субота, 19. јун 2021.
Top Tracks: Billy Mahonie - Topic / Post-Rock
петак, 18. јун 2021.
NISAM BIO TU: "Iz krajnosti u krajnost…" (Autobiografski Roman u Nastavcima 13) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
"Iz krajnosti u krajnost…"
Naša raspojasanost u svojoj bahatosti, je do
izvesne mere, znala za granicu ali to je uvek bilo zaustavljanje tik do
“bodljikave žice”. Nekada je
prevazilazila sve mere ali to je bio jedinstven način ponašanja, ne krimogenog,
već više šminkersko-pankerskog”, sa velikim akcentom na ljut sarkazam. U svom
krajnje ekscentričnom ponašanju prednjačili su Igi i Grof. Oni su nekada, kada
nije bilo akcije, po čitav bogovetni dan smišljali kako da zabave sami sebe.
Grof je dva tri puta nedeljno išao u neko amatersko pozorište i nešto glumatao.
Igi je takođe imao veliki dar za glumu ali mu nikada nije padalo na pamet da
bilo šta u vezi toga uradi. Imao je svoje planove, jasno zacrtane, koje je kasnije ostvario. Njih
dvojica su najviše vremena provodili kod Igija u stanu. Voleli su da sede goli
iz čistog egzibicionizma što bi podrazumevalo da sablažnjavaju svakog gosta
koga bi primili. Navikao sam na to. Imao sam kod Igija svoju staru kucaću
mašinu i dok su oni snimali spotove sa televizije ja bih za to vreme kuckao,
obučen. Ja se nisam skidao, nisam imao takvu vrstu potrebe. Voleli smo da puštamo strašno glasnu muziku.
Ta muzika se čula ć na pedesetak metara od Igijevog stana. Komšiluk je ludeo,
ali niko se nije usudio da pozove
policiju. Jedanputa se jedan od komšija usprotivio i jedan dan je pesnicama
udarao Igiju na vrata. U stanu smo pored Igija bili Duki, Grof i ja. Jao kakav
je šamar dobio komšija od Dukija. Odmah se smirio i otišao kući. Nije pozvao policiju.
Drugi put, mira nije imao, bračni par, u zgradi naspram Igijeve. Njihov prozor
je gledao na Igijevu spavaću sobu. Grof je nešto čačkao po sobi kada odjednom,
ko' grom, puče prozorsko staklo i prava pravcata, strela za lov, ulete i zari
se u zid iznad Grofa. Zapravo da se Grof u jednom trenutku nije sagnuoo da
dohvati neki časopis, strela bi ga pogodila i prepolovila. Koliko je Grof tada
imao sreće, izbegao je sigurnu smrt. Toliko smo bili ljuti da smo mi pozvali
policiju a dok policija nije došla sasipali smo kamenjem metalne šalone iza
kojih se u svom stanu, sakrio bračni
par. Policiji smo dali izjavu. I komšije su dale izjavu. Ispostavilo se da je
profesionalni luk nategla supruga. Igija
su pitali hoće li da podnese krivičnu prijavu, to se smatralo oružanim napadom.
Odgovorio je: "Ja gospodo trpim udarce i okrećem drugi obraz." Grof
je pao u travu i valjao se po njoj. Ja sam bio u pidžami.
- A jeli momci jel' sa vama... ovako... sve u
redu. - upita stariji pandur, mlađi je samo posmatrao.
- Malo vinjaka gospodine valja se ... jel' da ?
- odgovorio je Idi glasom aristokrate.
- Pa ovako... momci ... u redu malo, ali vidite
mogao je neko... ovako... da strada.
- Gledaćemo da vodimo računa o našim komšijama.
- zaključio je Igi mirno.
Gledali smo
policijska kola koja su izlazila iz ulice, Grof im je mahnuo. U tom trenutku
pade jedan od šalona koji smo unakazili i gromko zveknu o beton. Grof uze
veliku kamenčinu i razvali komšijama
prozor. Iz njihovog stana ništa, grobna tišina i mrak.
Šta da Vam kažem. Grof je voleo i veliku
nuždu da vrši širom otvorenih vrata.
- Da osetite
.. da...da, eto to smo mi! - tako je govorio sa šolje svaki put.
Pokušao sam da do sada približim čitaocu neke
ljude sa kojima sam proveo jedan, ne mali, deo svog života, pisao sam o Saletu,
Leu i Igiju. Nadam se da sam u ovome koliko-toliko uspeo. Četvrti je čovek,
koga u ovoj mojoj maloj istoriji već poznajemo kao - Grofa.
Za predhodnu trojicu sam napomenuo da su u
pitanju ličnosti specifičnog, tačnije rečeno ekscentričnog karaktera. Za Grofa
to ne mogu da kažem. Grof je oduvek umeo da dobro menja svoje duboko slojevite
karakterne maske, sa racionalnom, proračunatom i njemu jasnom potrebom. Jedna
od onih koju je izuzetno voleo je upravo maska ekscentrika. Ipak kod njega je
to bila samo maska, što mislim da je dobro. Njegovo ponašanje i izraz su često
bili u suprotnosti sa njegovim duhovnim stanjem. Svojim ponašanjem je kod ljudi
koji ga nisu dobro poznavali uspeo da sebe predstavi kao najneuobičajenijeg,
apsolutno čudnog čoveka. Sa veoma origanlnim i duhovitim odnosima u raznoraznim
situacijama uspevao je da snažnom voljom nametne mišljenje o sebi kakvo je
želeo. Od prilike do prilike. Od društva do društva. Tamo gde je trebalo biti
poverljiv ili ponizan, on je uspevao da bude takav. Kada je trebalo biti
odlučan i vredan on nije bežao, stajao je pred izazovom. Kako je uopšte bilo
popularno bilo biti "ekscentričan", on je to opet na najoriginalniji
način rešio. Prezirao je
"kolektivnu ekcentričnost", ali je svakako želeo da bude
"luckast" i originalan na svoj način. Oružje mu nije bila frizura ili
garderoba, nasoprot, oblačio se sasvim obično i "neobavezno", ali je
svojim mišljenjem, ispadima i postupcima, snažno skretao pažnju na sebe, do te
mere da ga i danas najbliži prijatelji iz osnovne škole zovu "Ludi
Grof". Kako je vreme prolazilo i kako je njegova svest doživljavala
promene tako se i on u skladu sa time menjao.
