понедељак, 29. март 2021.
Godspeed You! Black Emperor - F# A# ∞ (Full Album) [1080p]
недеља, 28. март 2021.
The Best Of Cigarettes After Sex
субота, 27. март 2021.
Danil Harms: Jedna Muva / kratka priča
Jedna muva udari u čelo gospodina dok je trčao, prođe mu kroz glavu i izađe kroz potiljak. Gospodin, koji se zvao Dernjatin, bio je veoma začuđen: učinilo mu se da mu je u glavi nešto prozviždalo, a na potiljku je prsnula kožica i škakljalo ga je. Dernjatin se zaustavi i pomisli: “Šta bi to trebalo da znači? Ta posve jasno sam čuo zvižduk. Ništa mi ne pada na pamet, da mogu da shvatim, o čemu se tu radi? U svakom slučaju, osećaj je redak, nalik na neku bolest glave. Ali neću više o tome da razmišljam, nastaviću da trčim”. S tim mislima gospodin Dernjatin potrča dalje, ali ma kako da je trčao, to mu nije uspevalo. Na plavetnom putu Dernjatin zape nogom i samo što ne pade, morao je, štaviše, da zamaše rukama u vazduhu. “Dobro je da nisam pao – pomisli Dernjatin – inače bih razbio naočare i ne bih mogao da vidim smer puta”. Dalje je Dernjatin koračao, oslanjajući se na svoju palicu. Međutim, jedna je opasnost sledila za drugom. Dernjatin je zapevao nekakvu pesmu da rasprši svoje loše misli. Pesma je bila vesela i glasna, takva, da se Dernjatin njome zaneo i zaboravio čak da ide plavetnim putem, kojim su, u to doba dana, obično, automobili išli vrtoglavom brzinom. Plavetni put je bio veoma uzak, i prilično je teško od automobila odskočiti u stranu. Zato se on smatrao opasnim. Oprezni ljudi su po njemu uvek išli budno, da ne bi poginuli. Ovde je smrt iščekivala pešaka na svakom koraku, čas u vidu automobila, čas u vidu teretnih kola, a čas u vidu taljiga sa kamenim ugljem. Dernjatin nije uspeo ni da obriše nos, a na njega je već išao ogromni automobil. Dernjatin viknu: ”Umreću!” – i skoči u stranu. Trava se razmaknula pred njim, i pade u vlažan jendek. Automobil ga je s grohotom mimoišao, podigavši iznad krova barjak teških situacija. Ljudi u automobilu bili su ubeđeni da je Dernjatin poginuo, i stoga su skinuli sve sa glave, i dalje su već gologlavi putovali. “ Da li ste primetili, pod koje je točkove dospeo ovaj putnik, pod prednje ili pod zadnje?” – upita gospodin, odenut u muf, to jest ne u muf, nego u kapuljaču. “Meni su – često je običavao govoriti ovaj gospodin – veoma nahlađeni obrazi i ušna resica, i stoga sam uvek u kapuljači”. Pored gospodina u automobilu je dama interesantnih usana. “Ja sam – reče dama – uznemirena, da nas ne optuže za ubistvo ovog putnika”. – “Šta? Šta?” – upita gospodin, povlačeći kapuljaču s uva. Dama je ponovila svoju bojazan. “Ne – reče gospodin u kapuljači – ubistvo se kažnjava samo u tim slučajevima, kada je ubijeni nalik na tikvu. Ali mi nismo. Ali mi nismo. Ali mi nismo krivi za smrt putnika. On je sam vrisnuo: umreću! Mi smo samo svedoci njegove neočekivane smrti”. Madam Anet se osmehnu interesantnim usnama i reče u sebi: “Antone Antonoviču, vi tako vešto izlazite iz nevolje”. A gospodin Dernjatin je ležao u vlažnom jendeku, ispruživši ruke i noge. A automobil je već otišao. Dernjatin je već shvatio da nije poginuo. Smrt u vidu automobila ga je mimoišla. On se podiže, rukavom očisti svoje odelo, ovlaži pljuvačkom prste i plavetnim putem krene da dostigne vreme. Vreme je devet i po minuta otišlo napred, i Dernjatin je išao, dostižući minute.
