nije
želeo da ratuje, čoveka, koji je jednostavno želeo da se “noćna mora” završi i da se dogodi nešto
što bi vratilo lepotu, u naše živote. Nisam bio svestan da je zaista počela
“nova-stvarnost”, “novi svetski poredak”, novi vek, novo doba, gde će se u
borbi za opstanak, naći i na globalnom nivou, sve najvažnije vrednosti našeg
dosadašnjeg poimanja života. Treba se boriti i ništa ne treba zaboraviti. Treba
oprostiti i treba se pomiriti. Ono što se dogodilo, ukoliko je loše, nestaće
samo po sebi, ukoliko se sami “preumimo”,
pokajemo. Treba oprostiti i treba
se pomiriti. Treba učiniti još puno sa onim što je ostalo.
четвртак, 29. јул 2021.
Best Albums Ever: Faith No More - The Real Thing (Full Album) - alternative, thrash metal, funk, hip hop, rap metal, progressive rock, synthpop, carousel music, hard rock
NISAM BIO TU: " Idiot Ili Bog” (Autobiografski Roman u Nastavcima 41) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1991 godina
" Idiot Ili Bog”
Film Aleksandra Petrovića "Majstor i
Margarita" sam gledao pre nego što me je Bogi pozvao da odgledamo film još
jednom, iz razloga što će posle biti otvorena tribina za razgovor o filmu, gde
će učestvovati i sam Aleksandar Petrović, lično. Sedeli smo u foajeu DKC-a i oporavljali se od
oštrog vetra koji nam je išibao lica i zategao kožu. Crvene udobne fotelje i
vinjak su bili udoban način da se malo opustimo pred film.
U sali nije bilo puno ljudi. Film je počeo i
završio se. Na binu je izašla ekipa ljudi, reditelj, filmski kritičar, neki
filozof i žena psihijatar. Diskusija je počela i svodila se na odnos dobra i
zla, totalitarnog režima, slobode umetnika i na pitanje ljubavi.
Još uvek nisam imao odnos sa hrišćanstvom ali
bez obzira na to bio sam među onim gledaocima koji su imali pitanje. Čekao sam
svoj red.
Kada je
filmski kritičar završio i odgovorio na pitanje čoveku iz publike na odnos
totalitarnog režima i umetnika, po njegovoj oceni, građanina drugog reda, ja se
odvažih i postavih pitanje. Pitao sam zašto je u filmu Hristos prikazan kao
idiot tj. umobolnik, neke vrste i da li je kao prototip za stvaranje karaktera,
bio "Idiot" F.M. Dostojevskog. Činilo mi se da bi pitanje bilo zanimljivo za
dalju diskusiju. Do tada se razgovaralo o moralu, estetici, odstupanju ili
praćenju samog romana, ljubavi, o
prirodi zla. Pitanje se ticalo, po meni, najsmelijeg detalja u rediteljskom postupku
Aleksandra Petrovića I Romain Weingarten-a, a po scenariu Amedeo Pagani-ja, u
toj italijansko-srpskojh koprodukciji.
Imao sam
čast da mi odgovori sam reditelj, Aleksandar Petrović, reditelj filmova,
Skupljači Perja, Seobe, Tri, scenarista filma, Banović Strahinja. Rekao je prvo
da mu je drago što je postavljeno jedno zrelo pitanje koje se tiče zapravo samo
filma a ne i knjige i gde je sloboda građe karaktera možda najviše izražena u
liku samog Hrista, gde zasluga zaista mora se priznati ide Dostojevskom i
njegovom "Idiotu".
- Trebali smo prikazati karakter sasvim
različit od ostalih, trebao nam je prototip čoveka koji je nevin u odnosu na
svet koji je oko njega. Jedan takav čovek, kome Pontije Pilat može reći: "
Ne vidim krivice u tebi..." morao je biti apsolutno bezazlen sa odgovorima
koji su toliko čisti i prosti da se o njima ni nemože protivrečiti. Ja sam tip
takvog čoveka video u "Idiotu". - Aleksandar Petrović je odgovorio na
moje pitanje.
- Možda bi se trebali zapitati zašto bi jedan
"bezazlen" i nevin čovek čistog srca i misli morao biti
"Idiot" i to je zanimljivo za analizu karaktera? - dodao je filozof.