On I ja smo se upoznali na glup način. Važio sam za najopasnijeg i najnezgodnijeg
dečaka u čitavoj osnovnoj školi. Kod veoma strogog direktora, koji je stvari
umeo da rešava i teškim šamarima, sam bio u svesci zapisan na prvom mestu kao
pretnja školi. Pored mog imena u zagradi je stajalo - borilačke veštine.
Zbornica je bila nemoćna, moje znanje (do osmog razreda sam pročitao više od
stotinu romana) je bilo takvo da jedinice nisam dobijao. Svakako to je svaku peticu svodilo na četvorku
i trojku. Ipak morao sam da pazim da
stvari ne odu nikada predaleko. Agresivno ponašanje u sedmom i osmom razredu,
je kako se iznenada pojavilo, tako iznenadno i nestalo, već u prvom srednje.
Grofa lično nisam poznavao, znao sam samo da
je njegovo odeljenje iz suprotne smene, bilo superiorno, kada je košarka bila u
pitanju. Njegov mlađi brat je išao samnom u smenu. Imao sam običaj da kada sam
suviše gladan uzmem užinu onome ko se nađe pored mene, nije bilo bitno koje je
godište. Decu mlađu od jedanaest godina nisam dirao. Dogodilo se tako da je
Grofov brat upravo hteo da zagrize svoju kiflu sa viršlom, kada mu je nestala
iz ruke. Uzeo sam dečaku užinu i pojeo. Odmah sutradan posle škole videh kako
mi prilaze četvorica visokih momaka, petog momka, Grofa, video sam sakrivenog u
pozadini iza njih.
Spreman sam bio da se borim sa svima. Nije
došlo do toga, zamolili su me da ne otimam više užinu tj. da ne diram Grofovog
brata. U razgovoru se ispostavilo da je "diran", još nečiji mlađi
brat. Ja obećah da ta dva dečaka neću dirati. Posle sam se raspitao ko su ta
deca pošto nisam znao kako izgledaju. Obećanje sam održao.
Nije čudno da u tom periodu života dva
"neprijatelja", postanu iznenada prijatelji. Preko Maksa koga sam
ranije upoznao, pomirio sam se sa Grofom. Naše prijateljstvo nije odmah i
naprasno buknulo. Trebao je da prođe period upoznavanja i preispitivanja da bi
nas dvojica počeli jako blisko da se razumemo. Tu je trebalo vremena i
strpljenja.
Odmah posle osnovne škole i Grof i ja
upisujemo 4-tu Beogradsku Gimnaziju. Ja je ubrzo nakon par nedelja napuštam
shvativši da to nije mesto za mene. Par stvari je uticalo da se ispišem iz
4-te. Moj izgled tada, nije bio u skladu sa decom sa Dedinja. Svi su bili
šminkeri, ja sam bio mračna strana šminkeraja. Ne znam kako to lako da opišem
ali probaću. Dok su oni nosili 501 leviske, starke ili adidas patike, original
La Costa, Robe Di Kappa maice, ja sam dolazio u školu sa belim, dva broja većim
pantalonama, koje su visile sa mene, uvek sa košuljama dugačkih rukava i
sakoima opet broj veći od moje veličine. Kosa mi je bila kratka i nakostrešena.
Sve to je sa mene visilo i najverovatnije je izgledalo veoma čudno, pošto su me
na "zub" odmah uzeli i profesori i učenici.
Na velikom odmoru mi je prišao Grof.
- Vidi...ovi oće da te biju, svi zajedno,
mnogo ih nerviraš a i Tanju spominju nešto... najbolje da dva, tri dana, ne
dolaziš u školu.
- Ne mogu tako... ne mogu da dozvolim da
misle da sam pička. Nema šanse... sutra ću sigurno doći...jel' možeš ti nešto
tu da uradiš, postao si dobar sa Fredijem?
- Ništa... nema šanse, potpuno su odlepili,
ne znam koji im je kurac.
- Dobro... nešto ću smisliti već.
Posle škole
prišao mi je jedan od organizatora neprilike.
- Budi sutra u ovo vreme na terenu...imamo
nešto da raspravimo.
Pade mi na
pamet da odmah tu na licu mesta od njega napravim kašu ali se suzdržah.
Te večeri
sam otišao da tražim neke momke iz kraja. Našao sam ih ali odgovor koji sam
dobio je bio suviše jednostavan, sumnjao sam da ću dobiti pomoć.