петак, 26. март 2021.
The Best Of Tuxedomoon (Solve Et Coagula)
среда, 24. март 2021.
Dead Can Dance ♦ (Full Album)
уторак, 23. март 2021.
Die Haut – Head On (Full Album 1991) - Discogs
Бранко Миљковић (1934-1961) : Седам мртвих песника
Бранко
Ноћ испод земље развеселим
Израсте ветар у нежну биљку
из тог подземља где светиљку
и птицу никад да доселим
Непронађене пропланке крви
и пешчано подне сам одболово
ал топли хлеб твог имена још мртвим
птицо међу пределима, Стражилово
земљо преко мога заспалог ума
док лист по лист умире шума
Дете сакривено у једном пољупцу пати сутра рођено.
О нек се ветар с биљкама измотава
Нека се камење пред невидљивим раскршћем
успава
Само да л ће на скелету осмех мој препознати?
Гроб на Ловћену
Али не, то још увек није време
То је једно место
које препознајем у простору
Мртве су горе одакле та реч дође
Свинго с птицом лажљивом уместо лица које
Свлада тајна иза слепе маске.
Рођење је једина нада.
Видим смеле мостове преко којих нема ко да
прође.
Спавај ти и твоја судбина претворена у брдо,
крута
где провејава смрт и љубав не спасава.
Дан и ноћ си помирио у својој смрти што нас
обасјава.
Тај сан је у ноћи продужетак дана и пута.
Шта си птица или глас који луга
под дивљим небом где те песма оставила самог
на врху Ловћена с челом пуним сунца, тамо
где не постоји време, где једна светлост жута
негде у висини чува отисак твога лица.
Човече тајно феникс је једина истинска птица.
Лаза Костић
Опрости, мајко света, опрости,
што наших гора пожалих бор.
Да ли ћемо је наћи у повратку ноћи
у повратку цвета у повратку сна и гора
на збуњеном хоризонту у горком кристалу
немоћи
од наше жеђи и мртвог анђела где се скаменила
мора
Лице свих доба у очекивању ватре да л ће моћи
да сачува успомену на њу од заборава и простора
Нека Велико Сазвежђе у смрти твојој заноћи
О пусти жали и жалосна мора
Који су предели у твоме срцу сада?
Мртва је а негде још траје дан, о ласте
Сви мртви су заједно био си пун мрачних нада
У пустињи си што у празној светлости расте
док у двострукој тишини слепе је очи слуте
Santa Maria della Salute
Дис
О моје сунчано порекло та потонула крв
Нека се заборави пријатељство дрвећа и птица
Нека се земља развенча са сунцем Жица
од воде проденута кроз уши боља је него црв
Отишао Изашао на врата којих нема
У свим водама зелени пси ме траже
Овде нико не долази одавде нико не одлази, топле лажи
пољубаца закопа у песак ова пустиња где се спрема
крвожедна тишина коју својом љубављу хранити треба
у овом изобличеном простору чија смо поломљена ребра
из чијег камена чудовишне птице вире
Руко испружена према другој обали клони
Ако смо пали били смо паду склони
Овде је ноћ што се животу опире
Тин
С друге стране гроба жива звезда куца
И запаљени ветар на почетку дана снива
Ноћ у моме гласу више не дозива
просторе изгубљене које поседују сунца
Крв моја заспала под каменом не бунца
због пакла из земље ископаног ко жива
Овде камење пева и птица се скамени сива
Овде су сви први пут мртви иза последњег сунца
О зашто смо тако сами и слаби и крти
Док се земља окреће око своје смрти
негде испод земље зри тишина зла
Најзад сам довољно мртав ништа ме не боли
Дрво се нагиње над заборавом нема шта да се воли
Нека ниче цвеће из проклетог тла
Момчило Настасијевић
Уместо звезде славуј из неког зида
што се од ње разликује тек обликом и маштом.
Предео коме сам се приволео, плаштом
чува своју провидност за оне који виде.
Нека музика чудна нечујна изнад горја
размешта предмете у простору и стаје
кад запљусне тајна мраморја сред морја:
дозивано недозвано шта је?
