недеља, 27. октобар 2024.

Aleksa - kratka priča

 



Aleksa

Београд је ту где је и био, проширио се и изградио се али дух је више-мање остао исти, то добро. Београђани су увек умели да се међу првим становницима планете ухвате у коштац са "духом времена". Некима никада није био јасан "дух времена", али они који би га препознали су сматрам већина, само која не зна тачно шта да ради са "духом времена", који осећа.


Kako se živi u jednom Megalopolisa? Raznoliko se živi a postoje megalopolisi i Megalopolisi. Svakako jako puno ljudi na malom prostoru. 


Aleksa živi u Beogradu. Beograd postaje Megalopolis.  Doselio se ovde pre tri godine, došao je iz Trebinja. Zaposlio se i samac je, iznajmljuje stan, nema devojku, nema prijatelja a živi povučeno i tiho. Sasvim neprimetan za komšiluk i radno okruženje, on posmatra posmatra ljude oko sebe i nešto traži, šta traži ne zna jasno ni sam. U Boga ne veruje. Misli da posle smrti, nema ničega, crnica i to je to... On je mlad čovek, ima dvadesetidevet godina, ali usled nekakve učaurenosti, pomalo okrutnog detinjstva, on nije bio sklon da sebe "duhovno" potstiče. Da smo ga tada pitali, nasmejao bi se i rekao da duša ne postoji. On je bio od onih ljudi koji ne razmišljaju puno, već je od onih koji prvo moraju da dožive i okuse stvarnost, da je stavljaju pod znak pitanja, da analiziraju, a u isto vreme su to ljudi koji vole puno da maštaju ali toliko i tako maštaju da daleko odlutaju, da im neki put misli liče na snolike obake. 


u to ljudi koji vole puno da maštaju ali toliko i tako maštaju da daleko odlutaju, da im neki put misli liče na snolike obake. 

Aleksa je izašao da prošeta. Bila je nedelja. Slobodan dan. Aleksa je otišao do Košnjačke šume. On sam, do sada tamo nije bio, tako da je nedeljno posle podne, odlučio da provede tako što neće "juriti" fudbal na tv-u, već će prošetati. 

Bilo je oko 5:00 h kada je krenuo. Autobus je brzo išao, našao se u Košutnjačkom parku za malo više od pola sata. Za tih pola sata, ako pojmimo vreme kako ga pojmimo, se dogodilo nešto što Aleksa tada nikako dugo vremena nije znao da objasni. Ali to nešto je jako uticalo na Aleksinu percepciju i kasnije na njegov život. 

Aleksa - Sebastian Sava Gor / kratka priča
"Aleksa" (kratka priča) Sebastian Sava Gor


Izašao je iz autobusa i tu se "prsa u prsa", sudario sa devojkom, koju je "on sebi garantuje", sanjao preksinoć, ni manje ni više - već tako. On je nastavio da hoda ka takozvanoj "Trim stazi" sa potpuno iluzornim i smušenim mislima u sebi. Video je nju u snu, video je kako je bila na toj zabavi i kako joj je tu neko nešto stavio u piće... Zatim je pomislio i na psa koga je sanjao i tada, samo što pomisli na psa on ga i ugleda. Isti pas se kretao na stazi, išao je ravno i nije se kretao ka njemu, ali taj pogled...ta njuška, velika crna doga, njena sjajna dlaka se presijavala na Suncu, dok je iza psa išao i njegov vlasnik. Aleksa se prenerazi. Nikako ovo nije očekivao. Brzo je mislio: "...Sanjam li ja ovo?! Budi se! Da nisam zaspao u autobusu?! Beži od onog psa... nemoguće... o čemu se radi? Ima li ovde negde česme?!" - Zaobišao je dogu i presekao je "Trim stazu". Našao se na sred livade gde se ljudi odmaraju i deca trče na sve strane. Već potpuno razočaran u dosadašnje "iskustvo sa parkom", Aleksa ništa od toga nije video. On požuri da nestane negde i da se sakrije dublje u šumi, ali tada mu pogled  privuče lep prizor. Livada zelena, hrast i devojka koja čita knjigu, naslonjena na hrast. Aleksa sa se kao hipnotisan poče kretati ka devojci, nije je dobro video ali nešto je nešto osećao. Kada je prišao bliže i kada su se devojčine crte lica uobličile, u njegovom oku, on se ponovo sablazni. Ovog puta se i malo uplaši. Ista devojka. Ponovo ista devojka, mlada brineta, oko 28 godina, jako lepa, krupnih kestenjastih očiju, punačkih usana i uskog lica, sedela je na nekom jastučiću i mirno je čitala. To je bila ona. Aleksa se brzo okrete i maltene počne trčati. Toliko je ubrzao hod da se zadihao i nije gledao gde ide i kojim se to vijugavim stazicama kreće. Našao se tamo gde je i želeo. U sred šume okružen velikim stablima raznoraznog drveća. Uskoro će sumrak i u šumi će se jako slabo videti. Nalazio se na uskoj stazi, zaključio je po tragovima guma da tu da vole da prolaze biciklisti. Izvadio je mobilni telefon, bilo je 6:30 h, zaključio je da bi mogao da se vrati. 

Nije sebi znao kako da objasni ono što mu se dogodilo: "...Možda sam sve samo umislio. Možda mi se devojka iz sna toliko urezala u pamćenje, da se uticaj tog sna tako odrazio na stvarnost, ali opet meni se ovako nešto nikada nije dogodilo...." Aleksa je hodao i nije primetio da je krenuo na suprotnu stranu. Sada je išao ka Topčiderskom groblju, da bi se sa te strane, približio Miloševom konaku, ali se potpuno udaljio od sportskog centra i šetačkih zona. 


Nalazio u poprilično gustoj šumi. Nebo je počelo da poprima tamno plavu boju, jedan ljubičasti krak svetlosti osvetli Aleksu: "...zalutao sam... strašno, prosto ne mogu da verujem..." - u tom trenutku Aleksa začu oštar glas, čuo je nekoga kako urla: "... Beži!!! Beži bre'..marš!!! Čuo je i pse. Aleksa se uplašio, ali on ipak odluči da pomogne čoveku koga je čuo. Uz put on vide debelu granu, malo dužu od bejzbol palice i ponese je sa sobom. Kada se približio izvoru zvuka video je i svetlo. 


- Vatrica. Neko je zapalio vatricu. - igovori Aleksa naglas. On se približavao sceni koju će dobro zapamtiti. Kada je stigao blizu i nadomak vatre, mogao je jasno da vidi šta se nalazilo ispred njega. Video je staru, klošarsku, kartonsko-drvenu straćeru i ispred zapaljenu malu vatru. Oko vatre, prvo nije video nikoga, a onda je čuo muški glas: "... Hajde, Laki, Mićko... Azra... hajde...", ugledao je mladog, neobrijanog i zapuštenog čoveka, klošara, koji hoda ka vatri. Pratila su ga tri velika, rundava divlja psa: "... Sedi, sedi... ajde pusti onu budalu... ajde sedi..." - obraćao se psima. A onda se začu glas iz straćarice:

- Ko je to bio?! - Aleksa je čuo ženski glas. 

- Ma ona budala, hoće knjigu da mu vratim...

- Pa' jesi mu vratio?

- Jesam, jebo ga Marks! 

- Šta je u ovo doba došao?

- Ma jebo ga ja, zato što je lud, zato je došao, mora da nosi "Kapital" nekom drugu, obećao, nemam pojma... Hajde dođi da pijemo čaj...

Kada je devojka izašla Aleksa je imao šta da vidi. Devojka je bila naga, gola do gole kože. Aleksa nije verovao rođenim očima. To je opet bila ona! ! Devojka iz sna... ona priđe momku pored vatre, uze neko ćebe sa grane, ogrnu se njime i sede pored njega. 

