четвртак, 1. јул 2021.
Post Rock Mix: "I'm Strong But I'm Tired" / YouTube Chennel - Worldhaspostrock / postrock
NISAM BIO TU / "Devedesete ili Ja" (Autobiografski Roman u Nastavcima 22) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1990 godina
Devedesete ili Ja
Ono što su donele godine koje su sledile,
malo ko je mogao da predpostavi. Gledajući iz ove pozicije, trideset godina
kasnije, puno toga mi je jasnije ali najverovatnije će mnoge stvari ostati još
uvek pod isvesnim velom laži, sakrivene. Tada se desilo nešto što je važilo za
sve. Lično mišljenje i stav su ugušeni. Poslednji krik koji je tada čuo ceo
svet je bila “Nirvana”. Posle ovoga, u punom smislu toga šta je značio a po mom
skromnom mišljenju, “rock&roll”, je nestao. Umetnost nam ni danas ne pruža
sve odgovore ni u jednoj svojoj oblasti, ma koliko god to nekom zvučalo previše.
Dogodilo se to da je na najrazličitije moguće načine, poredak stvari koje su
trebale da se promene, uticao na svaku ličnost koja je živela na planeti.
Kolektivna podsvest je jako zanimljiva stvar za izučavanje. Što se toga tiče, Beograd je bio epicenter,
udara koji će, opet po mom mišljenju, opet uticati na čitav svet a svedoci smo
toga da se naknadni potresi odigravaju i danas . Na žalost to vreme bezvlašća, pokušaja da se
ostane na brodu koji tone, rodilo je još više zla, najmračnijih odnosa i
uticaja, tako da u poređenju sa time "krik istine" izgleda
smešan. Osakatila nas je masa ljudi bez
obraza, bez svesti o bilo čemu, prljava, gadna gomila matorih i mladih lopova, prevaranata svih vrsta, kriminalaca, ubica,
makroa, lažnih mesija, sve lošijih političara. Kao i sve i kultura je trebalo
da bude uništena. Sve je maltene zamrlo, a
rodio se "turbo- folk”. Uz tu krajnje degradirajuću muziku, opasnu
za svest, najgori ološ je deci u osnovnim školama počeo da servira opijatske
derivate i supstance jeftinije od užine. Počela je vladavina laži, koja
uništava sve pred sobom. Takva vrsta laži uvek živi na senzacijama, koje
odzvanjaju u glavama građanina gde on postaje nesposoban da misli, logično i
svojom glavom. Trebalo je uništiti sve i
spolja i iznutra. Osakatiti radnika i seljaka, građanina, umetnika, bilo kakvog
neistomišljenika. Oni koji su bili zadovoljni svojim izborom danas su to što
jesu. Ta ideologija je donela rat u ratu. Rat na granicama i rat na ulicama.
Devedesete?!
Bilo je malo izabranih, svesnih ljudi koji će nakon svega, makar neke pojedince,
narednih generacija, možda uspeti da osveste, kako bi mogli da nešto povrate i
krenu da ponovo stvaraju i grade u našoj zemlji. Šteta je velika, nanošena je
sistematski puno godina i veliko je pitanje kada će u svesti većine pojedinaca
biti ispravljena.
*
Povukao sam svoja dokumenta sa Pravnog
Fakulteta u Beogradu. Ne znam zašto sam taj Fakultet uopšte i upisao. Kod kuće
su mi govorili da ću teško upisati filmsku režiju i da to nije posao za mene,
da treba biti "ajkula", kako bi u tom svetu opstao. Sve sam to uzeo u
obzir ali sam pokušao. Tri puta sam pokušavao, dva puta pao i treći put sam,
već u to vreme "zakucan", zakasnio na prijemni. Odustao sam od
državne Akademije i kao treći na listi upisao sam filmsku režiju na BK
Univerzitetu u klasi Slobodana Šijana.
U vreme kada
sam se ispisao sa Pravnog Fakulteta sam želeo da izdam svoju prvu zbirku
poezije. Enina majka je otvorila svoju izdavačku kuću i dosta vremena sam
proveo sa njom i nekim Krsmanovićem, pesnikom i alkoholičarem, koji je trebao
da bude moj recezent, njemu se posebno svidela moja poezija. Jedanputa je u
zanosu, analizirajući jednu od pesama, što je nalazio bitnim, da se svaka pesma
dobro analizira i da se uz to dobro i popije. Tada je jednom, u zanosu mlatarao
rukama po vazduhu i pljuckajući dok je pričao naprosto je pao sa stolice unazad
i zviznuo temenom o parket. Bio je u nesvesti par minuta, polivali su ga vodom
a ja sam mu lupao što jače šamare. Došao je k'sebi nakon desetak minuta.
Izvinjavao se, puno se izvinjavao i završio je tako što je zaspao na trosedu. Enina
majka ga je volela, nije mu ništa uzela za zlo.
Kako se
stanje u zemlji sve više zaoštravalo Enina porodica je rešila da napusti
zemlju. Knjiga koja je več ušla u pripremu za štampu je povučena, izdavačka kuća
zatvorena. Ena je otputovala kod rođaka u Ameriku, njena majka, ubrzo zatim je
otišla i preselila se u Francusku. Enini roditelji su bili razvedeni, oca joj
nikada nisam upoznao i šta je bilo sa njim ne znam. Taj rastanak nije puno uticao
na mene. Naš odnos je tada već bivao nekako suvoparan. Drugi pokušaj da izdam
svoju poeziju je prilika gde sam trebao da razgovaram sa R-tom, to je bio mlad
čovek koji je studirao književnost i do koga sam došao po preporuci Zokca.
Projekat se zvao "U vozu za Diznilend" i ta mala ali vredna zbirka je
trebala da bude delo u kojem je učestvovalo više autora. Dogovorio sam se sa R-tom
da sednemo u baštu "Manježa", da ja ponesem pesme i da ih on pročita.