О нежна магло која ме издвајаш,
ево враћам се чист на своје првобитно место.
Тишино у светој сенци што снове моје вајаш
хоћеш ли примити то тело уклето,
које настањујем последњи и први
заточеник одбегле тајне и своје крви.
Горан
Ноћ сувише велика за моје звездано чело
у неким шумама црним непознатим
И дрво је рекло немој. Јутро моје бело
име ти своје остављам кад не могу да се вратим
Пчеле слећу на леш кога нема
Звона одлазе у простор црним степеништем
Мој је завршен дан. Ал се на починак не спрема
сан мој иза брда где мртав себе иштем.
Овде доле свако своју таму има
Мој мрак је сенка птице. О не има
пута којим би до мене могли доћи
Ко пролеће које заборави да цвета
сад лежим мртав на северу света
Смрти љубоморна највећа моја ноћи!
понедељак, 22. март 2021.
Ennio Morricone - The Best of Ennio Morricone - Greatest Hits (HD Audio)
Anton Pavlovič Čehov: "Kad je Neko Srećan" / kratka priča
Sa železničke stanice Balagoje polazi putnički voz. U jednom vagonu druge klase
„za pušače“ drema pet putnika u sutonu vagona. Oni su baš maločas nešto jeli pa
sad, naslonivši glave na naslone od divana, pokušavaju da zaspe.
Tišina.
Otvaraju se vrata, a u vagon ulazi jedan visok, kao motka mršav čovek u
crvenkastom šeširu i u modernom kaputu koji je mnogo podsećao na operetske i
Žilvernove korespondente.
Taj čovek se zaustavlja nasred vagona, duva kroz nos i, žmireći, dugo posmatra
sedišta.
- Ne, i ovo nije onaj! – mrmlja on. – ðavo bi ga znao šta je to! To je prosto užasno!
Ne, nije onaj!
Jedan putnik se zagleda u njega i radosno uzvikuje:
- Ivane Aleksejeviču! Otkud vi? Jeste li vi to?
Mršavi dugajlija, Ivan Aleksejevič, zadrhta, tupo se zagleda u putnika, pa poznavši
ga, veselo pljesnu rukama.
- Ha! Petre Petroviču! – veli on. – Koliko je vode Volgom proteklo otkako se
nismo videli! A ja i ne znam da vi putujete ovim vozom.
- Pa jeste li mi živo-zdravo?
- Pa dobro je. Samo, evo vidite u čemu je stvar: izgubio sam svoj vagon, pa ne
mogu nikako da ga nañem, koliki sam idiot! Nema ko da me bije!
Dugajlija Ivan Aleksejevič klati se i kikoće se.
- Dešava se to često! – nastavlja on. – Maločas sam, posle drugog zvona, bio
izašao da popijem jedan konjak. Naravno – popijem. E, mislim ja, pošto je iduća
stanica još daleko, kako bi bilo da popijem još jednu. I dok sam ja tako pio i
mislio, a ono i treće zvono... Ja, kao lud, potrčim i uskočim u prv vagon koji sam
video. E pa de, zar nisam idiot? Zar nisam zevzek?
- Ama vi ste baš sasvim... veseli – govori Petar Petrovič. – Sedajte! Izvol’te sesti!
- Jok, jok!... Idem, brate, da tražim svoj vagon! Zbogom!
- Ama vi ćete se, kako je mrak, još i omaći sa platforme. Sedite, brate, a kad
doñemo na stanicu, vi ćete naći svoj vagon. Sedite!
Ivan Aleksejevič uzdiše i neodlučno seda prema Petru Petroviču. Vidi se da je
uzbuñen, pa se kreće kao po iglama.
- Kuda putujete? – pita Petar Petrovič.
- Ja? U svet. Meni je sad u glavi takav haos, da ni ja sam ne znam kuda putujem.
Poslužila me sreće, pa eto putujem. Ha-ha... Jeste li vi, roñeni moj, videli kadgod
srećne budale? Niste? E onda gledajte! Pred vama je najsrećniji čovek na ovome
svetu! Da! I vi ništa ne vidite na mome licu?