Aleksa se momentalno okrenuo i pokušao da što tiše, nestane sa lica mesta. Kada je zamakao, ponovo je počeo da trči. U jednom trenutku se sapleo i pao. Dobro je pao ali se nije povredio, malo je odrao lice. Nastavio je brzo da hoda, osvetljavao je sebi put lampom mobilnog telefona ali baterija nije dugo izdržala, našao se u potpunom mraku. Ipak, činilo mu se da se sada kreće dobrim smerom: "...Šta mi je ovo trebalo! Začarana šuma! Moram što pre da izađem odavde...", sada je Aleksa već ugledao prva svetla sportskog centra i automobila koji su se kretali kroz neke delove šume.

Nasatvio je da hoda i da brzo misli: "... to je to, uh, ta devojka... ja ne znam... da li su ovo bile halucinacije, tri puta sam je video i onaj pas... to je nemoguće! Šta mi se ovo dogodi...."


Aleksa živi kao što je živeo i ranije. Sam nije puno zadovoljan kvalitetom svog ličnog života ali se sa tim pomirio. Njegova duhovna ravnodušnost mu nije dozvoljavala da se mnogo pokrene Počeo je malo drugačije da razmišlja kada mu se ponovo dogodio slučaj, posle dužeg vremena, da je ponovo video devojku koju je sanjao. Ovog puta video ju je na najobičnijem mestu, na pijaci, ali ovog puta ona je bila monahinja i izgledala je dosta starije. Tada se Aleksa možda i najviše uplašio. Otišao je i kod doktora, gde je ustanovljeno da je potpuno psihički zdrav.

 Aleksa je od tada počeo intenzivno da se interesuje za duhovne teme, svašta je gledao i pročitao. Dosta je maštario, postavljao je sebi najrazličitija  pitanja, polako je počeo da razmišlja i o "nostranom". Aleksa za sebe ne bi mogao da kaže da ne veruje ni u šta. 


Maštarije za maštarije, smatram da nema većeg užitka od užitka u trezvenosti i bistrini čiste misli.

***

Aleksa će još dugo razmišljati i razmišljati. 

Kada bude napunio 40-godina on će želeti da se vrati u svoj rodni grad. Sada je i tamo dobio dobru priliku za posao. 

Voleo je taj grad, u kojem su mu mirisale sve ulice, svaki sokak, na davne uspomene.  Tek tu je Aleksa živnuo i nekako se slobodnije osećao. 

Možda pogađate da je ponovo sreo nju. Ovog puta joj je prišao. Bila je ista kao u snu. Ista. Nije verovao, drhtao je čitavim telom kada joj je prišao i rekao: "Zdravo..." - Odgovorila je nežno: "Zdravo..." Dok su zajedno počeli da hodaju, koraci su im bili usklađeni, ali u vazduhu se osećala tiha napetost. Svaki put kad bi pogledao u njenom pravcu, primećivao bi sitne detalje, senke u njenim očima, crtu zabrinutosti u načinu na koji je grickala usnu. Sve ono što je bilo delikatno ljudsko u njoj sada je rušilo njegove ideale, kao da se ona sama borila da izađe iz okvira koji joj je namenio u mislima. Aleksa se osetio pomalo izgubljeno. U njoj nije bilo mistike, nije bilo te nedokučive sile koja bi ga „vukla“ dalje u maštu - samo tišina koja je pratila svaki njihov korak. Ali ona je bila tu, blizu njega, istinita. U tom momentu, njegov svet iluzija počeo je da bledi, i pred njim je ostala osoba sa svim svojim nesavršenostima.

- Drago mi je što smo se sreli... rekla je na kraju, zastavši na trenutak ispod ulične svetiljke. Svetlost je otkrila njene blage bore smejalice i iskrenost u očima, oči koje nisu skrivale ništa osim prisutnosti.

- I meni. Rekao je to osećajući blagu toplinu u grudima. Aleksa je shvatio da je uvek težio nečemu nedostižnom, ali sada je bio u miru s jednostavnošću ovog susreta – trenutak kada iluzije nestanu, a stvarnost, nesavršena i direktna, ostane pred njim.

Moći će još neko vreme da je gleda kako spava, dok prvi sunčevi zraci padaju na njeno nežno lice.

 Da... dočekao ju je. Ipak taj i ovaj Aleksa sada nisu više isti ljudi. Tako smatra i sam Aleksa: "...ono je mrtav čovek, ovo je sada nov i živ čovek..." Aleksa je dobio i sina. Shvatio je da treba da bude radostan čovek. Krstio je sina i krstio se sa njim. Njegova "struktura" misli i osećanja su se potpuno promenili. Njegova vizija budućnosti i sveta, sebe i svoje porodice, su potisnule njegov raniji usamljenički život. U Beogradu se za tih sedam godina, koliko je tu radio, nije nikako dobro osećao. Grad ga je pritiskao i učinio ga još asocijalnijim, nego što je to bio.


Ljudi vole da što duže imitiraju, stavljaju i skidaju maske, ne vide šta im pruža svaki novi dan. 


Jedno jutro dok je šetao sa sinom, Aleksi se vratiše misli, na ono, nikada u njegovoj glavi razjašnjeno nedeljno poslepodne: "... a šta da sam se vratio i utrčao u autobus taj dan... ili onda kada je čitala knjigu... mogao sam i tada da priđem, da je nešto pitam... nisam..." 

On je imao osećaj kao da se nešto mračno i turobno nadvilo nad njega tog dana, kao da mu neko šalje nekakve mračne znakove "pored puta", što ga je plašilo. Nije razumeo da to jesu bili znakovi ali ona vrsta znakova koja bi čoveka trebalo da opomene i preobrazi. On to tada tako nije razumeo. Nije razumeo da mračan duh, vlada mračnim ljudima. Ipak ljubičasti krak svetlosti, koji je pao na njegovo lice, na sumrak tog dana, značio je, da je on "obeležen i izabran", značilo je to da će se njegov život promeniti.


Da li je veri potrebna sumnja? Ne ako je vera nepokolebljivo jaka, da, ako čovek mora da u veri uzrasta, a ko od nas to ne mora.   


 Aleksa je napokon bio srećan. Osećao se poetično i ponosno. Shvatio je: "... Aleksa i ti si sada otac..." -  ponavljao je ovu misao često u sebi.









Spontaneous Combustion: Aleksa


Belgrade is where it was, it expanded and built up, but the spirit more or less remained the same, and that's good. The people of Belgrade have always been among the first inhabitants of the planet to deal with the "spirit of the times". The "spirit of the times" was never clear to some, but I think the majority of those who would recognize it, just don't know exactly what to do with the "spirit of the times" they feel.


Aleksa lives in Belgrade. He moved here from Trebinje three years ago. Employed and single, he rents a small apartment, has no girlfriend, no close friends, and lives a quiet, withdrawn life. Invisible to his neighbors and work colleagues, he observes people around him, searching for something he can’t quite name. He doesn’t believe in God, convinced that after death there’s only darkness, nothing more. He’s twenty-nine but, due to a somewhat tough childhood and a general unwillingness to “nurture” himself spiritually, he’s not one to dwell on the soul. Had anyone asked him then, he would’ve laughed, dismissing the very idea of a soul.


Aleksa isn't the type to overthink; he first needs to experience things, to taste reality, to put it to the test, and analyze it. But he also dreams intensely, drifting into such a deep fantasy that his thoughts sometimes resemble hazy clouds. 

It was a Sunday, a day off. Aleksa decided to spend it in Košutnjak Forest, somewhere he’d never been. So instead of watching football on TV, he chose to go for a walk. 


Around 5:00 PM, he set out. The bus ride was quick, and he reached Košutnjak Park in just over half an hour. During that brief time—if we understand time as we think we do—something occurred that Aleksa would struggle for years to explain. But whatever it was, it deeply impacted his perception and later life.