Sutradan
pred izlazak na teren, bio sam već poprilično uzrujan. Ne zbog batina već zbog
toga da moja gordost i samoljubivost ne bude poljuljana. Grof je zauzeo
poziciju neutralnog posmatrača. Svi muškarci iz smene su izašli na teren i
čekali su mene. Sunce je zalazilo, sumrak koji se spuštao je ušao i meni u
srce. Osvrćući se oko sebe tražio sam društvo iz kraja. Nije bilo nigde nikoga.
Rešio sam da se popnem do terena pa šta bude bilo biće. Prilazio sam polako,
čekala me je već sumrakom pokrivena čitava gomila. Stao sam na teren.
- Jesi ti hteo da muvaš Tanju ?
- Ne ja sam završio sa Tanjom odavno.
- Ma nemoj ona kaže da joj dosađuješ.
- Ona kao i vi nema druga posla.
Skinuše mi i
uzeše ranac. Gomila me je okružila. Čekao sam ko će prvi da krene, odlučio sam
da udaram direktno u grlo, u jabučice. Nogama sam hteo da se okrećem i petama
da "skinem" koga god, potezi su mi već bili u krvi, uz puno znoja sam
ih savladao još od petog osnovne.
U daljini
pod lampom ugledah i Tanju, bivšu devojku koju sam napustio na kraju osnovne
škole. Stajala je sa zlobnim smeškom na ustima. Drugi pogled dohvati Grofa koji
se izdvojio iz kruga, posmatrajući scenu, praznog izraza lica. Čuo sam
došaptavanje u gomili, opšti žamor i neke povike. Tada videh Maksa. Držao je
cigaretu u ruci, uzimao dim po dim i izduvavao ga je momcima iz 4-te u lice.
Odmah zatim videh Bracu i Vesu. Kakav teret mi je pao sa srca. Sledeći prizor
je takođe bitan. Video sam u daljini Petra, najopasnijeg od svih ljudi koje sam
tada znao. Visok metar i devedesetpet, čovek koji se kasnije pretvorio u mašinu
za ubijanje, je stajao izvan gužve sa prekrštenim rukama. Njega sam veče pre
toga tražio i našao u luna parku, zamolio sam ga da mi pomogne. Došao je na
teren sa još sedmoricom, to je bilo sasvim dovoljno i previše za četrdeset
učenika 4-te gimnazije. Puno njih je u 4-toj već čulo za njega. Ustuknuli su i
vratili mi ranac momentalno. Još jedan pogled na Petra, stajao je onako kako mu
ime znači, kao stena. Pored njega videh Grofa kako mu nešto priča. Petar je
gledao ravno, posmatrajući situaciju. Ubrzo se šminkeraj rasčisti. Vraćali smo
se kući Užičkom ulicom. Ogromna radost mi je zgrčila srce, usporih malo hod
kako bi se odvojio od "sedmorke".
Velike,
vrele suze mi počeše kao kiša kapati iz očiju.
Nitter by PussTheCat / Sebastian Sava Gor @sebastianexex
TOM WAITS: "Swordfishtrombones" (1983)
"Tom Waits, in full Thomas Alan Waits, (born December 7, 1949, Pomona, California, U.S.), American singer-songwriter and actor whose gritty, sometimes romantic depictions of the lives of the urban underclass won him a loyal if limited following and the admiration of critics and prominent musicians who performed and recorded his songs. Born into a middle-class California family but enamoured of the bohemian lifestyle depicted in Beat literature, Waits lived in his car and in seedy Los Angeles hotels as he embarked on his career. His raspy vocals, delivered in his signature growl, evoked the late-night atmosphere of the smoky clubs in which he first performed in the late 1960s. Drawing on jazz, blues, pop, and avant-garde rock music, he combined offbeat orchestrations with his own piano and guitar playing and stream-of-consciousness lyrics that reflected the influence of writers Jack Kerouac and Charles Bukowski....Tom Waits American singer-songwriter
четвртак, 17. јун 2021.
NISAM BIO TU: SKC - Stdentski Kulturni Centar” (Autobiografski Roman u Nastavcima 12) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
SKC - Stdentski Kulturni Centar
Studentski Kulturni Centar, poznat kao
"SKC" je takođe bio jedan od prostora gde se odigravao gradski život.
“SKC” je tada imao veliku prostoriju unutar same zgrade namenjenu za koncerte,
manju prostoriju za manje popularne bendove, veliku baštu gde se leti montirala
bina, tako da su se i tu održavali koncerti. Pored toga ta zgrada je imala i
prostore za slikarske izložbe i književne večeri. Bašta je inače bila puna
svakodnevno, sve do posle ponoći. Posle škole smo silazili do SKC-a, tamo
ostajali do nekog vremena i posle toga odlazili na Akademiju. Neki put kada bih
išao, po-podne u školu, pre škole bih odlazio u baštu i tamo učio. Puno bogatih
dešavanja je pružao SKC. Sećam se jednog od poslednjih upečatljivih susreta
tamo.
Igi i ja smo sedeli na spratu gde je bila
sala za koncerte. Sala je preko puta nas je bila zatvorena ali šank je radio.
Plato, ispred koncertne dvorane, je veliki i bilo je dosta gostiju.
- Jeli jel’ ono Vd bre' - upita me Igi. Ja
sam bio okrent na drugu stranu i nisam ga video , kada mi je Igi skrenuo pažnju
ja pogledah i zaista ugledah Ivicu. Bio je to, tada već teško bolestan, Ivica
Vdović, poznatiji kao Vd, bubnjar beogradskih
bendova "Suncokret" , "Katarina Druga" i "Šarlo
Akrobata”. Kada smo ga videli on je već
postao legendarno ime vezano za tada jugoslovenski, srpski i uže, beogradski
rock ali nažalost i za tada sablasnu i tešku, novu bolest – “sidu”. Vd je
prestao da svira 1985.godine, te godine je testiran i bio je prva osoba u
tadašnjoj Jugoslaviji koja je registrovana kao pozitivna na HIV. Umro je od
AIDS-a, 1992.