Sastanak je bio zvaničan i kulturan. R.
je brzo pročitao pesme, vratio mi je fasciklu i pitao me da li volim
Dostojevskog. Odgovorio sam da je Dostojevski moj tata. R. se nasmejao mojoj
šali i dodao da se to u mojoj poeziji da primetiti ali da još moram da se
gradim. Nisam uzvratio ni sarkazmom ni sa zavišću , niti ljubomorom, iskreno
bilo mi je žao što pesme nikako ne mogu da objavim. Ja sam zaista kao dosta
mlađi jasno shvatio zašto, na kraju svega, pišem. Pisao sam i dalje pišem iz
potrebe, velike jake unutrašnje želje i kada bih znao da neće biti živog stvora
koji će to pročitati mislim da ni tad ne bih prestao, nastavio bih da pišem sa
nekom apstraktnom nadom da će ipak to neko, čiji savremenik neću možda biti,
možda pročitati. Slična stvar mi se puno kasnije dogodila sa muzikom i koliko
god to nekome nije jasno ili mu izgledalo najsmešnije moguće, opravdavam to,
ali ja muzikom više do kraja života ne mogu da prestanem da se bavim. Muziku
stvaram i reći ću najozbiljnije i najstrožije u svoju korist da pokazujem mnogo
više ozbiljnosti i truda od većine muzičara sa kojima sam imao posla. Tačno je
da nisam to kod sebe video u godinama koje opisujem sada, čak sam tada smatrao
jako neozbiljnim sve te momke koji se šetkaju, sve važniji od važnijeg po gradu
i svaki treći ima neki bendić. Držao sam do toga da sam pesnik i pisac. Ipak
kada sam napravio prvi kratki film i muziku za njega, potom drugi i treći ,
četvrti kratki film i muziku za iste ja dalje nisam imao novaca i potrebne
ljude da se bavim filmom ali muzika nije zahtevala toliko novca. Pored
neozbiljnih muzičara rano sam upoznao i dosta njih koji su ozbiljno i bez
obzira na bilo kakve prepreke, ostali istrajni u onome što su započeli. Rano,
na vreme su počeli, uradili šta su trebali i to rade i danas. Te ljude
poštujem, posebno zbog toga što nisu "pali". Bez obzira na sve,
nastavili su i onda kada je "zenit" prošao. Mislim da su dali sve od
sebe koliko god su mogli.
Sećam se
jednog detalja kada je nastala jedna od interesantnijih pesama iz tog vremena. Zokac
i ja smo prelazili ulicu kod Beograđanke. Rano jutro, vraćali smo se sa
"Akademije" i išli da prespavamo kod njega.
- Smislio sam novu pesmu. - reče Zokac mirno.
- Kada?
- Malopre.
- I?
- Ništa... mislim da će biti hit.
- Tako misliš?
- Da. - samouvereno kao i uvek, odgovori on.
- Malo ću je sredim... ide otprilike ovako...
hej mačo, sram te bilo nije te ni bilo, hej mačo, vreme te ubilo ...
- To je to?
- Da, jel'
ti se sviđa.
- Da, ali
uobliči i dodaj nešto kada dođemo.
- To sam i
mislio. Hvala.
Ćutke smo
ušli u stan, bili smo već umorni. Bio je sam. Njegovi su bili na placu, skoro
čitavo leto su provodili tamo. Zokac je živeo u Njegoševoj. Bio je to veliki
lep "salonac". Po podu srča, neko silno, razbijeno staklo. Pitao sam
ga šta je to. Odgovorio je da nije mogao Isidori da objasni da ne može da bude
više sa njom i da se iznervirao pa je razbio velika staklena vrata, velike lepe
i stare vitrine.
Prišao je
gramofonu i pustio Neil Young-a, "Rust Never Sleeps". Zamislio se.
- Zapiši
pesmu. - podsetio sam ga.
- Da. rekao je pomalo odsutno ali je ustao i potražio neku pocepanu svesku u koju je zapisao nečitkim rukopisom strofe koje mi je rekao...
BOB MARLEY: "Legend" (1984) - Best Albums Ever - Roots Raggae
The Movie, Lesson About Life 32 - Le Charme discret de la bourgeoisie de Luis Buñuel - The Discreet Charm of the Bourgeoisie - nadrealizam - surréalisme - surrealism
среда, 30. јун 2021.
P.J HARVEY: "Stories From The City, Stories From The Sea" / Best Albums Ever / Alternative Rock
NISAM BIO TU / "Decembarska Klasa, Pravac Kuršumlija (Pokušaj Služenja Vojnog Roka)" (Autobiografski Roman u Nastavcima 21) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
Decembarska Klasa, Pravac Kuršumlija (Pokušaj Služenja Vojnog Roka)
Čekala me je Kuršumlija. Tamo sam trebao da
služim vojsku. Imao sam nameru tamo da odem. Na neki podmukli način sam želeo da iskušam samog sebe. Lako sam mogao da
sredim papire i da sve odložim ali to nisam uradio. Znao sam otprilike šta me čeka.
Sve do decembra sam lutao ulicama Beograda.
Sedeo po kojekakvim kafanama, da bih svako jutro dočekao na
"Akademiji", gledao sam da tamo dođem posle dva, kada je većina
odlazila na noćne autobuse.
Družio se uglavnom sa Enom, Mikijem, Leom i Vanjom. Miki nije imao veze sa
ostalima. Leo takođe kao i Vanja uostalom. Tako da sam išao u krug. Sa Larisom
sam najviše vremena provodio ili kod nje ili kod mene kući. Odlazili bi u
pozorište, bioskop, posećivali izložbe ali ona nije volela noć i posebno nije
volela "Akademiju". Zaključila je da dole strašno smrdi i da mora svu
garderobu odmah kada dođe kući iz kluba da baci na pranje i da kosu mora da
opere dva puta.