- To jest vidim da ste... ovaj... ali samo malo...
- Mora biti da mi je lice užasno glupo! Eh, baš mi je krivo što nema ogledala, da
pogledam svoju njuškolizaciju! Osećam, brate, da postajem idiot. Časna reč! Haha...
ja, zamislite samo: idem na svadbeni put. Pa zar nisam zevzek?
- Vi? Pa zar ste se oženili?
- Danas, sokole moj! Venčao se, pa pravo na stanicu!
Počinju čestitanja i obična pitanja.
- Pazi ti njega!... – smeje se Petar Petrovič. – A zato li ste se vi tako fino nagizdali!
- Da-a... Radi potpune iluzije sam se čak i naparfimisao. Sasvim sam vam se
zagnjurio u te stvari! Niti kakvih briga, niti misli, nego samo jedno osećanje,
nečega onako... ñavo bi ga znao kako da ga nazovem... neke blagodušnosti, ili tako
nešto. Otkako sam se rodio, još se nisam tako sjajno osećao!
Tu Ivan Aleksejevič zatvara oči i klima glavom.
- Strašno sam srećan – govori on. – Eto, i vi sami razmislite. Sad ću vam otići u
svoj vagon. Tamo na divančiću, kraj prozora, sedi stvor božiji koji vam je, tako
reći, svim svojim bićem predan. Znate li, blondina sa nosićem... s prstićima...
Dušica moja! Anñele moj! Ti si moj zlatni pupoljak, moj sjajni lampiončić!
Filoksero duše moje! A nožica! Gospode! Njena nožica nije kao što su naše
nožurde, nego nešto minijaturno, čarobno... alegorično! Prosto da uzmeš i pojedeš
tu nožicu! Eh, ama vi ništa ne razumete! Jer vi ste materijalisti, dosadni bećari i
ništa više! Evo, kad se oženite, onda ćete se setiti! Gde li je sad, reći ćete, Ivan
Aleksejevič? Da! A sad idem u svoj vagon. Tamo me već s nestrpljenjem čeka... sa
osmejkom. Ja sednem, pa evo ovako, sa dva prstića, za podvaljčić...
Ivan Aleksejevič klima glavom i klati se od srećnog smeha.
- Pa onda nasloniš svoju tikvu na njeno ramence i hvataš je oko struka. A
unaokolo, znate li, tišina... poetičan polumrak. Ceo svet bih tog trenutka zagrlio.
Petre Petroviču, dopustite da vas zagrlim!
- Drage volje.
Prijatelji se uz opšti smeh putnika grle, i srećan novobračnik nastavlja:
- A radi većeg idiotluka ili, kako to po romanima govore, radi veće iluzije, odeš do
bifea da iskapiš dve-tri čašice. Ovde u glavi i u grudima dešava mi se nešto što ni u
bajkama nećeš naći. Ja sam čovek sitan, ništavan, a čini mi se da sam najednom
postao bezgraničan... Ceo svet sobom obuhvatam!
Putnici, gledajući na napitog, srećnog mladoženju, i sami se zaraze njegovom
veselošću, pa već i ne osećaju dremež. Mesto jednog slušaoca, oko Ivana
Aleksejeviča se očas pojaviše petorica. On se vrti kao na iglama, prska pljuvačkom
oko sebe, maše rukama i brblja, brblja bez prestanka. Cereka se i svi se cerekaju.
- Glavno je, gospodo, što manje misliti! Do ñavola sa svima tim analizama... Ako ti
se pije, a ti, brate, pij, a ne da filozofiraš: da li je to škodljivo ili nije... Sve su te
filozofije i psihologije luk i voda!
Kroz vagon prolazi kondukter.
- Dragi moj prijatelju – obraća mu se mladoženja – kad budete prolazili kroz vagon
br. 209, a vi nañite tamo damu u sivom šeširu sa belom pticom, pa joj recite da sam
ja ovde!
- Razumem. Samo u ovom vozu nema vagona br. 209. Ima 219!
- Pa dobro! Svejedno! Dakle recite toj dami: muž vam je zdrav i čitav!