- Da čoveče, to je on. - nekako sam se
obradovao, nisam ga poznavao ali ono što je uradio, bilo je više puta slušano,
sa moje strane.
- Ej’ vidi, čovek sedi sam i sve prazno pored
njega. - primetio je Igi. - Ajde idemo da ga pitamo da sednemo sa njim.
Stvarno, par
stolova oko Vd-a je bilo prazno, tada primetih da ceo plato bulji u njega. Kao
da kugu ima, tako su ga gledali. Znali smo od čega je bolestan i znali smo kako
se bolest prenosi. Taj čovek je spuštene glave, sedeo sam , pogled mu je bio
odsutan, tužan. Na sebi je imao dve trenerke, bilo je leto, ne znam da li je
hteo da izgleda deblji ili mu je bilo hladno. Prišli smo i pitali ga da li
možemo da sednemo sa njim. On se mutnim pogledom zagleda u nas.
- Naravno da može. - na licu mu zaigra tihi
osmeh.
Sedeli smo
sa njim dva sata. Pričao je neprekidno. Sećao se vremena kada je svirao ali
nije puno o tome pričao. Potpuno svestan toga da će umreti konstatovao je samo
da čoveku mnoge stvari počinju da dobijaju pun smisao tek kada shvati da više
neće učestvovati u njima. Nije se plašio smrti. Konfuzno se prebacivao sa teme
na temu. Pričao je o stvarima koje su bile njegova najlepša sećanja. O nekom
putu van grada, nekoj šumi, veličanstvenoj lepoti te šume, o tome kako se tu
izgubio, uplašio i kako su ga jedva našli. Uopšte, najmanje je govorio o
muzici, gradskom životu i onome što je radio. Njegova sećanja koja nam je tada
ispričao najviše su bila vezana za ljude koje je voleo. Ispričao je kada je
prvi put razbio glavu, kada ga je napustila neka devojka koju je voleo.
Prebacivao se zamišljen, na svoju ranu prošlost da bi se odmah posle toga
vraćao u sadašnjost. Pričao je o onima koji su ga napustili kao i onim retkim
ljudima koji su ostali pored njega. Dosta je spominjao samoću i to da mu ona
možda najteže pada. Na kraju je rekao da je vreme da krene u bolnicu.
Pozdravili smo se i rukovali. Rekao je:
- Momci hvala na vremenu.
Taj čovek, koji
je kao senka ustao i otišao a opet kao da je i dalje sedeo sa nama za stolom
nas je ostavio bez reči. Navikli smo da se brutalno ponašamo prema stvarnosti,
ne razmišljajući o posledicama. Vd je i sam tako živeo ali njegova tadašnja
samosvest i ljubav prema životu nas je porazila. On je čitavom svojom naizgled
konfuznom pričom u stvari slavio život a približavao se smrti. Nije bio besan,
nije bio očajan već prijateljski raspoložen i potpuno srdačan. Sve to se dalo
videti u tom pogledu koji mogu i danas osetiti na sebi.
Ivica se
upokojio nepunih godinu dana posle našeg susreta, 1992. godine.
This Mortal Coil / Album: "Blood"
СПОНТАНО САГОРЕВАЊЕ
Из предговора:
"...У 72 приче, колико се сакупило у три дела ове зирке, дато је можда једно од најтурбулентнијих путовања у човекову подсвест у последње време у домаћој књижевности..." - Јелена Дилбер
NOĆ SLOMLJENIH STRELA
Iz Predgovora:
"...MEGALOPOLIS III
Mister anonimus, stanovnik velegrada, ponovo medju nama – kratke priče”Noć slomljenih strela” Sebastijana Sava Gor-a
Anarhizam se danas modernizovao a urbani buntovnik konformizovao. Svetska revolucija nije uspela, ostalo nam je da sami vodimo svoje bitke a ostao nam je i andergaund (underground). Pred nama je jedan andergraund opredeljen mlađi beogradski pesnik, rok muzičar i pisac, Sebastijan Sava Gor, koji nam u ovoj svojoj seriji kratkih priča pripoveda o urbanizovanim ambijentima Megalopolisa III, megalopolisa nužnosti, za razliku od futurističko-tehnicističkog Megalopolisa I, megalopolisa želje – Metropolisa, Frica Langa (Fritz Lang, 1890-1976), nikad ne ostvarenog, i Megalopolisa II - tepih-urbanizacije iz šezdesetih godina prošlog veka koja je obećavala “posao i stan za svakog”, ali neuspešno, što se kasnije uspostavilo i kao utopija. Andergraund je ovde važan kao jedini nastavak ideja o Svetskoj /modernoj/ revoluciji, nastalih na zdravoj osnovi Spenserovog konzervativnog anarhizma (Herbert Spencer 1820 –1903) sa krilaticom: “The Man versus the State / Čovek protiv države/”, a koji se takođe nikad nije realizovao kao “naivan”. Dok su se u medjuvremenu pojavile ideje o globalizaciji sveta i društvu bez države, ovaj umetnički pravac, mada naizgled globalistički, zapravo je jedini ostao anarho-podrivački i ima za krajnji cilj da podrije sve društvene sisteme, aparature i establišmente, bilo koje vrste, pošto ih smatra za prodate i pokvarene..."