*
Leo mi je bio drug iz gimnazije. Interesantan
i inteligentan momak. Nije bio preterano simpatičan ljudima tako da se i on
prema ostalima ponašao poprilično bahato i bez interesovanja. Imao je jednu
manu, voleo je "brzo napijanje". U roku od od petnaestak minuta on bi
na iskap popio litru do dve crnog vina i tada je bio spreman za akciju. Neki
put ga je bilo teško obuzdati, tako da sam bio prinuđen da ga napuštam u
raznoraznim ekstremnim situacijama. Jednom prilikom sam ga na
"Akademiji" ugledao u ćošku na binici za koncerte, sa nekom devojkom
, ležali su goli, on dole, ona gore, sex, najbestidniji, pred gomilom ljudi, od
kojih su neki posmatrali, dok su se drugi zabavljali ne obraćajući nikakvu
pažnju na njih.
Vanja je bio poseban slučaj. Voleo je
hard-core i stalno me je gušio sa time. Donosio je kod mene kasete i kao gostu
sam morao da mu udovoljim, slušao sam urlanje koliko god sam mogao, da bih ga
potom zamolio da nađemo neku sredinu. Vanja je imao svoju ekipu skejtera i
jednom je hteo da me nauči da vozim tu dasku. Jednostavno sam na nju seo i od
"Osme Gimnazije", spustio se
do "Cvetnog Trga", do granice sa ulicom. Kada je video moj
"pokušaj", smejao se i više mi nije ponudio skejt. Voleo je puno da
čita. Znao je engleski perfektno pa je i čitao i pisao na engleskom. Pisao je
pesme za svoj bend, "Overdose" gde je pevao.
*
Počeo sam polako da se pripremam za
Kuršumliju. Nisam birao sredstva i primetio sam da su me i oni stariji od mene
već malo čudno posmatrali. Smršao sam strašno. Pogledao sam se u ogledalo u
jednom od takvih stanja. Pogled mi je bio mračan, oči su jako sijale a zenice su
mi, najviše artana i bensedina, bile toliko bile široke da su gutale zelenu
boju irisa . Jedanputa mi je prišao Kugi, čovek ekstreman po svakom pitanju i
rekao mi da ne žurim, da će smrt uzeti svoje kako god, ali da nije potrebno da
jurim baš toliko. Kugi danas više nije sa nama.
Noći su se smenjivale jedna za drugom, vreme
je letelo. Pisao sam u to vreme mračnu, tešku poeziju. Imao sam osećaj da je
sve oko mene prokleto, nepopravljivo. Senke su mi bile prijatelji. Hodao sam
najmračnijim uličicama kroz grad i namerno zaobilazio osvetljena mesta. Među
senkama sam se osećao mirnijim. Tu je vladala tišina kojom sam se pokrivao.
U kasarnu sam trebao da se javim do deset
uveče. Sa majkom sam se pozdravio kod kuće. Otac me je odvezao do Banovog Brda.
Tu sam mu rekao da stane. Nisam želeo da nikakve i ničije emocije budu upletene
u moj još nejasan plan. Bez obzira na to ja sam se već pretvorio u kamen. Na
autobuskoj stanici su me čekali Zokac, Ena i Isidora. Pozdravio sam se suvo i
rekao im da se vidimo brzo. Negde oko devet sam stigao u to mesto. Osim na more
nikada ranije nisam izašao iz Beograda. Ne mislim na par putovanja van granica
SFRJ. Grad u kome sam se našao je bio u mraku. Par uličnih bandera sa slabim
svetlom i malobrojna svetla iz po neke kućice. Žuto svetlo iz kafane kojoj sam
se približavao. Ispred kafane telefonska govornica. Javio sam kući da sam
stigao. Ušao sam u kafanu. Neprijatna, zagušljiva atmosfera, osećala se
mokraća. Imao sam osećaj da se nalazim u 19-tom veku.
Popio sam
tri vinjaka i pitao gde se nalazi kasarna.
Dvadesetak minuta sam se uspinjao na brdo,
kada ugledah stražarsko mesto i veliku kapiju. Ono što sam prvo rešio je da čim
prođem tu kapiju više ne progovorim ni reč ni sa kim.
- Šta
nam ti to lepo nosiš? - pitao je jedan od dvojice stražara.
Otvorio sam
ranac i pokazao mu. Iz džepa izvadih poziv za vojsku i ćutke mu pokazah.
- Šta će ti četri boksa cigareta, ima i ovde
da se kupe... daj po paklu, red je da častiš... jednom se vojska služi.
Ja izvadih i
dodoh mu ceo box.
- Auu... pa nisam ti ja pukovnik aman brale
al' kako ti oćeš.
Bez reči,
bez toga da uzvratim osmeh, stajao sam i čekao dalje.
Strašna zima
me je ujedala za lice.
- Ajd' da ne stojimo džaba... kreni za mnom.
Krenuo sam
za njim. Kasarna nije bila mala i trebalo nam je neko vreme da uđemo u jednu od
zgrada. Hodali smo kroz dugačak zeleni hodnik. Na kraju hodnika vojnik stade
pred poslednjim vratima i zakuca. Nije čekao da neko odgovori već je odmah
ušao. U velikoj prostoriji punoj stolova i stolica gde je u dnu bila i nekakva
bina, sedelo je raštrkano desetak vojnika. Nešto su veselo brbljali. Kada se
stražar pojavio samnom, svi sa radoznalošću zaćutaše.
- Evo vam novoga.. ja odo'... stražar to
reče, uručivši moju "pozivnicu" i nestade.
Pola minuta
ili manje neizvesne tišine, brzo odmeravanje pogledima.
- A ti druže šta si se ukipio... ajde sedi
ovde sa nama.
Sedoh na
najbližu mi stolicu. Držao sam ranac u krilu.