He stepped off the bus and “ran into” a girl he could swear he’d dreamed about just two nights before. Shaken, he continued walking toward the “Trim Track,” his mind racing with scattered thoughts. He saw her in a dream, at a party, where someone had slipped something into her drink... Then he thought of the dog he’d seen in the same dream. The moment he recalled the dog, there it was—a massive black Great Dane, its shiny coat glinting in the sunlight as its owner trailed behind. Aleksa was stunned. He thought quickly: “Am I dreaming? Wake up! Did I fall asleep on the bus? Get away from that dog… This is impossible… Where’s a fountain?”


He circled around the dog and cut across the track. Lost in his own bewilderment, he was unaware of the meadow with families and children playing nearby. Frustrated, he quickly moved to disappear deeper into the woods. But then his gaze landed on a picturesque scene: a green meadow, an oak tree, and a girl reading, leaning against the tree. Mesmerized, Aleksa walked toward her, barely registering the world around him. As her face became clear, he felt his heart leap. She was the same girl—the very one he’d dreamed of. Shaken, he turned and hurriedly began to walk, then run, not caring about where he was going, just trying to put distance between himself and the unsettling déjà vu. 


Soon he found himself in the thick forest, surrounded by towering trees. The dusk was falling, and the forest would soon be dark. He stood on a narrow path, marked by bicycle tracks. Taking out his phone, he saw it was 6:30 PM. Time to head back.


He tried to make sense of what had happened: “Maybe I imagined it all. Perhaps the girl from my dream just imprinted on my mind so deeply that I projected her onto reality. But nothing like this has ever happened to me…”


Unknowingly, Aleksa was moving in the opposite direction, toward Topčider Cemetery, further away from the sports center and the walking paths. As he wandered deeper into the forest, the sky took on a dark blue hue, and a sliver of purple light cast shadows across him: “I’m lost… unbelievable…”


Then he heard a loud voice, someone shouting, “Get out! Go on, get!” He heard dogs barking. Aleksa was frightened, but he decided to help whoever was yelling. He picked up a thick branch as he went, just in case. Following the sound, he saw a light.


“A fire,” Aleksa muttered aloud. As he approached the fire, he saw a ramshackle shelter made of cardboard and wood, with a small fire burning in front. At first, he didn’t see anyone, but then heard a male voice saying, “Come on, Laki, Mićko… Azra… come on…” He spotted a young, scruffy-looking man, a homeless guy, approaching the fire, followed by three large, rugged dogs. “Sit, sit… leave that idiot alone… sit,” he was saying to the dogs.


Then a woman’s voice came from the shelter:


“Who was that?”


“Just some nut, wants his book back…”


“So, did you return it?”


“Yeah, curse Marx!”


“What’s he doing here at this hour?”


“Who knows? Probably off to bring ‘Capital’ to some friend. Said he promised it. No idea… C’mon, let’s have some tea…”


When the girl stepped out, Aleksa was stunned. She was naked, completely bare. He couldn’t believe his eyes. It was her again—the girl from his dream. She went over to the young man by the fire, grabbed a blanket from a nearby branch, wrapped it around herself, and sat down next to him.


Aleksa turned around instantly, trying to sneak away quietly. But once out of sight, he started running again. At one point, he tripped and fell, scraping his face. He got up and continued on, lighting his way with his phone flashlight, though the battery didn’t last long, and soon he was in total darkness. But it seemed he was now heading in the right direction: “This is ridiculous… an enchanted forest… I have to get out of here.” Finally, he saw lights from the sports center and the cars moving through parts of the forest.


As he walked, his mind raced: “That’s it… that girl… I don’t know… three times I saw her, and the dog… impossible! What just happened to me…”


Aleksa continues to live as he did before. He’s not overly content with the quality of his life but has come to accept it. His spiritual indifference keeps him from making any real changes. Yet his thinking began to shift after he saw the girl again—this time, much later, at a local market. But this time, she was a nun and looked much older. Aleksa was, perhaps, most terrified then. He even went to see a doctor, who confirmed he was perfectly sane.


Since then, Aleksa has become intensely interested in spiritual topics. He’s read and watched all sorts of things, pondering, asking himself all sorts of questions, and has begun contemplating the “unknown.” Aleksa can no longer say he doesn’t believe in anything. 


Daydreams lead to more daydreams, but he believes there’s no greater pleasure than the clarity and sobriety of a pure thought.


Aleksa will continue thinking and thinking for a long time. When he turns forty, he’ll want to return to his hometown. By then, a good job opportunity will have opened up there.


He loved his hometown, where every street and alley smelled of distant memories. It was only here that Aleksa felt truly alive, a sense of freedom growing within him. Perhaps you can guess—he saw her again. This time, he approached her. She looked just as she had in the dream. The same. He couldn’t believe it, his whole body trembling as he greeted her: “Hello…”


She responded softly, “Hello…”


As they began walking together, their steps synchronized, but a quiet tension lingered in the air. Each time he glanced in her direction, Aleksa noticed subtle details—shadows in her eyes, a hint of worry in the way she bit her lip. Everything delicately human in her now shattered his idealized image of her, as if she was struggling to break free from the frame he had constructed in his mind. Aleksa felt somewhat lost. There was no mystique in her, no incomprehensible force pulling him deeper into his imagination—just a silence accompanying every step. But she was there, close to him, real. At that moment, his world of illusions began to fade, leaving only a person before him, complete with all her imperfections.


"I'm glad we met…" she finally said, pausing under a streetlamp. The light revealed gentle laugh lines and sincerity in her eyes, eyes that concealed nothing but presence.


"So am I." He said it with a warm feeling in his chest. Aleksa realized he had always pursued the unattainable, yet now he was at peace with the simplicity of this encounter—a moment when illusions disappear, leaving reality, imperfect and direct, standing before him.


For a little while longer, he would watch her sleep, as the first rays of the sun fell on her gentle face.


Yes… he had found her. Yet, this Aleksa and the one before were no longer the same people. Aleksa himself believed: "...that man is dead, this is now a new and living man…" Aleksa had gained a son. He understood that he needed to be a joyful man. He baptized his son and was baptized with him. His "structure" of thoughts and feelings had completely transformed. His vision of the future and the world, of himself and his family, had displaced his earlier solitary life. In Belgrade, during the seven years he worked there, he never felt comfortable. The city weighed on him, making him even more asocial than he had been.


People love to imitate as long as they can, to put on and take off masks, never seeing what each new day offers them.


One morning, as he walked with his son, thoughts of that unresolved Sunday afternoon returned to Aleksa: "... what if I had gone back and run to the bus that day… or that time when she was reading a book… I could have approached her then too, asked her something… I didn’t…"


He felt as if something dark and gloomy had hung over him that day, as if someone was sending him ominous signs "by the wayside," which frightened him. He didn't understand that they were signs—yet the kind that should warn and transform a person. He didn't understand it that way back then. He didn’t understand that a dark spirit rules dark people. Yet, the purple ray of light that fell on his face at dusk that day signified that he was "marked and chosen"; it meant that his life would change.


Does faith need a little doubt? No, if faith is unwaveringly strong; yes, if a person must grow in faith—and who among us does not need that?


Aleksa was finally happy. He felt poetic and proud. He understood: "... Aleksa, you are a father now…"—he often repeated this thought to himself.


A few years passed. One evening, Aleksa "saw what he shouldn’t have seen"—he saw a dog. A black Great Dane. A terrifying dog. The Dane stood there watching him, with blood-red eyes gleaming. The dog's body shimmered, this time under the moonlight. The Dane stood like a statue. Aleksa, gripped by fear, passed by the dog, trying not to look at it directly, though he kept it in the corner of his eye.


For several days, Aleksa was under a dark impression from that evening. He thought the dog was a sign of someone’s death, and that it would be his own. He was right. Forty days after the night he saw the dog, Aleksa died from a sudden heart attack.