***
Review of the book – Sebastian Sava Gor: “The Night of Broken Arrows”, Belgrade, 2014
This collection of short stories explores the figure of the urban man today. The text analyzes contemporary urban existence and shows that, in these stories, the modern urban man is quite different from the one found in Megalopolis I / Metropolis by Fritz Lang — the megalopolis of desires — as well as from the urban man of Megalopolis II, marked by mass urbanization since the 1960s, an urbanization of disappointment.
The conclusion is that today we live in a Megapolis with a cult of fun and games, and that the writer stands in opposition to it — fighting for more nature and a more natural way of life: within oneself, in everyday life, and in love.
Free PDF - MEGALOPOLIS III Jadranka Ahlgren
Iz Predgovora:
„...da je na Zemlji sve racionalno, ništa se ne bi ni događalo...“
- Fjodor Mihajlovič Dostojevski
Objektivna neracionalizacija je postala opšta pojava i u tom smislu egzistencija je ugrožena.
Tražeći, kao hodajući kroz mrak, autor uspeva da iracionalno, nadrealno, podsvesno, lično i kolektivno nesvesno, osvetli i da kroz sopstvenu prizmu, realizuje specifičnu i novu lingvističku formu, nov, literarni stil, kojim nam. predstavlja zbirku poezije, tako otvoreno slikovitu, bez poređenja, koketiranja, sa bilo kakvim
autoritetima, koja postavlja jako bitna pitanja, prvenstveno pitanja koja se tiču naše zajedničke egzistencje.
Na veoma jedinstven i snažno poetičan način, Sebastian Sava Gor uspeva da pretvari nadrealno u egzizstencijalno.
*
Poljubac Žene Zmaja: "Gospođa Okean" | The Kiss Of The Dragon Woman "Lady Ocean" | Le Baiser de la Femme Dragon : « Dame Océan » / | poetry | poezija | poésie
The author's translation is in English and French
Poljubac Žene Zmaja
"Gospođa Okean"
"U vremenu i trenutku u kome iskrice žudnje ostaju bez odgovora, ali ne i same. One lutaju i svetle po tami zadate egzistencije. Zbog toga autor Sava Gor naslućuje da žena ima krila i da on sam mora smoći snage da poleti ka istinskoj stvarnosti. Tamo, gde zatičemo slike lude zemlje kojom putujemo, glavu koja se okreće na sve strane i kaže – Jedni bez drugih ne možemo. Moramo iznajmiti snove i dozvoliti da kroz tamne ruke propuštamo sveopšte veselje, jer je u dubini okeana tajna strašna, ali i stvaralačka. Naravno ovakve vizije ugovor su izmedju autora i pesničkog dela, izmedju muškarca i žene, toplog i hladnog. Prepravljanje sveta, ovako bezdušnog, mora započeti u nama samima uz sugestiju da rascep preokrenemo ka spajanju....Iz Recenzije: Boško Mandić
Gospođa Okean
Ludom zemljom putuješ,
Glavu na sve
strane okrećeš,
Kako si gipka...
Tako vatreno stojiš, tvoj pogled,
Daruje reči...
Poklanjaš se svetinji,
Znaš sebe sa
svih strana,
Shvataš gorku
bol u grudima...
Darovao bih ti poklon, svakako nežan,
Da bude deo
tvog tela.
Sunčanom srećom sada se igraš,
Ponekad se setno okreneš,
Čuješ jecaje u
daljini,
I ponovo
potvrdiš,
Da jedni bez
drugih, ne postojimo...
Dobra Knjiga - Poljubac Žene Zmaja
The Kiss Of The Dragon Woman
среда, 16. јун 2021.
NISAM BIO TU: "Noćni Klub: “Akademija-Rupa-Republika” (Autobiografski Roman u Nastavcima 11) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
Noćni Klub: “Akademija-Rupa-Republika”
"Akademija" tj “Rupa”, kako smo je
tada skoro svi zvali ... noćni klub
smešten u podrumu Fakulteta Likovnih Umetnosti u Beogradu. Velika mračna
prostorija gde se odigravao veliki i bitan deo mog života. Tamo sam, tada, proveo
puno više vremena nego bilo gde. Iz dana u dan, osim ponedeljka je taj noćni
klub bio jedino mesto gde je reč "underground", imala svog smisla.
Pre neki dan je izašao članak u elektronskom časopisu o Akademiji sa
intervjuom poznatih redara Vite-ćaleta i Bilje-džudistkinje. Vitu sam poznvao i
dan danas ga sretnem neki put. Izuzetan i srdačan čovek, nikada mi nije pravio
problem da uđem u klub. Bilju znam još puno pre Akademije, to je devojka iz
kraja, uvek srdačna i nasmejana i na svoj specifičan način duhovita. Tačno je
sve što je Vita govorio za e-novine. Za redara to je bio jako težak posao. Sama
činjenica da je dole bilo malo treznih ljudi je dovoljna sama za sebe. Ipak, naletao
sam i na druge redare koji su umeli da
me vrate sa ulaza, tako da sam brzo preduzeo mere. Čim sam dobio ličnu kartu,
popunio sam formular , platio i podigao člansku kartu za nedelju dana. Zbog mog
konstantnog prebivanja dole, neki od redara su najverovatnije mislili da sam student,
tako da posle nekog vremena više nisam člansku kartu ni pokazivao. Par godina
posle, više nisam ni ulaz plaćao. Mislim da sam to i zaslužio.