- Mislim da čovek čistog srca ne mora nužno
biti idiot ali svakako, on mora na neki način, biti čovek koji jednostavno ne
vidi ili nije sposoban da vidi zlo. - psiholog se dodao na reči filozofa.
- Slažem se. - zaključila je žena psihijatar.
U razgovor se uključi i stariji čovek iz
publike, duge, sede kose i brade.
- Dobro veče. Reći ću iskreno i sa
poštovanjem, cenjena gospodo, ali ni meni se ne dopada kako je oslikan naš
Gospod. - on upotrebi ovu reč za Hrista. - Prvo Gospod nije ni dve reči
progovorio sa Pilatom, jedino što mu je rekao je, da carstvo njegovo nije sa
ovog sveta i da jeste da bi u tom slučaju i vojska njegova bila sa njim i
drugo, kada ga je Pilat pitao da li je car Judejski on mu je samo odgovorio:
" Ti reče", ni reči više nije progovorio sa Pilatom, po sva četiri
iskaza, jevanđelja. - videlo se da je ovom čoveku malo neprijatno što se upušta
u razgovor sa ovakvim umnim ljudima ali on kao da nije izdržao ovo da ne kaže.
- Da gospodine, svakako... ali u ovom romanu
u kojem između ostalog i fantastika ima dosta veliku ulogu, sam pisac, Bulgakov
a po njemu i reditelj i scenarista filma dopuštaju sebi da tumače Hristov
boravak pred Pilatom kao jedan dramatični čin , svakako pogodan za
tumačenje.
- Razumem ja to gospodo - nastavio je čovek
malo slobodnije - ali bez obzira mislim da ne bi trebalo rasplamsavati maštu
nad onim što nam je dato kao pisani vodič za našu duhovnu i telesnu borbu kroz
život. Nalazim da je to jednako ako bi eto uzeo za primer jednu običnu knjigu
recepta i u njoj dobar recept, ali mi se
u tom receptu, što-šta ne dopadne, pa umesto badema, stavim kikiriki, pošto badem nismo mogli naći... eto mislim da
tad nemamo pravu tortu već nešto sasvim nešto drugo a to znači da nam u tom
slučaju recepti ne trebaju već da mi smatramo da ćemo po svome. To mislim da
važi i za ovaj životni recept koji nam je dat u Novom Zavetu, čoveka sa Bogom,
koji se prenosi već vekovima takav kakav jeste a slovo jedno u njemu ne bi
trebalo da bude promenjeno.
- Mi nismo mislili na to kao Vi... - obrati
mu se Aleksandar Petrović - ... mi smo imali na umu da gledaocu a kao i
Bulgakov čitaocu, približimo taj odnos, Pilat i Hrist, to je svakako jedan od
bitnijih momenata u istoriji ljudskog roda i zapravo parafrazira ono što je
Bulgakov i naglašavao... totalitarni režim naspram istine.
- U tom slučaju totalitarni režim nije dobio
odgovor na to šta je istina, iako imamo reči Gospoda upućene učenicima svojim:
"Ja sam put, istina i život". Pilatu na pitanje "šta je
istina" nije odgovorio a opet totalitarni Pilatov, Rimski režim oslobađa
optuženog ... ne vidi krivca u njemu i daje prostom narodu da mu sudi.
- Da, postoje tu mnoge varijacije na temu,
moglo bi se još puno toga reći, hvala Vam puno na pitanju i da li ima možda još
neko nešto... - filmski kritičar je malo ubrzao.
Meni pade na
pamet ponovo Dostojevski pa postavih pitanje:
- Još jedna stvar u vezi karaktera ... da li
ste se možda dvoumili između "idiota" i Aljoše Karamazova , pošto je
Aljoša i samom Dostojevskom bio čin oslikavanja čoveka zaista neiskvarenog i
nevinog kako kažete?
- Aljoša, da Aljoša... ali Aljoša je bio
kaluđer...
- Monah... dobaci stariji čovek.
- Da, monah... pa iskreno više mi se dopao
"idiot". - nekako mutno završi Petrović.
Još par
osvrta a nakon toga se ekipa sa “stejdža”, zahvalila gledaocima i specijalnim
gostima. Ovime se završio razgovor o
filmu i romanu "Majstor i Margarita". Ja u to vreme nisam razumeo u
potpunosti sedog čoveka koji je učestvovao u razgovoru ali mi se sviđao njegov
stav. Podrazumeva se i o romanu i o knjizi bi mogli puno da govorimo i ovo
iskustvo mi je zaista dragoceno. Malo sam bio izgubljen kada smo izašli iz
sale.