_______________________

  Dobra Knjiga

Predstavlja:


NOĆ SLOMLJENIH STRELA




Iz Predgovora:

"...MEGALOPOLIS III

Mister anonimus, stanovnik velegrada, ponovo medju nama – kratke priče”Noć slomljenih strela” Sebastijana Sava Gor-a

 

Anarhizam se danas modernizovao a urbani buntovnik konformizovao. Svetska revolucija nije uspela, ostalo nam je da sami vodimo svoje bitke a ostao nam je i andergaund (underground). Pred nama je jedan  andergraund opredeljen mlađi beogradski pesnik, rok muzičar i pisac, Sebastijan Sava Gor, koji nam u ovoj svojoj seriji kratkih priča pripoveda o urbanizovanim ambijentima Megalopolisa III, megalopolisa nužnosti, za razliku od futurističko-tehnicističkog Megalopolisa I, megalopolisa želje – Metropolisa, Frica Langa (Fritz Lang, 1890-1976), nikad ne ostvarenog, i Megalopolisa II - tepih-urbanizacije iz šezdesetih godina prošlog veka koja je obećavala “posao i stan za svakog”, ali neuspešno, što se kasnije uspostavilo i kao utopija. Andergraund je ovde važan kao jedini nastavak ideja o Svetskoj /modernoj/ revoluciji, nastalih na zdravoj osnovi Spenserovog  konzervativnog anarhizma (Herbert Spencer 1820 –1903) sa krilaticom: “The Man versus the State / Čovek protiv države/”,  a koji  se takođe nikad nije realizovao kao “naivan”. Dok su se u medjuvremenu pojavile ideje o globalizaciji sveta i društvu bez države, ovaj umetnički pravac, mada naizgled globalistički, zapravo je jedini ostao anarho-podrivački  i ima za krajnji cilj da podrije sve društvene sisteme, aparature i establišmente, bilo koje vrste, pošto ih smatra za prodate i pokvarene..." 


***

Recension for the book - Sebastian Sava Gor: “The Night of Broken Arrows”, Belgrade, 2014, short stories about the urban man. Text is analyzing urban man today, and finds, that this short story is quite different from the urban man of Megalopolis I / Metropolis of Fritz Lang - a megalopolis of wishes/, and the urban man of Megalopolis II / massive felt-urbanization from 1960 - urbanization of disappointment/. The conclusion is that today we have Megwith cult of fun and games/ and that writer fights against that... fight for more nature and more "natural life"/ in yourself, everyday life, love.../

Free PDF - MEGALOPOLIS III Jadranka Ahlgren


***

Noć Slomljenih Strela
Cena : 880,00 RSD


Detaljne informacije o knjizi:

Autor: Sebastian Sava Gor
Žanr Savremena proza
Izdavač: Sebastian Sava Gor
ISBN: 9788691820503
Br. strana: 90
Povez: broširan
Jezik: Srpski
Pismo: Latinica
Format: 20cm

👇



****


Dobra Knjiga

Predstavlja:

ISHOD NA NIŠANU


SHOD NA NIŠANU (Zbirka Poezije) | Dobra Knjiga |  | poetry.  poezija. zbirka poezije. poésie. a collection of poetry. un recueil de poésie


Iz Predgovora:


„...da je na Zemlji sve racionalno, ništa se ne bi ni događalo...“

- Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Objektivna neracionalizacija je postala opšta pojava i u tom smislu egzistencija je ugrožena.

Tražeći, kao hodajući kroz mrak, autor uspeva da iracionalno, nadrealno, podsvesno, lično i kolektivno nesvesno, osvetli i da kroz sopstvenu prizmu, realizuje specifičnu i novu lingvističku formu, nov, literarni stil, kojim nam. predstavlja zbirku poezije, tako otvoreno slikovitu, bez poređenja, koketiranja, sa bilo kakvim

autoritetima, koja postavlja jako bitna pitanja, prvenstveno pitanja koja se tiču naše zajedničke egzistencje.

Na veoma jedinstven i snažno poetičan način, Sebastian Sava Gor uspeva da pretvari nadrealno u egzizstencijalno.


ISHOD NA NIŠANU

Cena : 880,00 RSD

Detaljne informacije o knjizi:

Autor: Sebastian Sava Gor

Žanr Poezija

Izdavač: Sebastian Sava Gor

ISBN: 9788691820510

Br. strana: 70

Povez: broširan

Jezik: Srpski

Pismo: Latinica

Format: 20cm

Datum izdavanja: 2022


👇


ISHOD NA NIŠANU:::DOBRA KNJIGA::: KUPOVNA VEZA




четвртак, 24. октобар 2024.

To više nije to


To više nije to


Tog dana, na sumrak, u ulici Kneza Mihaila, njemu je prišla potpuno razroka žena, obučena u odelo na crno-bele štrafte, onako kako izgledaju robijaške uniforme u starim filmovima i sa patrljcima od zuba u ustima, ona mu se ljutitito unese u lice i zakrišta:

- Tu si magarčino jedna! Ne brini, dobićeš ti svoje!

Ona udari šamar čoveku i ode.

Čovek sa zaprepašćenjem otprati pogledom nepoznatu osobu.  On ne razmišljajući puno, šmugnu u pasaž, a odatle u sporedniju, usamljeniju ulicu.  Nakon nekoliko koraka, ispred sebe, ugleda malu poštansku markicu, kako leži zalepljena za trotoar. Na njoj je bio lik Josipa Broza Tita. Čovek je čučnuo i pokušao da noktima nekako odlepi markicu ali kako je sve više gulio, tako je  i potpuno izgulio  i upropastio.

 - Niko nema sreće. Svi je izgule i propadnu! – glas je dopirao iznad čovekove glave. On se trže i zagleda se u osobu koja je stajala pored njega i posmatrala šta on radi. Čučeći, on sa trotoara zapita visokog stranca u crnom odelu:

-  A vi ste?

-  Ja bih trebalo da se pobrinem za Vas.  - stranac ga nije gledao prijateljski.

 Trebalo bi da pođete samnom...hajdemo! – stranac ovo izgovori odlučno i nekako vojnički, na to se čovek prepade, ustade i poče da trči.

Dugo je trčao kroz senke koje su polako grad oblačile u mrak.

Umoran stade i  pogleda oko sebe. Nigde nikoga. Najednom on oseti jak smrad u vazduhu i za par sekundi, kao da se našao u magli.

On zapita sebe da li se uopšte nalazi u Beogradu, činilo mu se da ništa ne prepoznaje.

„Svi su poludeli i ništa nije normalno!“ – pomislio je čovek,  hodajući brzo.

Dodirnuo je čeličnu šipku, pade mu na pamet kako je i rđa na neki način živa. Podhodnik kroz koji je mogao da prođe je poplavljen. Video je žabu. Okrenuo je glavu i otišao je na zelenu površinu gde je seo ispod hrasta. Zagledao se u sada već mračno nebo. Odahnuo je, smrad je oteran jakim vetrom koji je nosio smeće. Čoveku je to izgledalo romantično. Pomislio je na hljade i hiljade godina koje je prošlo, do eto, ove noći u kojoj on živi svoj trenutak. Sa hrasta je na čovekovo rame sleteo strari,  crni  gavran. Gledao je čoveka očima koje se gase... umiru. Bio je tih i zamišljen.

Čoveku je palo na pamet da ako gavran umre, on može da ga odnese devojčici iz komšiluka koja voli da preparira sitne životinjice i ptice.