Ivan Aleksejevič najednom se hvata za glavu i ječi:
- Muž... Dama... Je li to odavno? Muž... Ha-ha... Tebe treba tući, a ti muž! Ah,
idiotčino! A ona! Juče je još bila devojčica... pupoljak... Prosto ne mogu da
verujem!
- Danas je čak nekako čudnovato videti srećnog čoveka – govori jedan putnik. Pre
ćeš videti belu vranu.
- Da, a ko je kriv? – govori Ivan Aleksejevič tegleći svoje duge noge sa vrlo
šiljastim kapnama. – Ako vi niste srećni, onda ste sami krivi! Da, a kako ste vi
mislili? Čovek je sam kovač svoje sreće. Zaželite samo, pa ćete biti srećni, ali vi
nećete. Vi se tvrdoglavo uklanjate od svoje sreće.
- Eto sad! Kako to?
- Vrlo prosto!... Priroda je udesila i naredila da čovek u izvesno vreme svoga života
voli. I ako je nastao taj period, onda, brate, voli svom snagom. A vi ne slušate
prirodu, sve nešto čekate. Dalje... U zakonu je rečeno da normalni individuum
mora da stupi u brak... Bez braka nema sreće. Ako je došlo pravo i zgodno vreme,
a ti se ženi, ne odugovlači... Ali vi se ne ženite, nego mudrujete i sve nešto čekate!
Zatim je u Svetom pismu rečeno da vino veseli srce čovečije... Ako ti je dobro, pa
hoćeš da ti bude još bolje, onda mi ti, bratac, idi u bife pa popij nešto. Glavno je da
ne mudruješ, nego udari u šablon! Jer šablon vam je velika stvar!
- Vi kažete da je čovek kovač svoje sreće. Kakav je on, dovraga, majčin kovač kad
je dovoljan jedan bolestan zub ili zla tašta, pa da mu sva njegova sreća strmoglavce
poleti? Sve zavisi od slučaja. Neka nas zadesi, na primer, sad kukujevska
katastrofa, pa da vidim da li bi tad ovako pevali...
- Koješta - protestvuje mladoženja. – Katastrofe se dešavaju samo jedanput u
godini. Ne bojim se ja nikakvih slučajeva, stoga što ti slučajevi nemaju razloga da
se dogañaju. Retki slučajevi! Nek idu oni do ñavola! Prosto neću o njima ni da
govorim!... Oho! Mi ovo, izgleda, već prilazimo nekoj postaji.
- A kuda vi putujete? – pita Petar Petrovič. – U Moskvu, ili nekud južnije?
- Ala potrefiste? Kako ću ja to, putujući na sever, dospeti nekuda južnije?
- Pa Moskva nije na severu?
- Znam, samo što mi sad putujemo u Petrograd! – govori Ivan Aleksejevič.
- Mi putujemo u Moskvu, molim vas lepo!
- To jest, kako to u Moskvu? - čudi se mladoženja.
- Čudnovato... A za gde ste vi uzeli kartu?
- Za Petrograd.
- Onda vam čestitam! Vi ste pogrešili voz.
Prolazi pola minuta ćutanja. Mladoženja se diže i tupo prelazi očima društvo.
- Da, da – objašnjava Petar Petrovič. – U „Balagom“ ste uskočili u drugi voz... Vi
ste, znate, posle konjaka upali u kontra voz.
Ivan Aleksejevič bledi, hvata se za glavu i počinje brzo da korača po vagonu.
- Ah, što sam idiotčina! – planu on kao otrovan. – Ah, neka me, nitkova, ñavoli
požderu! No pa šta sad da radim? Pa u onom vozu mi je žena! Ona je tamo sama,
čeka, muči se.
Mladoženja pade na divan i ježi se, kao da mu je neko na žulj stao.
- Ja sam nesrećan čovek! – ječi on. – Pa šta da radim? Šta?
- No, no... – teše ga putnici. Nije to ništa... Telegrafišite vašoj ženi, a sami sedite u
brzi voz. Pa ćete je tako stići.
- Brzi voz – plače mladoženja, „kovač svoje sreće“. – A gde su mi pare za brzi
voz? Sve su mi pare kod žene!