Kada sam prvi put sišao niz te stepenice i
ušao u prostoriju gde je šank, ugledao sam suncobran, pravi šareni suncobran.
Ispod suncobrana je na platnenoj stolici za plažu sedeo čovek sa debelim
brkovma u kožnoj jakni i prodavao žetone za flipere. To je bio Uča, zanimljiv,
dobroćudan čovek. Prvo sam gledao ljude
koji su dole postali “inventar”, da bi za samo par godina i sam postao isto.
Bilo je puno “inventara”. Jedan od
blesavo pijanih i stvarno čudnih ljudi koje sam odmah tamo video bio je starac,
dugačke bele brade i sa retkom dugom slamastom kosom, gde je dominirala
ćela. On
je uvek sa dve tri flaše piva u zagrljaju igrao sam za sebe, namigivao
ljudima koji su pored njega prolazili, neke je gurkao, puštajući glasove koji su pre ličili na
životinjske krike, nego na ljudski glas. Taj neverovatani čovek je bio Lubarda,
slikar I profesor, koji je takođe tu svako veče u klompama, igruckao, skakutao i pljuvao ljude po klubu.
Klub je
živeo, ljudi su bili tu. Ipak klub je mogao i da odnese život. Opisaću kratko
dva slučaja, jedan je vezan i za mene. U prvom slučaju, je čovek izgubio život.
Čuo sam da je muzika stala i da se gore na vratima odigrava tuča. Ubrzo zatim
čuo sam pucanj. Ljudi su naglo krenuli prema vratima. Sačekao sam malo da ne
upadnem u veliki talas gužve. Kada sam stigao na gornju platformu na mestu iza
naplatnog "boksa" ležalo je u krvi telo mladića. Krv se nije dala preskočiti, patikom sam
dodirnuo gustu, masnu, bordo tečnost. Kasnije smo doznali da je pucao redar.
Nikada nisam imao predstavu o tome šta se tamo dogodilo tada , sve do eto tog
intervjua, gde sam idvojio neke
autetične detalje. Slikar i tada redar,
Vita, tu napominje: " To vreme je bilo veoma teško. Sve gori momci su se
pojavljivali na vratima. Sve više je policije bilo u civilu. Ljudi su bili
strašno frustrirani, agresivni, nesrećni i očajni. To se osećalo iz dana u dan.
Tih devedesetih godina smo imali tuče svaki dan. Agresivnost je bila uvek na
kritičnom nivou. Ljudi su počeli da se plaše za sebe i druge. Oni koji nisu
bili dovoljno jaki i sigurni u sebe su počeli da nose oružje. Tako je nažalost,
jedan naš kolega počeo da nosi pištolj, a to se nije završilo dobro. Ljudi sa
vrata prvo moraju mentalno da budu stabilni, ali to nije uvek slučaj, posebno tada. Svedoči za novine i redar
Đorđe: “Pazi, to je bilo otprilike ovako; ja sam sišao dole, bila je zatvorena
kasa, a neko je pravio sranje u kojem su učestvovali i redari. Tri četiri
dečaka su pravila sranje i nekako je opalio pištolj. Vita je takođe
prokomenatarisao taj događaj: “ Taj redar je isto bio u strahu i ubacio je
metak u cev. I nije ga vratio u okvir nazad pošto se sve završilo, sve pretnje
i sva gurkanja. Oni su ih izbacili iz kluba i otišli su. Ali metak je ostao u
cevi. Nakon nekog vremena, taj dečko se
vratio da se raspravi sa njima zašto je izbačen. Tu je opet proradio adrenalin,
ovaj je izvadio pištolj, ali je taj metak ostao u cevi. Kažu da je bilo
samoopaljenje…” To je zaista bio
tragičan i nepotreban pečat koji je klub dobio.
Drugi slučaj
koji se dogodio ranije je vezan za mene.
Dakle ,
istina je da su na Akademiju počeli sve više da dolaze ljudi koji nemaju veze
sa takvim načinom života i većinom su dolazili da bi dilovali , provocirali i
pravili nered. Ulazili su sa sakrivenim oružijem i tukli bez razloga koga su
stigli.
Stajao sam sa Bogijem na poslednjoj platformi
stepeništa i gledao šta se dešava u dugačkom hodniku kluba. Primetio sam da
izbija svađa i odmah velikom brzinom sledila je tuča. Redari su momentalno
reagovali, strčali su niz stepenište i odvukli su iz kluba trojicu mladića u
šarenim trenerkama.
- A
šta im je ono ispalo? - pitao me je Bogi.
- Nemam
pojma… ne vidim ništa…. - rekoh mu.
- Pa
ona cevčica ... ček malo... - Bogi je
sišao i podigao sa poda nešto nalik na metalnu hemijsku olovku.
- Ne
znam šta je to. - gledao sam u metalnu cevčicu dok je Bogi obrtao i čačkao.
Tada odjeknu
pucanj. Direktno meni ispred nosa zazvižda metak i napravi lepu rupu u zidu
iznad nas. Bogi baci metalnu napravu daleko od sebe. Ja ga pogledah :
- Mogao sam da poginem sada. - rekoh tiho i
zapanjeno.
Rupa koju je
metak napravio još uveke se nalazi u tom podrumu. Mogao sam prst da gurnem u
nju.