- I... odakle nam dolaziš rođeni?
Ćutao sam.
- A
jesi gluv... pa lepo te pitam odakle si bolan druže.
Krupni bosanac,
velike glave i krupnih očiju, mangupski malo raskopčan, on je izgleda vodio
glavnu reč.
Nije dobio
odgovor.
- Uuu...nemoj me ljutit odma, čim si ušo',
nije ti to na dobro.
I dalje sam
ćutao. On uze listić, "pozivnicu" i zagleda se u nju.
- Iz Beograda.. a znao sam ja ... - u
pozadini smeh - S e b a s ... ma kakvo ti je ovo ime Bog te mazo'... ko ti ga
nadenu pa ne mogu da... on se ponovo zagleda u listić. - iza njega smeh
gomilice.
- Dosta jebem vam majku nepismenu... vi ćete
mi bolje shvatit ono što ja neshvatam a ko je ovde predpostavljeni i zašto ...
jeli ... da nisam čuo! - smeh se utiša.
- Dobro de'... ajd' sad pa otvori ti taj ranac...
da vidimo čega tu lepog ima iz Beograda. Otvorih ranac i stavih ga na sto.
- Uplašio
se Vukša... nemoj strogo baš odma'. - dobacio je piskav glas iza mene.
" Da krenem odmah. Ne, ne odmah." –
mislio sam u sbi, pumpali su me kao bombu.
- A vidi ti lepote ... Laki Stroke ... pa da
se poslužimo? - Bosancu zaigra osmeh na licu, zasijaše lepi zubi. Čudno je to
kako se u ovakvim situacijama uočavaju i pamte i najsitniji detalji.
- Ništa... mi se zahvaljujemo na ovom tvom
lepom poklonu . - on uze dva boksa, otvori ih i poče razdeljivati paklice.
Ostao mi je jedan boks cigareta.
- A što se ti nisi ošišao i što ćutiš tako? - upita me me visoki vojnik ,vojvođanskim
akcentom.
I dalje
nisam progovarao ni reč.
- Ma ajd' u spavaonu... ovaj je dosadan
skroz. - zaključio je bosanac Vukša.
- De ga
Mirko odvedi u sedmicu, ne mogu ga više ni gledati em' mi se smučio em' me
gleda nešto urokljivo. - Ajd' teraj se. - pogleda u mene i odmahnu rukom.
Mirko,
visoki vojvođanin ustade i dade mi znak da krenem za njim.
U istom
hodniku, Mirko uđe u sobu označenu brojem sedam.
U njoj mrak.
Kreveti na sprat i sigurno dvadesetak ljudi u njoj.
- Evo Vam ga gušteri još jedan ... to bi
trebalo da je sve za danas, nadam se.
Neka buka,
smeh, da bi se sve brzo utišalo. Ja sam
se smestio u donji krevet koji mi je Mirko odredio.
- Ajd' sad ti, da te čujem. - iz mraka se čuo
duboki bariton.
Posle
njegovog glasa gromoglasni prdež.
- Ooo... nisi loš a sad ti prozovi.
- Četvorka. - reče gromoglasni prdež.
Neko mu
nešto odgovori na albanskom. Na to neko nešto ljutito odgovori šiptaru. Uključi
se i treći šiptar, činilo mi se da se svađaju.
- E pa ne može tako... drugovi šiptari neće
da prde. - zaključi gromoglasni prdež koji je najverovatnije nešto razumeo,
imao je južnjački akcenat tako da sam shavatio da se najverovatnije susretao sa
šiptarima.
- Ma ko' i' jebe ! - zaključi bariton -
Osmica ! - povika on.
Začu se mali
prdež.
- Pa ti ćeš se usereš... hahahaha... -
zacereka se bariton a pridruži mu se gromoglasni prdež.
Pokrio sam
glavu jastukom. Zamislio sam kadu iz koje se preliva voda. Zamišljao sam kako
pucaju pločice. Kako se ruši zgrada. Nekako sam uspeo da zaspim.
Probudio me
je prozivajući, nevešto moje ime i prezime neko sa šiptarskim akcentom trudeći
se da govori srpski. Bio je to moj budući narednik. Mali šiptar koji je ogromnu
važnost dao sebi u zadovoljstvu što je narednik i što je uopšte tu a ne negde u
nekoj pustinji odakle je najverovatnije došao.
- Raspored u trojka... soba trojka... šta me
gledaš tupi, lepota ne prelazna.
Ušao sam u
sobu broj tri. Tu nije bilo kreveta na sprat. Deset , dvanaest, kreveta ne
sećam se tačno, svi sređeni pod konac. Vojnici pored njih. Narednik je ušao
samnom.
- Sebastan ! - predstavio me je ostalima.
Imamo pred sobom kroz istoriju do danas
ogroman, veliki napor da se definiše ono što zovemo državom. Gomilu raznoraznih
misli i napora da se shvati kako i na koji način bi funkcionisao državni aparat
i da pritom ta mašinerija ne bude na štetu ni jednog svog građanina. Kroz
istoriju nestaju čitava carstva i države i opet, rađaju se nove. Dolazimo
ponovo do pitanja slobode ili ne-slobode.