Umornom čoveku su se sklapale oči ali nije zaspao, mislio je:

„Težak dan iza mene...kao san...sve manje se osećam trezveno, kao da me neko tajno opija. To svakako nije cela istina...svako kretanje može da mi pomogne, sve treba koristiti, bez zloupotrebe. Duva mi vetar u lice. Prolazi kroz pluća. Neki put je dovoljan dubok uzdah. Nebo je mraćno...kiša će... Kako misle da sve vide kada  je sve stara slika...od pre sekunde ili od pre dva meseca, svejedno...oni igraju rulet...“

Udario je grom. Čovek je ustao, gavran, nije umro, odleteo je. Za njim je poletelo još stotine gavranova koji su odledel za njim. Čovek nekako kao opijen pomisli da više ništa ne razume. Zagledao u krošnju hrasta, bila je topla i on je postao topliji. Kiša i vetar koji su počelii su mu prijali. On vide veliki busen lepe, roze biljke. Vetar i kiša su je razobličili, izgledala je kao udobna fotelja. Legao je na nju, pustio je suzu saosećanja i pridremao. Sanjao je čudan san. On u nekoj potpuno mračnoj sobi, gde je svetlost dopirala odnekud ali nije mogao da zaključi od kud. Sedeo je na staroj drvenoj stolici, dok je čitava soba bila od sivo-crnog mermera. Vrata nije video. Najedanput u sobi se pojavi još jedna, bela, isto tako stara stolica. Na stolici se na njegovo veliko zaprepašćenje pojavi i čovek, obučen otmeno, U crvenom sakou sa dugačkim brkovima, sa dugom puštenom kosom na sebi je imao i imao je i fine bele pantalone od lana. On progovori, dubokim glasom:

 - Ja sam hipnotizer.           

 - Ja sam ljubitelj filma i crno-bele fotografije, muzike takođe i nadasve cenim trezvenost. I uostalom kakva je ovo iluzija, treba ti još četiri tarantule da krase ove tvoje hipnotizerske zidove. – resko odvrati čovek.

- Zovem se...

Zamislio je kako mermer puca i on je pucao. Zamislio je zrake Sunca i oni su ga obasjali. Zamislio je da... naglo mu u kadar njegovog zamišljanja ulete muva. Ona ga je probudila. Svitalo je. Kiša je prestala i voda je isparavala iz zemlje.  Danas će Sunce biti nepodnošljivo. Puno je muva u blizini, osetio je nečiji izmet. „Vreme će biti da se sakrijem od Sunca i da što pre stignem kući...“ - razmišljao je čovek dok se pridizao sa zenlje,   „Ali moja kuća...moja kuća je još daleko.“ – čovek je shvatio da je sam.

Tražio  je duboko u sebi bilo kakvu emocju. Umesto emocija, počele su da mu se tresu ruke i da se grče mišići, od  vrata do mišića na nogama.  Malo ispod njega ležao je veliki crni labrador, iznad psa se stvorio mali crni oblak. Zapljusnuo ga je zelenom kišom i nestao. Pas je pokušao bezuspešno da ustane. Na njemu više nije bilo lepe, sjajne, crne dlake, kao da je kiša poskidala sve sa njega. Bela pena mu je curila niz čeljusti. Poslednji put je pokušao da stane na noge, koje su ga izdale, pao je i više se nije pomerio. Čovek je ustao i zaključio:

„Jednostavno nije isto... ali prosto, to više nije to...


*****


That’s No Longer It

Many might say that what he recounted makes no sense at all, but I will still record his experience.

That day, at dusk, on Kneza Mihaila Street, a completely cross-eyed woman approached him, dressed in a black-and-white striped suit resembling old prison uniforms, with stubs of teeth in her mouth. She furiously leaned into his face and screeched:

- There you are, you donkey! Don’t worry, you’ll get yours!

She slapped the man and left.

The man, shocked, watched the unknown woman walk away. Without thinking much, he slipped into a passageway and from there into a quieter, lonelier street. After a few steps, he saw a small postage stamp lying stuck to the sidewalk in front of him. On it was the image of Josip Broz Tito. The man squatted down and tried to peel off the stamp with his fingernails, but the more he scraped, the more he ruined and destroyed it.

- No one’s lucky. Everyone scrapes away and falls apart! – A voice came from above the man’s head. Startled, he looked up at the person standing beside him, watching what he was doing. Still squatting, he asked the tall stranger in a black suit:

- And who are you?

- I’m supposed to take care of you. – The stranger didn’t seem friendly.

- You should come with me… let’s go! – The stranger spoke decisively, almost militarily, which frightened the man. He stood up and started to run.

He ran for a long time through the shadows that slowly wrapped the city in darkness.

Tired, he stopped and looked around. No one was there. Suddenly, he smelled a strong stench in the air, and within seconds, it felt as though he was surrounded by fog.

He asked himself if he was still in Belgrade, as nothing seemed familiar anymore.

“They’ve all gone mad, and nothing is normal!” – he thought, walking quickly.

He touched a steel bar, and it occurred to him that rust, in its own way, was alive too. The underpass he could have taken was flooded. He saw a frog. He turned his head and headed to a green area where he sat beneath an oak tree. He gazed up at the now dark sky. He sighed as the stench was blown away by a strong wind that carried the trash with it. To him, it felt romantic. He thought about the thousands and thousands of years that had passed, up to this very night where he was living his moment. From the oak tree, an old black raven landed on his shoulder. It looked at the man with eyes that were dimming… dying. The raven was silent and pensive.

The man thought that if the raven died, he could take it to the neighbor’s daughter, who enjoyed stuffing small animals and birds.

The tired man’s eyes began to close, but he didn’t fall asleep; instead, he thought:

“Tough day behind me… like a dream… I feel less and less sober, as if someone is secretly intoxicating me. But that’s not the whole truth… any movement could help me; everything should be used, without abuse. The wind blows in my face. It passes through my lungs. Sometimes, a deep breath is all you need. The sky is dark… rain will come… How do they expect to see everything when it’s all an old picture… from a second ago or from two months ago, it’s all the same… they’re playing roulette…”

Lightning struck. The man stood up; the raven hadn’t died—it flew away. Hundreds of other ravens took off after it. The man, somehow intoxicated, thought he no longer understood anything. He looked up at the oak’s canopy—it was warm, and he felt warmer. The rain and wind that had begun suited him. He saw a large clump of a beautiful, pink plant. The wind and rain had deformed it, and it looked like a comfortable armchair. He lay down on it, shed a tear of compassion, and drifted off. He dreamed a strange dream. He was in a completely dark room, where light was coming from somewhere, but he couldn’t determine from where. He sat on an old wooden chair, while the entire room was made of gray-black marble. He didn’t see any doors. Suddenly, another chair appeared in the room—white, just as old. On the chair, to his great astonishment, appeared a man, dressed elegantly, in a red blazer with long mustaches, and with long flowing hair. He also wore fine white linen pants. He spoke in a deep voice:

- I am the hypnotist.

- I’m a lover of film and black-and-white photography, music as well, and above all, I value sobriety. And anyway, what kind of illusion is this? You need four more tarantulas to decorate these hypnotizing walls of yours. – the man sharply retorted.

- My name is…

He imagined the marble cracking, and it cracked. He imagined rays of sunlight, and they shone on him. He imagined that… suddenly, a fly flew into his imagination. It woke him up. Dawn was breaking. The rain had stopped, and the water was evaporating from the ground. Today, the sun would be unbearable. There were many flies nearby; he smelled someone’s excrement. “It’s time to hide from the sun and get home as quickly as possible…” - the man thought as he got up from the ground, - “But my home… my home is still far away.” – the man realized he was alone.

He searched deep within himself for any emotion. Instead of emotions, his hands began to tremble, and his muscles started to spasm from his neck down to his legs. A little below him lay a large black Labrador; above the dog, a small black cloud appeared. It splashed him with green rain and disappeared. The dog tried unsuccessfully to get up. Its beautiful, shiny black fur was no longer there as if the rain had washed everything off. White foam dripped from its jaws. The dog made one last attempt to stand, but his legs failed him, and he collapsed, never to move again. The man stood up and concluded:

“It’s just not the same anymore… but simply, that’s no longer it.”