Ovakve stvari se tamo, skoro nikada do devedesetih, nisu dešavale. Stanje u društvu je počelo da se ubrzano menja, to je uticalo na sve. I ljudi su počeli da brkaju stvari. Sve manje je bilo onih koji su u klub dolazili da stvarno uživaju u muzici koja setamo puštala, gde je “Akademija”, jednom prilikom je proglašena i najboljim klubom tog tipa u Evropi. Ali kako je tržište počelo da zahteva i razliku u žanrovima tako su počele i tematske večeri, alternativne, dark ili elektronske večeri. Time su se određene “ekipe”, smenjivale a time sam vremenom počeo tamo da viđam sve više nepoznatih ljudi. Koncerti su se sve slabije organizovali. Klub se širio ali je po meni na neki način na taj način i gubio. Prostorija koju su bendovi koristili za snimanje demo ali i ozbiljnijih snimaka, je takođe pretvorena u deo kluba. Na svom vrhuncu u pravnoj borbi za taj proctor, klub je prestao da postoji. Za vreme njegovog postojanja tu je održano zaista jako puno koncerata, klub su oslikavali i to stalno osvežavali, najinteresantnijim grafitima, sami slikari. Oni su tu, osim na taj način, mogli da zarade i radeći na šanku, garderobi ili prodavajući karte. To je prvenstveno bila jedinstvena i mala komuna odabranih ljudi, prvenstveno umetnika, slikara, muzičara i pisaca ali na žalost kako je vreme prolazilo sve to se pretvorilo u pitanje imovine i prava na profit od kluba. “Akademija” je i dalje “Akademija”, ali kao javni prostor za studije. U svom podrumu u toj zgradi student više ne smeju da prave žurke i tako sebi olakšaju školarinu.
***
"Klub koji će postati Akademija osnovan je 1961. godine i bio je prvenstveno klub studenata likovne akademije. Slikar Milovan DeStil Marković je 1982. godine promenio njegovu koncepciju i nazvao ga Akademija. Tada je ovaj klub postao diskoteka u kojoj se puštala savremena rok muzika, mesto avangardnog klupskog zvuka i centаr stvаrаlаštva аlternаtivne, umetničke, muzičke i intelektuаlne scene. Ubrzo stiče kultni stаtus i znаčаjnu ulogu u formirаnju, promociji i аfirmаciji urbаnog i kosmopolitskog duhа Beogrаda...
Klub Akademija – središte avangardnog zvuka u Beogradu
San smešnog čoveka - F.M. Dostojevski | Audio knjige na srpskom
Dead Man: A Film By Jim Jarmusch (Music From And Inspired By The Motion Picture)
уторак, 15. јун 2021.
NISAM BIO TU: " Par godina ranije…" (Autobiografski Roman u Nastavcima 10) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
Par godina ranije…
Držao sam
Video-klub. Trebao bih možda pravilnije reći, mojo otac je držao video-klub,
dok sam ja išao u školu. Ipak, stizao sam da odgledam filmove, napišem nešto o
njima i “plasiram” ih dalje, ja sam bio mladi gazda. Video-klub je otvoren još
dok sam pohađao osnovnu školu i smatram se, zajedno sa mojim ocem, jedniim od
pionira ovog posla koji je kasnije prevazišao sva moja očekivanja I “preko
noći” se transformisao u ništa. Ovaj fenomen od posla, zaslužuje malo pažnje
ali ću se na to vraćati nasumično. Od kluba sam imao dosta novca. Odlučio sam
da kupim Vespu. To je bio ozbiljan motor od 250 kubika, tamno plave boje. Ipak
na ulici su u to vreme vozači automobila gledali na motor kao na bicikl. Često
sam slušao zvuk sirene iza sebe, što je bio znak da se pomerim sa strane, iako
sam bio brži od mnogih automobila koji su me preticali. Gledao sam da vozim
oprezno.
Bogi je
proveo najviše vremena na Vespi sa mnom. Leteli smo iznad grada i zavlačili se
u najrazličitije, egzotične delove Beograda. Voleli smo da lutamo Senjakom i
Dedinjem. Možda nikada ne bih video neke
zabačene , stare uličice grada da nije bilo tog motora. Ovaj motor mi je dosta
pomogao da stignem i obiđem najrazličitija dešavanja koja su se odigravala
jedna za drugim u to vreme u Beogradu. Nije bilo predaha…
Van grada
sam vozio malo ali sećam se jedne divne vožnje do Novog Sada, koja nije bila
vezana samo za to što sam prvi put išao do tog grada motorom. Veličanstven
osećaj. Vozio sam polako i razgledao predele koji su iskrsavali ispred mene. U
to vreme, bio sam teći srednje, sam u Novom Sadu, imao devojku. Nina je uveče predložila da odemo na probu
"opasnog" benda, to su joj prijatelji i ona im je prognozirala veliki
uspeh. Otišli smo na prob"Obojenih". Marijana me je upoznala sa
članovima benda i u nekoj dosta velikoj, malo zabačenoj prostoriji su počeli
probu. Nakon pola sata sam rekao Nini da
je ovo loša imitacija "Discipline" i želeo sam da momentalno
napustimo prostoriju. Svoje mišljenje sam kasnije promenio. "Obojeni
Program" je postao naš popularan rock bend, koji je u međuvremenu izgradio
svoj autentičan i dobar zvuk.
Nina i ja
smo na Vespi dočekali jutro na obali Dunava. Divno purpurno jutro u društvu
galebova.
Dosta puta sam pomenuo do sada muziku, kao
nešto sa čime sam živeo. Mislim da muzika nije samo ono što čovek, baveći se
tom vrstom umetnosti, stvori. Muzika postoji i u tišini. Muzikom diše priroda.