Čini mi se
da je ljudima, ne svim doduše, potrebno da budu potčinjeni i da žive u nekoj
vrsti lažne, ušuškane slobode. Kada se dogodi buđenje svesti neke manjine,
dovoljne manjine, dolazi do pada državnih zajednica i stvaraju se nova pravila
i odrednice. Menjaju se moralna, etička i estetska načela, menja se iz korena
čitav način života. Čini mi se na žalost da bez obzira na ogromne napore
genijalnih ljudi, kada je ova tema u pitanju,
dolazimo na kraju do utopije ili suprotno - anarhije. Utopija je
maštoviti ideal svesti o državi tako da ostaje anarhija. Ali kako bezvlašće
samo po sebi ne garantuje nikakvu sigurnost, "ušuškani" građanin,
vaspitan, naučen i predodređen da služi autoritetu, sve više priželjkuje
"opštu državu" , svakako totalitarnog karaktera. Bez granica, regiona
i pitanja nacionalnosti. Za sada izgleda da "Novo doba", novi svetski
poredak ima prednost nad svim ostalim ponuđenim opcijama. Građanin će ispuniti
svoje dužnosti, saviti glavu i primiti svoju nagradu. Sve ovo iz razloga što
svest o mogućnosti maštovite i bajkovito sladunjave vladavine radosti i
istinske sreće, biva u poniženoj i uvređenoj podsvesti, odbačena i duboko u
srcu zakopana.
Dok sam razmišljao o sopstvenoj slobodi, nejasno
i razmazano, prišao mi je dobronamerni slovenac i počeo da mi objašnjava kako
se sprema krevet. Pogledao sam ga, učtiv pogled i lepuškasto mlado lice koje se
već sekundu zatim izgubi u magli, reči koje je izgovarao dopirale su kao
nejasno šaputanje iz daljine.
Svi novi koji su došli u kasarnu su taj dan
išli na lekarski pregled i šišanje. Kosa koju nisam šišao četiri godine je
ostala na pločicama Kuršumlijske kasarne. Dugačku kosu nisam posle toga pustio
da izraste sve do pre par godina. Posle tuširanja se išlo na razgovor kod
psihijatra. U razgovoru sa tim čovekom, srdačno raspoloženim i kulturno učtivim,
nisam progovorio ni reč. Rekao mi je da sam sigurno pod stresom ali da trebam
da probam da se naviknem, nađem društvo i da će sve polako biti u redu. Uniforme
još nismo dobili. Taj dan je prošao bez ikakvih obaveza, neke formalnosti,
registracija, potpisivanje i slične stvari kojih se ni ne sećam više.
Drugi dan je počeo sa jutarnjim vežbama u pet
ujutru. Zima je ulazila u kosti i bez obzira na vežbe treslo mi se čitavo telo.
Taj dan smo
trebali da dobijemo uniforme. Sedeo sam na svom krevetu kada je u sobu ušao
malecki narednik. Razgledao je okolo i opominjao strogo vojnike.
- Viri košulja... krevet ne tako, nauči... -
šiptarčić bi izvlačio loše upasanu košulju i rasturao loše nameštene krevete.
- Ti! ... obratio se meni - na brijanje.
Otišao sam i
obrijao se. Kada sam se vratio on me pogleda i glasno mi naredi - Opet na
brijanje... jel ima ogledalo... - Bez reči odoh i obrijah se drugi put.
- Nije dobro... - primetio je na koji način
ga gledam, nikako mu se to nije sviđalo i on mi po treći put, pretivši nešto,
naredi da se obrijem. Pogledao sam se u ogledalu, nikada nisam bio bolje
obrijan u životu. Opet uzeh brijač ali od silnog već dovoljno skupljenog besa
mi je podrhtavala ruka i ja se na dosta mesta isekoh. Gledao sam u ogledalu
kako mi krv curi niz obraze i vrat. " To je to! " - pomislio sam i
ludački pesnicom udario ogledalo, vojnici koji su bili u kupatilu pobegoše
napolje. Udarao sam gde sam stigao i rukama i nogama. Staklo je prskalo, pala
su dva tri lavaboa. Unakazio sam prostoriju kada u nju ulete narednik.
- Šta to radiš...majku... - nije završio
rečenicu. Udario sam ga onako kako su na karate treninzima, govorili da ne
treba da se udara.. Narednika sam udario direktno u grlo. Pao je i počeo da “krklja”. Buka i urlikanje je privlačilo sve više
vojnika . Narednika sam držao nogom na pločicama a na ostale sam nadljuski
urlao, neki su izlazili napolje. Kako bi narednik otvorio oči tako bih ga šutnuo
u glavu Slomio sam mu tri zuba. Ruka mi
je bila naduvena i krvava. Držao sam ga
tako, sve dok se nije u kupatilu urgentno pojavio i pukovnik, ako je to uopšte i bio pukovnik. U svakom
slučaju, najviše rangirana osoba tada tu, u društvu sa još par njih sa više
odlikovanja nego što bi trebalo. Postrojio je sva tri sprata, svi su stajali
mirno i bez reči kao u aleji. Mene su dohvatili i odvukli u stacionar.
Tamo me dočeka dežurni, vojni psihijatar.
Upita me nešto ali nije dobio odgovor, Držao sam se toga da ne progovaram.
Doktor mi reče da sačekam, ustade, ode u prostoriju do njegove. Vrata koja su
povezivala prostorije je ostavio otvorena i sa nekim je tamo tiho razgovarao.
- Ovaj izgleda stvarno ima problem. - čuo
sam nejasno ali dovoljno.
Kada se
vratio rekao je da ću silaziti kod njega svaki dan na razgovor, dao mi je deset
miligrama”Bensedina”, dodao je da ću toliko dobiti i pred spavanje. Pozvao je vojnika
koji mi je pokazao moj novi krevet. Upoznao sam se sa “bolesnicima". Dva
brata sa Novog Beograda, koji će par godina po oslobađanju, otvoriti poznati
klub "Omen" Jedino sam sa
njima razgovarao dok sam bio u vojsci. Naspram mene ležao je neki nesrećan
slučaj, sa naduvenom glavom, modrom od podliva i dva mladića bezazlenog izgleda,
koji su čak bili dobrog raspoloženja.
Sutradan mi je doktor saopštio:
- Za
tri dana dolazi ambulanta, ideš u Niš
pred komisiju.
Popeo sam se
na sprat i ušao u sobu. Izvadih dobro skrivenu tablicu šita. Braća se
obradovaše ali na moje iznenađenje i oni izvadiše marihuanu.