_______________________

  Dobra Knjiga

Predstavlja:


NOĆ SLOMLJENIH STRELA




Iz Predgovora:

"...MEGALOPOLIS III

Mister anonimus, stanovnik velegrada, ponovo medju nama – kratke priče”Noć slomljenih strela” Sebastijana Sava Gor-a

 

Anarhizam se danas modernizovao a urbani buntovnik konformizovao. Svetska revolucija nije uspela, ostalo nam je da sami vodimo svoje bitke a ostao nam je i andergaund (underground). Pred nama je jedan  andergraund opredeljen mlađi beogradski pesnik, rok muzičar i pisac, Sebastijan Sava Gor, koji nam u ovoj svojoj seriji kratkih priča pripoveda o urbanizovanim ambijentima Megalopolisa III, megalopolisa nužnosti, za razliku od futurističko-tehnicističkog Megalopolisa I, megalopolisa želje – Metropolisa, Frica Langa (Fritz Lang, 1890-1976), nikad ne ostvarenog, i Megalopolisa II - tepih-urbanizacije iz šezdesetih godina prošlog veka koja je obećavala “posao i stan za svakog”, ali neuspešno, što se kasnije uspostavilo i kao utopija. Andergraund je ovde važan kao jedini nastavak ideja o Svetskoj /modernoj/ revoluciji, nastalih na zdravoj osnovi Spenserovog  konzervativnog anarhizma (Herbert Spencer 1820 –1903) sa krilaticom: “The Man versus the State / Čovek protiv države/”,  a koji  se takođe nikad nije realizovao kao “naivan”. Dok su se u medjuvremenu pojavile ideje o globalizaciji sveta i društvu bez države, ovaj umetnički pravac, mada naizgled globalistički, zapravo je jedini ostao anarho-podrivački  i ima za krajnji cilj da podrije sve društvene sisteme, aparature i establišmente, bilo koje vrste, pošto ih smatra za prodate i pokvarene..." 


***

Recension for the book - Sebastian Sava Gor: “The Night of Broken Arrows”, Belgrade, 2014, short stories about the urban man. Text is analyzing urban man today, and finds, that this short story is quite different from the urban man of Megalopolis I / Metropolis of Fritz Lang - a megalopolis of wishes/, and the urban man of Megalopolis II / massive felt-urbanization from 1960 - urbanization of disappointment/. The conclusion is that today we have Megwith cult of fun and games/ and that writer fights against that... fight for more nature and more "natural life"/ in yourself, everyday life, love.../

Free PDF - MEGALOPOLIS III Jadranka Ahlgren


***

Noć Slomljenih Strela
Cena : 880,00 RSD


Detaljne informacije o knjizi:

Autor: Sebastian Sava Gor
Žanr Savremena proza
Izdavač: Sebastian Sava Gor
ISBN: 9788691820503
Br. strana: 90
Povez: broširan
Jezik: Srpski
Pismo: Latinica
Format: 20cm

👇



****


Dobra Knjiga

Predstavlja:

ISHOD NA NIŠANU


SHOD NA NIŠANU (Zbirka Poezije) | Dobra Knjiga |  | poetry.  poezija. zbirka poezije. poésie. a collection of poetry. un recueil de poésie


Iz Predgovora:


„...da je na Zemlji sve racionalno, ništa se ne bi ni događalo...“

- Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Objektivna neracionalizacija je postala opšta pojava i u tom smislu egzistencija je ugrožena.

Tražeći, kao hodajući kroz mrak, autor uspeva da iracionalno, nadrealno, podsvesno, lično i kolektivno nesvesno, osvetli i da kroz sopstvenu prizmu, realizuje specifičnu i novu lingvističku formu, nov, literarni stil, kojim nam. predstavlja zbirku poezije, tako otvoreno slikovitu, bez poređenja, koketiranja, sa bilo kakvim

autoritetima, koja postavlja jako bitna pitanja, prvenstveno pitanja koja se tiču naše zajedničke egzistencje.

Na veoma jedinstven i snažno poetičan način, Sebastian Sava Gor uspeva da pretvari nadrealno u egzizstencijalno.


ISHOD NA NIŠANU

Cena : 880,00 RSD

Detaljne informacije o knjizi:

Autor: Sebastian Sava Gor

Žanr Poezija

Izdavač: Sebastian Sava Gor

ISBN: 9788691820510

Br. strana: 70

Povez: broširan

Jezik: Srpski

Pismo: Latinica

Format: 20cm

Datum izdavanja: 2022


👇


ISHOD NA NIŠANU:::DOBRA KNJIGA::: KUPOVNA VEZA




субота, 19. октобар 2024.

Кич и стварност: Православни поглед на лажну лепоту и истину :::: Kitsch and Reality: An Orthodox View of False Beauty and Truth

 




Кич и стварност: Православни поглед на лажну лепоту и истину


У савременом свету, једна од највидљивијих замки човековог естетског суда је кич. Док га многи дефинишу као плитку, претерану и сентименталну уметност, кич је, у својој суштини, нешто много опасније – он је отелотворење лажи о стварности. У православној теологији, истина је не само апстрактни концепт већ жива и реалност, која се у пуноћи открива кроз Бога. Стога, свака лаж, па макар она била и на нивоу естетике, представља деформацију стварности и одступање од божанске истине.


Православни Свети Оци су вековима наглашавали да је човек позван на стварање у светлости Божијег образа и подобија. Свети Василије Велики каже да свака креација треба да буде одраз наше заједнице са Богом, у коме је Истина и Лепота једно. 

Кич, са друге стране, нуди површан одраз стварности, истичући спољашњу, често извитоперену слику лепоте, лишену суштинске дубине. У том смислу, кич није само лоша уметност; он је лажна лепота која заводи човека, одводећи га од духовне истине ка замишљеној, илузорној стварности.


Свети Григорије Ниски, у свом делу "О савршенству", говори о лепоти која је унутрашња и која одражава божанску природу у човеку. Он објашњава да је право стремљење хришћанина ка непрестаном усавршавању и претварању у светлост Божију. За разлику од тога, кич скреће човека у самозадовољство, у емоционални и визуелни конформизам, глорификујући сентименталност уместо чисте духовне лепоте. Кич је, дакле, сурогат стварне лепоте, јер му недостаје суштина која храни душу и усмерава човека ка оном што је вечно и истинито.


Стварност треба посматрати "иконично", јер сва творевина сведочи о свом Створитељу. Свети Максим Исповедник каже да је свет, у својој суштини, слика божанског Логоса. Истинска стварност, самим тим, није само оно што видимо спољашњим чулима, већ је дубоко духовна. Она је прожета божанским енергијама које нас позивају на светост и преображење. Свети Григорије Палама објашњава да кроз учешће у Божијим тајнама ми не само да спознајемо истиниту стварност, већ и постајемо учесници у њој. Када човек прихвата стварност у њеној пуноћи, он види лепоту творевине као одраз Божијег савршенства.


Насупрот томе, кич пружа деформисану верзију стварности – он жели да поверујемо да је лепота нешто што се налази само на површини. Кич искривљује стварност представљајући је као низ површних, често претерано украшених слика које за циљ имају да прикажу спољашње задовољство и емоционални ужитак, али без дубинске везе са истином.


Естетика, како је учио Свети Јован Дамаскин, је нераскидиво повезана са истином и добром. Он је наглашавао да икона Христова није само слика, већ прозор у вечност, одраз дубље стварности која превазилази видљиви свет. Када се човек сусретне са овом лепотом, он не остаје на нивоу спољашње форме, већ бива подстакнут на унутрашње преображење. Право уметничко дело у православном духу не стреми само да задовољи чула, већ да отвори срце за духовну реалност.


Кич, напротив, затвора човека у свет привида, у свет лажи који не говори о узвишеном, већ га своди на тривијалности. Као таква, кичеста култура је дубоко опасна, јер одваја човека од богоподобног призвања да истражује дубине божанске истине у сваком аспекту свог живота. Уместо да га води ка вечности, кич га држи у заточеништву привременог, безвредног и површног.


Позив на будност!


У борби против кича, православни хришћани су позвани да се врате исконској вери у стварност, која је прожета Божијом истином. То значи не само препознати кич као лажну лепоту, већ активно тежити стварању и препознавању истините лепоте која обухвата и материјалну и духовну реалност. Као што нас Свети Серафим Саровски учи, свака лепота и свака истина долазе из Божије благодати. Зато, свака естетика која одбацује дубинску истину Божијег присуства је искривљење стварности и мора бити одбачена.