Prošaptavši nešto izmeñu sebe, smejući se, putnici prikupljaju novac pa snabdevaju
srećnog čoveka potrebnom sumom...
"Najlepše priče Antona Čehova" Prosveta 2003.godine
"Anton Pavlovič Čehov (1860-1904) bio je pripovedač i najznačajniji ruski dramski pisac.
Prve priče je objavio da bi mogao da se izdržava u toku studija medicine. U književnosti se pojavio kratkim humoreskama, sažetog izraza i karakterizacije, zatim je prešao na novele i pripovetke, gde se njegov tužni humor postepeno pretvorio u rezignaciju i očaj. Istu tematiku obrađivao je i u dramama, u kojima nema ni tradicionalnog zapleta ni raspleta, kao ni pravih junaka ili jakih strasti, nego je u njima naglašena lirskim elementima sugestija atmosfere u kojoj se odvija život njegovih junaka. Smatra se, uz Mopasana, najvećim novelistom evropskog realizma, dok je svojim dramama izvršio, a i danas vrši, jak uticaj na evropsko pozorište.
Čehov je u početku pisao priča samo radi finansijske dobiti, ali kako su njegove umetiničke ambicije rasle, on je uveo formalne inovacije koje su uticale na evoluciju moderne kratke priče...
недеља, 21. март 2021.
Miles Davis - Cookin' (Full Album)
субота, 20. март 2021.
Mad Season - Above (Full Album)
петак, 19. март 2021.
Fugazi - 13 Songs (Full Album)
Poljubac Žene Zmaja: "Povratak Putnika" | The Kiss Of The Dragon Woman: "Return of the Traveler" | Le Baiser de la Femme Dragon : "Le retour du voyageur" | poetry | poezija | poésie
Poljubac Žene Zmaja:
"Povratak Putnika"
Putniče, čini se da si izgubljen ove noći,
Tvoja pojava se vrtoglavo i iskeženo ceri, čini se ispdaju ti oči.
Negde, na putevima, raskršćima, imao si prilike da sagledaš,
mračni napon duševnog progona.
Zajamilo toliko snova i nadanja...čekao si da prodje.
Svako svoju volju projavljuje...
Tamne ti
naduvene ruke tako propuštaju sveopšte veselje.
Pri povratku putniče obrati pažnju na glasove srama,
Seti se
strašne i tajnovite dubine okeana,
Uplivaj javno,
U radost, koja je za tebe, odavno,
Pripremljena tajno.
The Kiss Of The Dragon Woman:
"Return of the Traveler"
Traveler, you seem lost this night,
Your appearance grins giddily and distortedly, your eyes seem to fall out,
Somewhere, on the roads, at the crossroads, you had the opportunity to see the dark tension of mental persecution,
Somewhere there were so many dreams and hopes...you waited for them to pass,
Everyone expresses their will...
Your dark puffy hands thus miss the universal joy,
On your way back pay attention to the voices of shame,
Remember the terrible and secret depths of the ocean,
Swim publicly,
Into the joy that has been prepared for you in secret,
Long ago.
четвртак, 18. март 2021.
Throwing Muses ♦ The Real Ramona (Full Album)
среда, 17. март 2021.
Doktor Spira i Ljudska Bića - Dijagnoza - (Album 1986)
Featured Post
Sebastian Sava Gor: O Dostojevskom: "Život kao roman - roman kao ispovest"
ФЈОДОР МИХАЈЛОВИЧ ДОСТОЈЕВСКИ: ЖИВОТ КАО РОМАН, РОМАН КАО ИСПОВЕСТ Фјодор Михајлович Достојевски (1821–1881) је један од „најгенија...
-
Љубичасти крак светлости сваке ништавности у нама Кратке приче већ дуго привлаче посену пажњу читалаца, а када се у њима нађу модерни еле...
-
Понекад, када човек пожели да се врати суштини, да се одмори од буке и вештачког света, који све више личи на сцену без глумца, најбољи на...
-
Varljivo leto 68' (1984) 🎥'Varljivo leto '68'' je jugoslovenski film iz 1984. godine, komična priča reditelja Gorana ...