Čudim se ljudima koji pridaju ogroman značaj tome što je Betoven napisao sinfoniju
gluv. Kako? Pa Betoven je muziku u svesti imao a rukama je pisao. Rano sam imao
želju da se i sam bavim muzikom. Maks, Grof, Bope i ja smo u prvom razredu
srednje škole osnovali bend i nazvali ga "Ex Ponto", pročitao sam
tada te Andrićeve poetične i teške zapise, koji su na mene ostavili veliki
utisak. Svirali smo u staroj Bope-voj kućici. To nije dugo trajalo. Nakon toga,
mene je sve do početka ovog veka, ta strast za stvaranjem muzike, napustila. I
ne samo to, naprosto sam počeo da na muzičare gledam sa određene
"visine". Što sam više tih ljudi upoznavao, razumeo sam, pogrešno svakako, da oni svojom
neobrazovanošću i neki izuzetno slabe inteligencije ne mogu i neće, ništa –nikada,
“dublje shvatiti”. Ponašao sam se gordeljivo i podsvesno
ljubomorno sam pristupao tim ljudima, sve
dok neki od njih nisu postali moji jako dobri prijatelji. Oni su svirali ja sam
pisao i sanjao o tome da snimim svoj prvi dugometražni film, kratkih sam snimio
nekoliko. Prošlo je desetak i više godina a ja sam za to vreme sedeo sa
slikarima i eto muzičarima po najrazličitijim klubovima i kafanama i bio
"stound" ko' kamen. Kada sam već na ovoj temi opisaću još jedno
zanimljivo veče iz perioda kada sam bio drugi razred srednje škole. Moja tadašnja devojka Ena me je pozvala kod svoje najbolje drugarice
Isidore. Divne su bile Ena i Isidora. Ena mi je napomenula da će kod Isidore
doći njen dečko, Zokac. Zokac je inače važio za jednog od najprivlačnijih mladića
u Beogradu. Tako da je Isidora bila veoma ponosna na njega, iako je i sama bila
devojka stvarno retke lepote. Ona se hvalila Zokcem i govorila je kako će on biti na plakatima grada i kako
će njegov bend biti popularniji od svih Jugoslovenskih bendova zajedno.
"Eto
još jedan muzikant..." - pomislio sam grubo ali i znatiželjno. Zokca do
tada nisam poznavao.
Voleo sam da
upoznajem nove ljude. Od kada progledamo susrećemo se sa nečijim očima. Za
vreme odrastanja, školovanja, preko posla, ulice, od mesta za društveni život
do novih komšija mi neprekidno upoznajemo ljude. Neki od tih ljudi
predstavljaju u našim životima nešto važno, dok druge ne smatramo toliko bitnim
i vezanim za naš život. Uprkos tome mislim da nevidljiv i neraskidiv lanac
povezuje naš život sa svakom osobom koju susretnemo u životu, idem do te mere da
smatram da je bitan i onaj naizgled najnebitniji susret, pogledom u prolazu. Do
te mere mogu uticati ti susreti da oni rađaju najneverovatnije ishode.
Kod Isidore
sam pored Zokca zatekao i njegovog druga T-a, njega sam video tada i više
nikada. Zokac kaže da već dugo živi u
Kanadi. Interesantan je Zokac. Čvrsto
muževno lice mladića, vedrog i nasmejanog. Obučenog lepo i moderno. Crna kosa,
gde je svaka dlaka bila na svom mestu i pogled dubok, ispod isto, tako tamnih,
jakih obrva. Inteligentan i vizionarski raspoložen momak. Pale su mi na um
Anine reči o njegovoj slavi. Pomislio sam tada da je ovakav čovek sposoban za
to. Puno toga se ostvarilo, njegov bend, jeste jedan od najoriginalnijih
srpskih, tada jugoslovenskih bendova. Za samo par godina nakon toga, on, njegov
bend sa još nekoliko bendova iz Beograda, uspevaju da stvore potpuno novu
muzička scenu. Njegove zbirke poezije su dobro prihvaćene, dok njega, na neki
način, danas neki ljudi, smatraju
"ikonom" urbanog života i rock&rolla, devedesetih godina.
Isidora i Ena su spremile laganu večeru. Zokac
i T. su spremili desetak “sprava” punih “šita”. Naše druženje se pretvorilo u oblake, obojene
najrazličitijim bojama, pune ludog smeha. Odlazili smo daleko da bi se vraćali
nazad i analizirali najsmešnije sitnice. Završilo se tako što sam na kolenima,
lajao i režao kao pas na Enu, opominjući je tako da trebamo da idemo u krevet. Isidora je imala dosta veliki stan. Ena i ja
smo dobili zasebnu sobu, Zokav i Isidora odoše u neku drugu sobu a T. je zaspao
u dnevnoj sobi.
C O C T E A U - T W I N S / B L U E - B E L L - K N O L L
Featured Post
SHE IS A MOVIE STAR (It Catches Fire) – A Dark Psychological Novel by Sebastian Sava Gor
This blog post will appear in English only. The reason is straightforward: my blog statistics indicate a growing number of views from the...
-
Љубичасти крак светлости сваке ништавности у нама Кратке приче већ дуго привлаче посену пажњу читалаца, а када се у њима нађу модерни еле...
-
Понекад, када човек пожели да се врати суштини, да се одмори од буке и вештачког света, који све више личи на сцену без глумца, најбољи на...
-
Lex Orandi, Lex Credendi ( Закон молитве је закон вере ) Изрека "Lex Orandi, Lex Credendi", потиче из ране хришћанске традиц...