Прави пут ка истини и стварности је пут богоподобија, где свака наша акција и креација постају сведочанство о Божијој неизмерној лепоти. У том смислу, кич је више од естетског преступа – он је изазов са којим се човек суочава у свом духовном животу, и само кроз поновно успостављање односа са стварном лепотом, онаквом какву Бог открива, човек може наћи истински мир и испуњење.






Kitsch and Reality: An Orthodox View of False Beauty and Truth


In the modern world, kitsch is one of the most visible traps of human aesthetic judgment. While many define it as shallow, exaggerated, and sentimental art, kitsch is, in its essence, something much more dangerous - it is the embodiment of lies about reality. In Orthodox theology, truth is not only an abstract concept but a living reality fully revealed through God. Therefore, every lie, even at the level of aesthetics, represents a deformation of reality and a deviation from divine truth.


The Orthodox Holy Fathers have emphasized for centuries that man is called to creation in the light of God's image and likeness. Saint Basil the Great says that every creation should be a reflection of our union with God, in whom Truth and Beauty are one.

Kitsch, on the other hand, offers a superficial reflection of reality, highlighting an external, often distorted image of beauty, devoid of essential depth. In this sense, kitsch is not just bad art; he is a false beauty that seduces man, leading him away from spiritual truth to an imagined, illusory reality.


St. Gregory of Nyssa, in his work "On Perfection", talks about the beauty that is internal and that reflects the divine nature in man. He explains that the true striving of a Christian is towards continuous improvement and transformation into the light of God. In contrast, kitsch turns man into complacency, into emotional and visual conformity, glorifying sentimentality instead of pure spiritual beauty. Kitsch is, therefore, a surrogate for real beauty, because it lacks the essence that nourishes the soul and directs man towards what is eternal and true.


Reality should be viewed as "iconic", because all creation bears witness to its Creator. Saint Maximus the Confessor says that the world, in its essence, is the image of the divine Logos. True reality, therefore, is not only what we see with the external senses, but is deeply spiritual. It is imbued with divine energies that call us to holiness and transformation. St. Gregory Palamas explains that through participation in God's mysteries, we not only come to know the true reality but also become participants in it. When man accepts reality in its fullness, he sees the beauty of creation as a reflection of God's perfection.


In contrast, kitsch provides a distorted version of reality - it wants us to believe that beauty is only on the surface. Kitsch distorts reality by presenting it as a series of superficial, often overly embellished images that aim to show external pleasure and emotional pleasure, but without a deep connection to the truth.


Aesthetics, as St. John of Damascus taught, is inextricably linked to truth and goodness. He emphasized that the icon of Christ is not just a picture, but a window into eternity, a reflection of a deeper reality that goes beyond the visible world. When man encounters this beauty, he does not remain at the level of external form, but is encouraged to undergo internal transformation. A true work of art in the Orthodox spirit does not aim only to satisfy the senses, but to open the heart to spiritual reality.


Kitsch, on the contrary, imprisons man in a world of appearances, in a world of lies that does not speak of the sublime, but reduces it to triviality. As such, kitsch culture is deeply dangerous, for it separates man from the God-like calling to explore the depths of divine truth in every aspect of his life. Instead of leading him to eternity, kitsch keeps him imprisoned in the temporary, worthless, and superficial.


A call to vigilance!


In the fight against kitsch, Orthodox Christians are called to return to the original faith in reality, which is imbued with God's truth. This means not only recognizing kitsch as false beauty, but actively striving to create and recognize true beauty that encompasses both material and spiritual reality. As St. Seraphim of Sarov teaches us, all beauty and all truth come from God's grace. Therefore, any aesthetic that rejects the deep truth of God's presence is a distortion of reality and must be rejected.


The true path to truth and reality is the path of God-likeness, where our every action and creation becomes a testimony of God's immeasurable beauty. In this sense, kitsch is more than an aesthetic transgression - it is a challenge that man faces in his spiritual life, and only through re-establishing a relationship with real beauty, as revealed by God, can man find true peace and fulfillment.

уторак, 15. октобар 2024.

Ko to tamo lupa?





 Ko To Tamo Lupa?



  • Susreli su se bogohulno odeljenje, misleni nedostatak i usijani sumrak. Tada su javili da komarac nosi bakteriju.
    Inteligentni motor na virtuelni pogon se uplašio i odleteo. Uleteo je u pustinju, Upao je u  rupu. U rupi je ležala prašnjava, plastična ženska noga. Slomio je i nju i sebe.
    Po pustinji hoda živi mrtvac i neutešno nešto traži. 

    Vrabac je na mom dlanu. Prolazi čas.

  • Postoje različite svetlosti i mesta gde su se spojili san i java.

  • Zaštićni mornar, zna ko to tamo odavno zove, zovni, svetli i lupa!







Who’s That Knocking Over There?

A blasphemous department, a lack of thought, and a heated dusk met. Then came the news that a mosquito was carrying bacteria.  
The intelligent engine, powered by virtual energy, got scared and flew away. It rushed into the desert, into a hole. There lay a dusty, plastic woman’s leg. It broke her, and it broke itself.  

In the desert, a living corpse walks, searching for something, inconsolable.  
There are different lights and places where dreams and reality have merged.  
A sparrow rests in my palm.  
Time passes.  
A protected sailor knows who has long been calling, beckoning, shining, and knocking over there!







_______________________

  Dobra Knjiga

Predstavlja:


NOĆ SLOMLJENIH STRELA




Iz Predgovora:

"...MEGALOPOLIS III

Mister anonimus, stanovnik velegrada, ponovo medju nama – kratke priče”Noć slomljenih strela” Sebastijana Sava Gor-a

 

Anarhizam se danas modernizovao a urbani buntovnik konformizovao. Svetska revolucija nije uspela, ostalo nam je da sami vodimo svoje bitke a ostao nam je i andergaund (underground). Pred nama je jedan  andergraund opredeljen mlađi beogradski pesnik, rok muzičar i pisac, Sebastijan Sava Gor, koji nam u ovoj svojoj seriji kratkih priča pripoveda o urbanizovanim ambijentima Megalopolisa III, megalopolisa nužnosti, za razliku od futurističko-tehnicističkog Megalopolisa I, megalopolisa želje – Metropolisa, Frica Langa (Fritz Lang, 1890-1976), nikad ne ostvarenog, i Megalopolisa II - tepih-urbanizacije iz šezdesetih godina prošlog veka koja je obećavala “posao i stan za svakog”, ali neuspešno, što se kasnije uspostavilo i kao utopija. Andergraund je ovde važan kao jedini nastavak ideja o Svetskoj /modernoj/ revoluciji, nastalih na zdravoj osnovi Spenserovog  konzervativnog anarhizma (Herbert Spencer 1820 –1903) sa krilaticom: “The Man versus the State / Čovek protiv države/”,  a koji  se takođe nikad nije realizovao kao “naivan”. Dok su se u medjuvremenu pojavile ideje o globalizaciji sveta i društvu bez države, ovaj umetnički pravac, mada naizgled globalistički, zapravo je jedini ostao anarho-podrivački  i ima za krajnji cilj da podrije sve društvene sisteme, aparature i establišmente, bilo koje vrste, pošto ih smatra za prodate i pokvarene..." 