- Šta je? - upita me Bogi.
- Ništa malo sam pod utiskom razgovora.
- Ne brini se nisi ispao idiot. - Pogledah Bogija koji se dobrodušno smejao svojoj šali.
среда, 28. јул 2021.
The Best Of Ska Music | ska | rocksteady | reggae | 2 Tone | jazz ska | pop ska | punk ska | core | spouge | christian ska
уторак, 27. јул 2021.
NISAM BIO TU: “Špijun Na Odmoru” (Autobiografski Roman u Nastavcima 40) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1991 godina
Špijun na odmoru…
U Knez Mihajlovoj ulici, nalazio se nekada
restoran "Zagreb". I danas je tu neki lep moderan i veliki restoran,
sa baštom ispred i svakako je ukusnije i luksuznije mesto, nego što je to bio
"Zagreb". Ta kafana je bila stecište kojekakvih ljudi, najviše
alkoholičara raznih zanimanja. Duvanski dim i karirani stoljnjaci na
jednostavnim drvenim stolovima su bili deo neke opšte atmosfere. Lično nikada
nisam voleo tu kafanu ali je zato Leo voleo. Odgovarala je njegovom
senzibilitetu i on se tu osećao domaćinski. Kakve je rupe taj čovek znao da rade
do jutra, to je bilo zaista za upitati se šta je sa njim.
Bilo je veoma hladno veče, spremala se još
hladnija noć.
Ušao sam u
kafanu i pogledao ima li neki slobodan sto a da nije puno izložen, videh dva
tri do prozora koji su gledali na Knez Mihajlovu.
Seo sam
spreman da naručim piće i dočekam Lea. Konobar me je posetio za desetak minuta.
Naručio sam četiri piva. Dva za mene, dva za Lea, ovde je trebalo juriti
konobara da te udostoji svoje posete za stolom gde sediš. Kada je doneo pivo,
konobar je tražio odmah da platim i gledao me je krajnje podozrivo. Dao sam mu
novac i ostavio mu bakšiš. Kada je shvatio da je dobio nešto para i za sebe on
napravi najkretenskiji izraz lica koje je pokušavalo da se osmehne.
Puno je tu
bilo fizionomija za razmatranje. Pravi cirkus. Meni se pogled zadrža na
"atrakciji" kafane, čoveku koji je bio dosta mlađi od mene ali je
imao Ppogeriju, vrlo retku bolest, brzog starenja. Ta deca ne žive dugo, od
trinaest do sedamnaest godina. Gledao sam u njegovo lice koje je izgledalo kao
da ima šezdeset godina a pritom je ipak izgledao ne kao starac već kao neki
mali vanzemaljac. Genetska mutacija je dala užasnu kombinaciju. U stvari ono
što se suprotstavljalo njegovoj naboranoj koži je tinejdžerska građa i oči. Oči
najviše. Njegov pogled je bio bistar i nevin, shodno i godinama u kojima se
nalazi. Nikada ga nisam video da dugo mirno sedi, uvek je prilazio stolovima
drugih i nešto je osmehujući se pričao. Znao je ljude sa kojima priča i oni su
znali njega. Iz mojih pomalo zanesenih misli prenu me glas dubok i srdačan.
- Slobodno?
Ispred mog
stola je stajao čovek sa svojih tridesetak godina, pristojno obučen u crnom
kaputu, belom vunenom džemperu i farmericama.
- Čekam
druga. - odgovorih.
- Dok
ne dođe ako smem par minuta dok se ne oslobodi neki od stolova? - ljubazno i
kulturno je pitao stranacc.
- Dok
ne dođe da, nema nikakvih problema.
Lice ovog
čoveka bih mogao i danas da prepoznam kada bih ga negde sreo. Jake crte lica,
kosti izražene, brada i vilica nekako kockasta, velike tamne oči, jake obrve,
visoko, nekako malo ispupčeno čelo i crna jaka kosa. Preplanuo, kao da je došao
sa letovanja.
- Oće konobar ovde?
- Teško ali možete ga pozvati.