- Oćemo
da miksamo brate mili a? - reče mlađi, tamnoputiji brat.
Tri dana, meni kao tri godine. Braća su me
savetovala da u Nišu plačem, posebno kod žene neuropsihijatra, koja po čuvenju,
nije imala puno milosti. Ali da na suze pada i sigurno oslobađa njmanje do dve
godine. Nisam pitao odakle imaju tu informaciju.
Napokon smo dočekali ambulantna kola, vojni
kombi, u kome smo mi "bolesnici" sedeli pozadi a dva vojnika, vozač i
suvozač, napred. U kolima je za vreme puta bila tišna, svako je bio zagnjuren u
sebe samog, zabrinut pred onim što ga je čekalo. Da sam nekim slučajem stigao
da obučem uniformu, ishod je mogao da bude i takav da ukoliko bih po proceni
neuropsihijatra bio sposoban za služenje vojnog roka, vrlo lako se moglo desiti
da slučaj završi na vojnom sudu a ja u vojnom zatvoru. Svakakve teške misli su
mi se vrtele po glavi i osećao sam laganu drhtavicu.
Vojna bolnica u Nišu je na nešto i ličila,
nije bila mala i bilo je čisto. Sedeo sam na stolici i čekao. Dodeljen mi je
vojnik koji je morao da stoji pored mene. Sve više mi se maglilo ispred očiju.
Pritisak se povećavao, nisam tačno znao niti šta da pričam, niti šta da mislim.
Prozvan sam prvo kod neurologa. To je
bio brz pregled. Gledao je oči, izmerio puls, nešto me je pitao, ne sećam se
pitanja i ne sećam se da li sam bilo šta odgovorio. Zatim je sledio psihijatar.
Ne neuropisihijatar, već psihijatar. Stariji čovek, sed, sa crnom jarećom
bradicom, bio je poprilično blag. Pokazivao mi je sličice, moj zadatak je bio
da odgovorim na šta me asocira crtež na njima. Moje duševno raspoloženje je
bilo jako teško i mračno, ništa lepo nisam video na crtežima - smrt, bolest i
pakao. Zapisao je šta je mislio.
Sledeći,
poslednji i odlučujući pregled je bio kod neuropsihijatra. Video sam braću kako
izlaze i brišu suze. Stariji brat, višlji i bledunjav mi je namignuo sa
osmehom. Uspeli su.
Ušao sam u ordinaciju
i ugledao ispred sebe muškobanjastu ženu u poznim četrdesetim godinama. Velike
naočari na nosu i pogled kao kod ljudi koji žele da vam proriču sudbinu,
nametljiv sa težnjom da bude prodoran. Osetio sam prema toj ženi neizrecivu
gadost i bes. Palo mi je na pamet da je udarim stolicom. Odmah sam shvatio da
pred njom, ne da neću plakati, već da će biti dobro ako je zaista nekako ne
napadnem.
- I
šta bi Vi sada? Da lepo odšetate kući, a
svoju obavezu da zaboravite? - krajnje sarkastično me upita.
- Ja
se nisam nikome ni na šta obavezao i
stvar je u tome...
- Znam
ja u čemu je stvar, nemojte mi Vi o tome govoriti. Živite li sa roditeljima?
- Da.
- Ima li problema u porodici?
- Ima.
- Kakvih problema?
- Ja sam problem.
- Ovo
što ste naveli da konzumirate... koliko dugo to traje.
- Ima
pet godina.
- Znači
rano ste počeli.
- Može
se tako reći.
- Šta
Vam sada najviše nedostaje?
- Heroin.
- Cedio sam kroz zube i naglašavo svaku reč. Osetila je moj bes.
- Tako
mladiću znači. Smestila bih ja Vas tamo gde treba ali to već nisu moja posla ,
mada ćete smestiti Vi sami sebe. - Izvolite. - Dala mi je papir na koji je
udarila pečat. Na njemu je pisalo da sam oslobođen vojske na samo godinu dana.
Nikako joj se nisam svideo.
Osećanje je
bilo obostrano.
*
Opisaću ukratko, da se više ne bih vraćao na
to, kako je proces tekao dalje. Preko majke sam dobio lekara na VMA. Neuropsijatra, meni se barem činilo malo
nezainteresovanog za bilo šta. Prepisao mi je teške lekove. Ništa od toga nisam
uzimao. Odlazio sam kod njega redovno i pričao svoju priču, da bih na kraju
papire koje sam dobijao od njega pokazao kada me budu pozvali ponovo na pregled
u Vojno Medicinski Centar na Karaburmi. Stvari
su se komplikovale. Već krajem 1990-te, se osećalo da će doći do sukoba među
članicama bivše SFRJ. U to vreme su već pozivali na vojne vežbe hiljade građana.
Mislio sam da iako imam papire neće biti lako osloboditi se vojske. Ipak tu sam
godinu živeo tako da izgleda ni sam nisam bio svestan na šta ličim. Kada je
došlo vreme za pregled , stajao sam u bezgraničnim redovima gde su ljudi
pokušavali, ne samo mladi, da dobiju potvrdu da su nesposobni za služenje
vojnog roka. Sledilo je šest pregleda
uključujući i onaj poslednji najvažniji, opet na odeljenju za
neuropsihijatriju. Tada nisam mogao da
verujem a danas mi je jasno, zašto me nijedan lekar nije pitao ni jedno jedino
pitanje. Ništa, baš ništa. Ulazio sam i izlazio iz ordinacija sa potrebnim
pečatima i papirima a niko me nije pitao ni jednu jedinu reč, nisu me ni
pregledali. Tako je bilo i u ordinaciji neuropsihijatra. Poslednji pečat i
potpis.