***

Recension for the book - Sebastian Sava Gor: “The Night of Broken Arrows”, Belgrade, 2014, short stories about the urban man. Text is analyzing urban man today, and finds, that this short story is quite different from the urban man of Megalopolis I / Metropolis of Fritz Lang - a megalopolis of wishes/, and the urban man of Megalopolis II / massive felt-urbanization from 1960 - urbanization of disappointment/. The conclusion is that today we have Megwith cult of fun and games/ and that writer fights against that... fight for more nature and more "natural life"/ in yourself, everyday life, love.../

Free PDF - MEGALOPOLIS III Jadranka Ahlgren


***

Noć Slomljenih Strela
Cena : 880,00 RSD


Detaljne informacije o knjizi:

Autor: Sebastian Sava Gor
Žanr Savremena proza
Izdavač: Sebastian Sava Gor
ISBN: 9788691820503
Br. strana: 90
Povez: broširan
Jezik: Srpski
Pismo: Latinica
Format: 20cm

👇



****


Dobra Knjiga

Predstavlja:

ISHOD NA NIŠANU


SHOD NA NIŠANU (Zbirka Poezije) | Dobra Knjiga |  | poetry.  poezija. zbirka poezije. poésie. a collection of poetry. un recueil de poésie


Iz Predgovora:


„...da je na Zemlji sve racionalno, ništa se ne bi ni događalo...“

- Fjodor Mihajlovič Dostojevski

Objektivna neracionalizacija je postala opšta pojava i u tom smislu egzistencija je ugrožena.

Tražeći, kao hodajući kroz mrak, autor uspeva da iracionalno, nadrealno, podsvesno, lično i kolektivno nesvesno, osvetli i da kroz sopstvenu prizmu, realizuje specifičnu i novu lingvističku formu, nov, literarni stil, kojim nam. predstavlja zbirku poezije, tako otvoreno slikovitu, bez poređenja, koketiranja, sa bilo kakvim

autoritetima, koja postavlja jako bitna pitanja, prvenstveno pitanja koja se tiču naše zajedničke egzistencje.

Na veoma jedinstven i snažno poetičan način, Sebastian Sava Gor uspeva da pretvari nadrealno u egzizstencijalno.


ISHOD NA NIŠANU

Cena : 880,00 RSD

Detaljne informacije o knjizi:

Autor: Sebastian Sava Gor

Žanr Poezija

Izdavač: Sebastian Sava Gor

ISBN: 9788691820510

Br. strana: 70

Povez: broširan

Jezik: Srpski

Pismo: Latinica

Format: 20cm

Datum izdavanja: 2022


👇


ISHOD NA NIŠANU:::DOBRA KNJIGA::: KUPOVNA VEZA



субота, 12. октобар 2024.

Реч Уредника, Лазар Нешић -- Александар Шмеман : Евхаријстијско Богословље

 




Уколико постоји личност, чије је целокупно богословско стваралаштво и читав живот обележен Евахристијом Цркве, онда то засигурно јесте блажени отац Александар Шмеман. Управо из тог разлога, наслов зборника *Евахаристијско богословље*, који потиче од приређивача, на најбољи начин изражава централну мисао коју овде сакупљени чланци и студије експлицитно изражавају: Евахаристија јесте центар, смисао и само биће живота Цркве, хришћана и живота целокупног створеног света.


Колико је нама познато, први чланак оца А. Шмемана на преведен на српски језик јесте *У шартању за коренима америчке буре — неколико мисли о аутокефалији, црквеном уређењу и еклисиологији*, објављен је још давне 1974. године. У међувремену је преведено готово све што је отац Александар икада написао. Српско богословље се може похвалити скоро целовитим опусом овог колосалног богослова Цркве. Ипак, понешто је остало непреведено. Управо то има прилику да сада изађе на светлост дана, тј. пред српски теолошки и културни публикум. Свакако, у зборник улази и неколицина чланака који су се раније појавили у разним преводима, али смо их опет донели у свжем и новијем преводу.


Зашто о. Александар Шмеман? Зашто данас, након деценија богословског, црквеног и литургијског препорода Православне Цркве у свету и Србији? Неко би питао: зашто изнова текстови оца Шмемана сада када нам је, на изглед, све у вези са њим итекако познато? Чини се да дугујемо одговор на ова не толико прозирна питања.


Циљ зборника, који је пред нама у оваквом облику, вишеструк је. Пре свега, ради се о жељи да одређени (нама важни) текстови оца Александра буду на једном месту, под једним корицама и на српском језику. Ради се о указивању на Шмеманово целовито и систематско бављење проблемима Евхаристије, Литургије, светих тајни и целокупног живота Цркве.


Као друго,постоји потреба за новом херменеутиком савременог евхаристијског богословља Цркве, као и начинима на који исто богословље формира живот хришћана у Цркви и свету. Дакле, оца Шмемана треба изнова читати и тумачити. Потребно је ново вредновање и критичка анализа његових фундаменталних богословских ставова. На многим местима о. Шмеман не проговорити јеиком аутентичног хришћанства, Цркве, Евхаристије и отаца; на другим местима о. Александар ће, пак, преблаго или престрого оценити извесне појаве у богословљу и Цркви. Из тог разлога ће оваква места морати поново да буду читана, коригована, исправљана и добромерно упућена, како би све ишло у корист даљег напретка богословља, Евхаристије и саме Цркве.


Свакако, постоји и трећи циљ зборника. Он се односи према нарастајућем јазу између утопистичких и ескапистичких погледа, филозофија, теологија и светоназора у данашњој Цркви. Многи ће приговорити да је то стари проблем, да од вајкада постоји у Цркви; и сам о. Шмеман је о томе много писао. Ипак, ради се о нећем сасвим другачијем; Говоримо о утопистичко-ескапистичком читању и тумачењу самих Шмеманових текстова. Тако, са једне стране имамо утопистички, романтичан, нералан и неживотан покушај „накалемљивања“ основа евхаристијског богословља о. Александра Шмемана на свакодневни живот хришћана у Цркви, без истинског разматрања питања да ли, како, када и због чега треба или не треба примењивати исте. Са друге стране, присуствујемо и ескапистичком читању о. Шмемана, чији је циљ у овом случају само пуко образовање, академска стручност, научност, итд., без икаквог покушаја да се нешто од прочитаног примени у сопственом животу. У вези са свим наведеним је и проблем идеологије. Реч је о идеологији насталој услед глорификовања или нижег подаштавања богословског лика и дела оца Александра Шмемана. Док се једни заклињу у лик о. Шмемана и његову „непогрешивост“, други не отидоше тако далеко да на ломачама спаљују књиге о. Шмемана. Даљи коментар није потребан. Потребно је, међутим, ослободити се фантазама и извући најбоље из текстова који су пред нама. Мислити својом главом, а не главом идеолога, са које год стране они пристизали.


Дугујемо захвалност многим личностима, које су издашно и трудбенички помогле да зборник буде какав јесте. Пре свега, захваљујемо уреднику „Отачника“, господину Благoју Пантелићу, који је заправо међу иницијаторима овог пројекта. Такође, захвални смо тиму преводилаца: оцу Александру Ђаковићу, господи Ивану Бунисијевићу, Бојану Теодосијевићу, Стевану Јовановићу, Братиславу Здравковићу и Саши Курцићу, као и лектору госпођи Варји Нешић. Посебно захваљујемо госпођи Елени Силк, библиотекарки Православног института Светог Владимира у Њујорку, на уступљеним текстовима у оригиналу, а нарочито на уступању чланака који су до сада били непознати српској теолошкој и културној јавности.


На крају, важно је споменути још један разлог изласка зборника, а њега је најтеже одредити речима — ради се о вери; о вери у оно што ћемо овде читати. Наиме, након деценија евхаристијског богословља, еклисиологије, онтологије и есхатологије, као да лаганим растом надолази неизбежно питање: да ли ми заиста верујемо у све што читамо и што нам се даје као аутентично богословље Цркве? Какве везе оно има са нашим животима? Ова питања треба схватити крајње озбиљно, јер ће над свим могућим богословским концептима (ма какви да су они) живот у Цркви бити пресудно мерило. Живот који не чека.


Лазар Нешић




Featured Post

Oko Music: obojeni Program - Kočnice - live

  🎧 Obojeni Program – „Kočnice“  (Live @ Elektropionir, 2017) RAW video: Sebastian Sava Gor 📌 O bendu Obojeni Program je kultni alternativ...