- Nemoj Vi... Bogdan. - on mi pruži široku
šaku kako bi se rukovali. To je bila ruka radničaka, koža suva i žuljevita.
Bogdan nije
hteo da čeka da se konobar smiluje da ga poseti već ustade i pozva ga. Pozvan
konobar je došao odmah.
- Dupli viski bez leda.
- Oprostite gospodine ali nemamo viski.
Bogdan ne
reče ništa i za sekund spusti glavu, pa ponovo pogleda konobara.
- Konjak?
- Ima konjaka... takođe dupli? - konobar je
bio ljubazan.
- Ako imate i viskija onda ne mora konjak. -
Bogdan se nekako nasmeja kao trbuhozborac.
- Kako
molim? - konobar se zbunio.
- Šalim
se malo...
- Da...
takođe ne... već dupli...konjak. - konobar se namršti i ode.
Sipao sam
sebi ostatak prvog piva u čašu. Bogdan se nasmeja glasno i pogleda u mene
očekujući neku reakciju. Naviknut sam bio na delikatnije šale tako da ostadoh
mirnog lica.
- Ti si poprilično kul... sigurno ti je već
to neko rekao... - on me pogleda ispod oka - a kako se zoveš...ne reče ili
nisam čuo.
- Sebastian.
- A, pa lepo ime... po nekome od rođaka ili
po ciganjski. - on se opet nasmeja samom sebi.
- Po pradedi.
- E to je već pedigre... Slovenac, pradeda
mislim...
- Francuski vojnik koji se oženio u Sloveniji
i ostao tamo da živi.
- Imaš li rođaka tamo?
- Da. - već mi je bilo malo muka od svih ovih
pitanja ali nisam imao izbora sem da ćutim. Leo se još nije pojavljivao.
- Pa šta ćeš...sada će biti gusto sa tim
našim republikama…
- Misliš da može bude gore? - ovo me je već
zanimalo.
- Jesi ti učio u školi o logoru u Jasenovcu?
- Da, ali to je bilo...
- Šta je bilo... - prekide me on kao da je
naslutio glup odgovor. - nije to ništa bilo, to jeste, velika je razlika.
- Ne razumem.
- Znam ali priseti se malo, prvi svetski rat
je izazvan ovde, počeo ovde, na ovim prostorima, slažeš se?
- Mogu da mislim tako.
- Misli... a drugi svetski rat je produžetak
prvog... šta o tome misliš?
- Ima logike.
- Vidiš... a početak trećeg svetskog rata
ponovo odavde? - on napravi sumorno i ozbiljno lice.
- Kakvog
trećeg svetskog rata i iskreno ja politiku slabo pratim...
- Ne, ne nemoj se ljutiti... nostalgija je
ubica... pričamo…
- Gde nađe usred ovakve situacije u zemlji da
se vratiš?
- Nisam se vratio, poslom sam došao ali to je
nebitno, drago mi je da mogu da pričam sa nekim mladim čovekom ovde, mogao sam
i onog tamo da pitam za sto - on mi ukaza pogledom na starog pijanca preko puta,
koji je za stolom sedeo sam i maltene spavao. - dragi moj dečko, kada budeš
ustao od stola imaćeš sigurno šta da pričaš a meni dođe nekako... drago da
podelim sa nekim sve ovo, znaš... a moram da pazim sa kim delim , ti kao
potpuno neutralan ne možeš ništa i da hoćeš.
- Ne razumem baš. - u sebi pomislih:
"Daj bre čoveče reci već jednom šta hoćeš" - govorio je do sada, kao
u zagonetkama i ja mu ipak rekoh, to što sam mislio, malo blaže. - Bogdane,
preko mog imena do trećeg svetskog rata... široko to čoveče… šta?
- Nadao sam se da ćeš tako reagovati...
vidiš, kada sam rekao treći svetski rat, mislio sam na sasvim novu metodu
vladavine svetom, način na koji se manipuliše ljudima, način na koji se ratuje
i još puno toga. Ovde će dragi Sebastiane biti krvavo i nastaće prve male
nezavisne državice otcepljene od jedne jake, velike i suverene države koja je
imala svoje mesto i ugled u svetu ma kakva ona bila. Sada će Hrvati ponovo
imati državu. Bosna će imati državu, Slovenija, Makedonija, Vojvodina,
Kosovo... sve će ti to biti male države pogodne za manipulaciju od strane onih
kojima to treba.