Zauvek
oslobođen Dijagnoza: Border Line - Granični poremećaj ličnosti. Šta? Koliko god sam ja mislio da ću dobro
izfolirati i video sebe u najmanju ruku kao dosta težak slučaj, oni su videli
nešto što ja nisam, videli su nešto još teže!
Ja sebe znači nisam dobro video?! Svakako da nisam. Tek ću u narednim godinama
samog sebe uloviti. Ogledalo mi nije bilo i neće biti ni od kakve pomoći.
Moji
dani su otprilke ovako izgledali: otvorim oči, već je sumrak, okrećem par
telefona i pravac grad. Ja sam iz svog kraja uvek najviše voleo da se vozim
tramvajem do centra. U gradu se, od kada izađem na Slaviji, konstantno nešto
dešavalo , najviše mislim da je stvar u tome što sam poznavao u to vreme zaista
puno ljudi, svi su izlazili, da li vamo ili tamo, ja skoro uvek završavao na “Akademiji”. Naslonjenom na zid preko puta D.J. kabine, sa
pivom u ruci, zagledan u crn skoro blatnjav pod, analizirao sam slike koje sam
nedavno preživeo, imao sam čudan osećaj u vezi svega toga. Kao da sve što se u
toj vojnoj bazi odigralo, sve što sam tamo doživeo, kao da nije bilo realno,
kao san, najgora noćna mora. Imao sam i nejasan utisak da to što mi se dogodilo
nije istina. Gledao sam ljude oko sebe, dobro znane, poznanike, one koje sam
samo po licu prepoznavao u gomili dima, u velikoj gužvi gde nije moglo normalno
da se priča zbog muzike kojoj je bilo podređeno sve. Sve to mi je izgledalo
puno istinitije nego sećanje na mojih sedam, jako stresnih dana, provedenih u
Kuršmliji i Nišu. Zaključio sam, mada tada kao u nekakvoj zagonetci, da čovek
mora da radi isključivo ono što je sam izabrao. Ukoliko radimo nešto po svojoj
ličnoj slobodi i izboru, koliko je ovo sve uopšte realno moguće, mi smo
odgovorni za naše kretanje, svedočimo
sami sebe, to je istina o nama . Ako se stvari odvijaju pod prisilom u
nemogućnosti da se suprotstavimo, bilo zbog manjka volje ili suženog izbora i
to radimo mehanički, neprirodno u podsvesnom negodovanju, to u tom slučaju, u
potpunoj ne slobodi, ličnost se menja i naša lična istina o nama samima nam
postaje nedostupna. Mi se čak tada i ponašamo nekako lažno. Mislio sam i to, da
i najteži slučaj, čovek najgoreg karaktera ako radi po svojoj volji ima velike
mogućnosti da makar pred kraj života shvati šta radi i svoj život nekako, kako
god to bilo promeni. Ako je neko “odslužio”nešto i uradio nešto za šta je bio
primoran naređenjem i time nije odgovoran, čak je dvostruko “spasio” sebe i od
“naređenja” i od “neprijatelja”… ovde savest nema šta da traži.
уторак, 29. јун 2021.
NISAM BIO TU / "Polje Marihuane" (Autobiografski Roman u Nastavcima 20) Autobiografija | Autobiography | Autobiographie - 1989 godina
"Polje Marihuane"
Predpostavljao sam da u Miljakovačkoj Šumi koja se nalazi kod mene u kraju, mora postojati neko ko je tog leta bacio seme, marihuana, kanabisa, kako hoćeted, na nekoj od njiva. Moje tri, četiri šetnje nisu na kraju bile bezrazložne. Naleteo sam na ogromno polje. Stabljike su bile visoke i blizu dva metra. Kada sam lutajući kroz šumu naleteo na polje, bio je dan. Uskim, malim utabanim putićima sam se vratio na asfalt i odmah otišao do Igija. Zadihan i znojav sam uleteo kod njega da brzo proverimo šta sam doneo, pobrao sam par velikih cvetova sa već bogato zrelih biljaka.
Kada smo ih
osušili i popušili bilo nam je jasno da nam predstoji mala avanturica.
- Pa
kako ćemo sada... šta misliš? - pitao me je Igi.
- Ništa,
moramo svi da idemo. Jel imaš putnički ranac?
- Imam.
- Dobro, moramo i Grofa da pitamo da li ima.
- Nema on ništa. - Igi je to rekao šaljivo
ali je bio u pravu. Grof nije puno polagao ni na garderobu ni na stvari uopšte.
Čak je voleo da nosi obrnuto dukseve i čak da bude pomalo flekav, do određene
granice.
- A
Duki?
- On
ima dva i skije ima, jesi ih video? - zaista Duki i njegov brat su voleli da
odu na zimu da skijaju a Igijev ton je bio krajnje podozriv.
- Odlično,
Duki će da uzme ranac i za Grofa.
- Dobro to a jel' se ti dobro sećaš gde je
polje?
- Sećam
se naravno, ali brate mili biće mrak... mi ne smemo danju to da obavimo.
- Normalno da nećemo danju.
- Da ali tu dok ne izađemo na polje nema,
mesečine... biće mrkli mrak.
- Da nabavimo neke baterijske lampe? - Igi se
premestio sa fotelje na stolicu i zauzeo ozbiljnu i otmenu mislilačku pozu.
- Ja nemam tako jaku baterijsku.
- Nemam ni ja.
- Ima Duki... u kolima. - prisetio se Igi.
- Grof naravno da nema... - i ja sam se
naprezao da smislim kako ćemo osvetliti put.
Prošlo je
možda i sat vremena kako smo obojica ćutali i razmišljali na koji način da
rešimo problem.
- Imam fenjer! - uzviknuo je Igi i razbio
tišinu - Imam fenjer u podrumu!!!
- Kakav bre' fenjer? - stvarno za sekundu
nisam mogao ni da se prisetim, šta je to, uopšte fenjer, ali mi odmah zatim
iskrsnu pred očima slika stare lampe.
- Imam
fenjer... treba nam samo petrolej i eto imamo svetlo!
Igi se
ubrza, uze ključeve od podruma i ode da donese fenjer. Kada se vratio u rukama
je držao staru prašnjavu lampu, fenjer, koja je trebala da reši naše probleme.
- Čoveče
tu treba dosta petroleja a nemam pojma gde možemo da nađemo. - gledao sam kako
Igi rasklapa fenjer i čisti ga.
- Ovde
ćemo sipati benzin... - on mi pokaza "rezervoar" fenjera.
- Misliš
da može?
- Zašto
ne bi moglo?
- Rešen
problem u tom slučaju.
Nismo hteli
da gubimo ni časa. Kako smo napravili plan, odmah zatim smo pozvali Grofa i
Dukija da dođu. Igi je Dukiju rekao da ponese rančeve. Ja sam otišao po svoj i
vratio se brzo nazad. Grof i Duki su u međuvremenu stigli. Veoma su se
obradovali kada su čuli za moje otkriće i za plan koji smo smislili Igi i ja.
Rešili smo da krenemo sa prvim mrakom.
Miljakovačka šuma je lepa i korisna oaza
Beograda. Danass je obimom dosta manja nego u vreme koje opisujem ali ipak
postoji.
Napokon se smračilo, jedva smo dočekali,
poneli smo svu "opremu". Duki je fenjer napunio benzinom i za njega
sam bio zadužen ja.
Do jedne
određene granice nije bilo potrebno osvetljivati put, ali nakon petnaestak
minuta hoda našli smo se u potpunom mraku. Duki mi je osvetlio baterijskom
lampom fenjer, Igi je izvadio svoj zlatni "zipo" upaljač i kresnuo.
Buknula je takva vatra da mi je zamalo opržila ruku. Ipak je unutra trebao biti
petrolej a ne benzin. Dobro je da nisam odmah bacio fenjer od sebe i tako ga
razbio. Uspeo sam da ga spustim ali mi je rukav od košulje bio crn. Gledao sam
u "razbesnelu lampu" i brzo razmišljao šta da uradim. Uzeh jednu
dugačku granu i na njome dohvatih fenjer. Vatra u njemu se malo smirila.
Krenuli smo dalje. Išli smo uz brdo, krivudavim, uskim puteljcima koji su se
račvali na svakih desetak metara. U jednom trenutku sam išao kroz šumu vodeći
se instinktom. Za mene je i danas, "leva strana desna", ali se u
prostoru dobro orijentišem. Nije bilo lako naći polje. Posle nekih pola sata
penjanja uzbrdo, našli smo se na vrhu brda. Bilo je lakše. Fenjer je bio crn
ali sada smo imali mesečinu kao podršku. Prepoznao sam jasno put koji vodi do
polja. Osvetljeno mesecom pred nama se
ukaza ogromno polje marihuane. Iz perspektive naših pogleda deo gde se završava
polje nismo videli bio je pokriven senkom. Pred veličanstvenim prizorom niko
nije progovarao ni reč. Oči uprte u velike bujne stabljike su odavale
poštovanje prema ovoj plemenitoj biljci. Kada smo "došli k'sebi" brzo
se uhvatismo da radimo. Vadili smo stabljike iz korena lomili ih i sabijali u
rančeve koliko god smo mogli. Negde oko dvadeset velikih stabljika smo uspeli
da nabijemo u četiri velika ranca. Mokri od znoja posedasmo na zemlju.
- Moramo
sada zaobilaznim putem kada izađemo iz šume. - Grof je bio obazriv.
- Zbog
milicije? - pogleda ga Duki.
- Da,
nesmemo da rizikujemo da naletimo na neku patrolu. - Grof ustade sa željom da
krene. Ustadosmo i mi.
Fenjer nije
bio upotrebljiv više, ostavismo ga u nekom žbunju. Sada je Duki išao napred i
osvetljvao put baterijskom lampom. Ja sam bio na začelju i morao sam da dobro
pazim, svetlost je slabo dopirala na zemlju tako da sam nogama opipavao teren
ispred sebe. Činilo mi se da nam je više trebalo da iz šume izađemo u odnosu na
vreme kada smo se na brdo penjali. Blatnjavi, dronjavi i izujedani nekim
insektima, komarcima možda najviše, dođosmo do prve ulične svetiljke. Tada
najnemogućijim putem kojim nikada do tada nisam išao a koje je Grof, ko zna iz
kojih razloga poznavao, uspesmo da zaobiđemo ulična svetla i prometne
ulice. Stigli smo kod Igija oko tri
ujutru. Umorni ali prezadovoljni posedasmo na fotelje. Igi donese flašu vinjaka
i ubaci pun teflon cvetova i lišća u rernu podesivši temperaturu na najmanju
moguću. Posle sat vremena čitav stan je tako lepo zamirisao. Spremismo se da
probamo šta smo doneli. “Zlato”! Ova
zaliha nam je trajala čitavu zimu...
Featured Post
Sebastian Sava Gor: O Dostojevskom: "Život kao roman - roman kao ispovest"
ФЈОДОР МИХАЈЛОВИЧ ДОСТОЈЕВСКИ: ЖИВОТ КАО РОМАН, РОМАН КАО ИСПОВЕСТ Фјодор Михајлович Достојевски (1821–1881) је један од „најгенија...
-
Љубичасти крак светлости сваке ништавности у нама Кратке приче већ дуго привлаче посену пажњу читалаца, а када се у њима нађу модерни еле...
-
Понекад, када човек пожели да се врати суштини, да се одмори од буке и вештачког света, који све више личи на сцену без глумца, најбољи на...
-
Varljivo leto 68' (1984) 🎥'Varljivo leto '68'' je jugoslovenski film iz 1984. godine, komična priča reditelja Gorana ...