- Kome, Amerikancima i Rusima?
- Ne, ne Sebastiane, ne njima, oni će se isto tako raspadati u deliće veruj
mi... i Evropa i Treći Svet... svi će kao po receptu imati ovakav problem. To
treba ljudima koji drže novcem svet u šaci i nema ih mnogo... a ko su to ne
znam ni ja iako me dobro plaćaju.
- Šta kažeš... ko te plaća.
- Sebastiane ja sam špijun... - on to reče i zagleda mi se u oči, pomislih
u trenutku da nije pandur, koji se zavitlava samnom, da bi me na kraju izveo
napolje i pretresao, imao bi šta da nađe, postade mi neprijatno ali on to
primeti.
- Ne, ne... nisam ja opasan za tebe... - on
se okrenu i pozva konobara glasno. - Mrzi me da ga jurim naokolo a hoću i tebe
da častim ... gde je taj koga čekaš?
- Ne znam, napolju je užasno, možda mu
iskrsao neki problem... zašto? - sada sam postajao sve sumnjičaviji.
- Nebitno... kada dođe tvoj drug ili ko već
ja ću te pozdraviti. - shvatio sam šta je hteo da kaže i bi mi malo lakše.
Konobar je
prišao.
- Dva dupla konjaka. - reče on ni ne pitavši
me šta ću piti.
- Danas je čovek siguran samo ako je dobro
naouružan ali ne više pištoljem... neće biti nikakvog nuklearnog rata...danas
je najsnažnije oružije informacija... ko ih najviše ima taj najbolje profitira.
Više nije bitno ni ko je predsednik države, ni ko je premijer vlade, niti koja
stranka je na vlasti. Došlo je do toga da se sistematski gradi sasvim novi
svetski poredak, a da bi se on izgradio, mora se srušiti stari. Ni novac više
neće postojati ovako u papirima, niti će zlato vredeti, nešto sasvim drugo se
planira i ostvaruje. Mnogo je i stanovnika na Zemlji, ni to im ne odgovara i za
to će se pobrinuti ali ne toliko puškama koliko nevidljivo, bolešću, virusima i
Boga pitaj čime sve ne. Tehnologija...
samo ono što sam kao predloške video, dostiže naučnu fantastiku sa našeg
sadašnjeg poimanja.
- Kakava tehnologija? - zanimalo me je.
Bogdan me podseti na časopis "Treće Oko". Zašto je ovaj čovek rekao
da je špijun? Kakav špijun? Za koga radi? Zašto je seo baš pored mene?
Bogdan nije
odgovorio na moje pitanje, video je da sam podigao ruku ugledavši Lea kako
ulazi u kafanu posle skoro sat vremena zakašnjenja.
Bogdan na
iskap popi svoj konjak i podiže se. Pruživši mi ruku reče:
- Dobar si ti momak... ostani takav i biće
sve ok.
On brzo
ustade od stola i zaputi se ka vratima.
Leo je
zadihan seo.
- Izvini... kasnim puno... dokačio sam se sa
ćaletom nešto, bezveze skroz... ko je ovaj čovek što ustade kada sam ušao.
- Nemam
pojma.
- Šta, seo onako?
- Da rekao je da je internacionalni špijun.
- Jao majko mila... hahaha... špijun, ni
manje ni više, pa šta kaže?!
- Kaže da je ovo kod nas samo početak
građenja Novog Svetskog Poretka.
Bogdana sam video tada i nikada više.
Featured Post
Sebastian Sava Gor: O Dostojevskom: "Život kao roman - roman kao ispovest"
ФЈОДОР МИХАЈЛОВИЧ ДОСТОЈЕВСКИ: ЖИВОТ КАО РОМАН, РОМАН КАО ИСПОВЕСТ Фјодор Михајлович Достојевски (1821–1881) је један од „најгенија...
-
Љубичасти крак светлости сваке ништавности у нама Кратке приче већ дуго привлаче посену пажњу читалаца, а када се у њима нађу модерни еле...
-
Понекад, када човек пожели да се врати суштини, да се одмори од буке и вештачког света, који све више личи на сцену без глумца, најбољи на...
-
Lex Orandi, Lex Credendi ( Закон молитве је закон вере ) Изрека "Lex Orandi, Lex Credendi", потиче из ране хришћанске традиц...



